Pa zavlači ruku u gaće, pa ga po vas dan
nateže i mijesi, sve na očigled ukućana, koji se redom nadviruju i
smiješe, puni nekog idiotskog ganuća, kao da se sve ovo događa prvi put.
Nije više ni to što se rodilo muško, odavno je već u našim kućama muško
kao i žensko, samo neka je živo i zdravo, nego je to što se ono tako
pomno i usredotočeno bavi onim za što ne zna čemu bi mu moglo poslužiti
osim pišanju, i nije se još u njemu počeo rađati osjećaj stida. Dok god
je tako, muškić je ono. A on će postati kad mu se prvi put nešto ne
svidi u njihovim ganućima i kad prestane svog kokota (praslavenski:
kurъ, deminutiv kurьcь, hrvatski: kurac) natezati i razvlačiti na
očigled ukućana. Stid će nas, a ne spolni organi, podijeliti po spolu i
rodu.
Pošto malo uzraste i prvi put se zastidi, muškić biva svjestan
kultnog statusa svog kokota. I dalje on nema pojma čemu sve kokot služi,
ali vrlo rano dolazi do saznanja, pogubnog po čovječanstvo, ljudsku
povijest i kulturu, da mi zapravo nismo muškarci, nego smo samo
nositelji svojih kokota. Ili smo muškarci samo po tome što smo njihovi
nositelji.
Nakon ovog saznanja slijedi život: privatni, društveni, povijesni…
Otužan, mučan i ljudski. Ako ga s visine pogledamo, tako da od sebe
vidimo samo ramena i tjeme, vidjet ćemo da se u tom životu slabo
razlikujemo od mrava. I nakon što nam naši kokotići donesu ponešto
sitnih zadovoljstava i tolike jade i nevolje, nakon što po tko zna koji
put njihovom veličinom omjerimo vlastite životne uspjehe, zatičemo se
pred velikom civilizacijskom dvojbom: ili ćemo ostati doživotni sluge
svojim kokotima, ili ćemo se malo-pomalo emancipirati od njih, pa o sebi
misliti na neki malo drukčiji način, ne mareći mnogo hoće li nas zbog
toga smatrati manje muškarcima. Malo je onih koji u ovoj dvojbi izaberu
ovo drugo. Većina muških umire imajući na umu ono u što su prvo
pogledali nakon što su progledali. I to je sva istina čovjekove
povijesti, tojest njezine muške dionice.
Ali jedno nam se, ipak, ne može odreći: za takvog smo života
izvanredno dobro upoznali svog kokota! Znamo što je za njega dobro, gdje
mu je ugodno, od čega mu prijeti opasnost. Recimo, kao vrlo mlad naučio
sam da mu prijeti opasnost od rajsfešlusa na hlačama. Ne pitajte kako
sam to naučio, ali otad preferiram rasporak na dugmiće. A naučio sam i
to, smrzavajući se kao dječarac po skijalištima, a onda i u ratu, za
opsade grada, bez struje i grijanja, da je najtoplije tamo gdje je on.
Pa bih svoje promrzle šake gurao u gaće, da ih nekako ugrijem. Ne mislim
da sam bio naročito pametan, jer svaki idiot zna ono što sam tad znao
ja. Hladnoća, ipak, nije rajsflešlus, pa da išće dublja saznanja.
Harry, vojvoda od Sussexa, međutim, koji će dogodine navršiti
četrdeset, odrastao je u takvom svijetu i takvim životom da nema pojma
da je najtoplije tamo gdje mu je kokot. I onda, kako izvještava dokono
svjetsko dojavništvo, u svojim memoarima pripovijeda kako je, krećući se
po Sjevernom polu, dobio promrzline po penisu. Događalo se to, veli
vojvoda od Sussexa, uoči vjenčanja njegova brata Williama, princa od
Walesa i budućega engleskog kralja. Tad se Harry požalio ocu svome,
danas kralju Charlesu, na promrzle uši i obraze, i on je “bio vrlo
zainteresiran”, te se suosjećao sa sinovljevom “nelagodom”, ali nije mu
spominjao penis. A vojvoda od Sussexa bio je, ako smo dobro shvatili
priču, u tim trenucima zabrinut hoće li moći da ostvari potomstvo
ukoliko je na Sjevernome polu ostao bez kokota.
Još od služenja vojske u JNA, u većini potpuno muških druženja kojima
sam bio primoran nazočiti, nekako bi se, izravno ili neizravno, došlo
do kokota. I uvijek bih osjetio neku mučninu, kao od užegle svinjske
masti, od toga u kako jadnom je stanju muška mašta. Čak i u relativno
obrazovanih ljudi. I kakve su samo gluposti u stanju izreći, čim priča
dođe do kokota i njegovih avantura. Ali promrzline na penisu Vojvode od
Sussexa još jedna su razina niže, i zoran dokaz da su sve svjetske
kardašijanke, ivane knol i ostale kolinde milostive ne samo
pristojnosti, čednosti i društvenog ukusa, nego i čeljad raskošnog
intelekta i bujne mašte, pri usporedbi s tim riđoglavim bizgovom. Njemu
nikad nije bilo toliko hladno da malo razmisli gdje bi ugrijao ruke. On
nikada nije imao potrebe ni da zađe među vlastita bedra. Vojvoda od
Sussexa bestidni je idiotes, ljudski stvor bez ikakvih javnih obaveza,
kojeg je nemoguće žaliti, jer sam nije uzrastao do osjećaja ljudske
empatije. Rođeni kokot njemu je na stanovit način stranac. Ili
dragocjenost o kojoj je dužna starati se vlada Ujedinjenog Kraljevstva.
Ne bismo se, međutim, vojvodom od Sussexa nikada bavili, niti bi
Harry bio junak našeg doba, da nije iz njegovih memoara do javnosti
stigla tvrdnja da je ubio dvadeset pet ljudi u Afganistanu. Vojvoda veli
da se time ne hvali, niti zbog toga žali. Za njega to su bile šahovske
figure. Samo tako, poučava nas sin engleskoga kralja, čovjek može
ubijati.
Ako je Harry doista, kako on to kaže, smaknuo dvadeset i pet figura
sa šahovske ploče, odakle onda zna da ih je bilo baš toliko? Tko još
broji pojedene pijune, skakače, lovce? Uistinu se broje samo ubijeni
ljudi. Ali to obično rade istražitelji, državni odvjetnici, suci. A za
njima stižu dokumentaristi, arhivisti, povjesničari. Vjerojatno bi se u
povijesti našao poneki masovni ubojica koji je brojao svoje žrtve, pa je
sam od sebe mogao reći koliko ih je bilo. Vjerojatno bi se našlo i
ratnih zločinaca, naročito među njemačkim nacistima iz Drugoga svjetskog
rata, koji su vodili ovu vrstu statistike. Ali u suvremenoj povijesti
nije bilo takvoga rata, te vojske i takvih vojnika, koji bi stvarno
ratujući i ubijajući u takvome ratu bili u stanju izbrojati svoje
smaknute suparnike. I zašto bi brojali? Odakle bi itko od njih mogao
znati da ih je bilo upravo dvadeset i pet? Ljudi koji su stvarno
ratovali, među njima ratni heroji, kao i oni kojima je rat opustošio
duše, u pravilu nisu išli u rat da bi postali ubojice. Niti su željeli
biti ubojice. Niti su iz rata izlazili ispunjeni ponosom zbog činjenice
da su ubijali. Ili da su, kako to kaže vojvoda od Sussexa, rušili figure
sa šahovske ploče. Svaki ubijeni njima je previše. I ne znaju je li ih
bilo dvadeset i pet.
Sretnije će biti u priči o ovom dostojniku iz Velike Britanije ako je
istina da nikoga on nije ubio i da je njegova vojna karijera velika
patriotska mistifikacija jednoga bolesnog društva. Sretnije će biti
ukoliko Harry o dvadeset i pet mrtvih Afganistanaca pripovijeda jednako
vjerodostojno kao i o svom promrzlom kokotu. U tom slučaju svi bismo se
mi – naročito nositelji sličnih takvih kokota – trebali posramiti za
vojvodu od Sussexa, jer on, mučenik, do srama nije stasao.
Postoji, međutim, i ona druga mogućnost. Ostarjelom maršalu Titu po
bosanskim su lovištima, a bogme i gore u Bačkoj, oko Karađorđeva, na
pušku navodili ošamućene i suicidalne medvjede, bacali mu u zrak pijane
tetrijebe i fazane. Tito je samo pucao i pucao, skupljao lovačke
trofeje, i možda se dementno divio tome kako je u zrelim godinama
sačuvao dobro oko i mirnu ruku. Ružno je to, do Boga ružno, što su
činili! I nekoga tko se u to vrijeme u Jugoslaviji već bio rodio mora
makar malo gricnuti savjest zbog tih nesretnih ptica i medvjeda. Davno
je to bilo, da su imale priliku poživjeti svoj životni vijek, te
životinje same bi po sebi već odavno bile mrtve, ali su nam svejedno na
duši. I ono kad sam u zimu 1992. na 1993. zavlačio ruke među bedra i uz
kokota svog grijao promrzle prste, imalo je veze s onim jednim
tetrijebom gluhanom što su ga bacali u zrak za Tita. Opalivši u njega,
maršal je pucao u mene.
Postoji, dakle, mogućnost da su princu Harryju, koji tada još nije
bio vojvoda od Sussexa, razmaženom kraljeviću, na helikopterski
mitraljez navodili ošamućene i suicidalne Afganistance, da su mu u zrak
bacali opijene i drogirane ljude, a on ih je marljivo ubijao, sve dok
nije stigao do broja dvadeset i pet, uvjeren da na takav način napokon
postaje muškarac. A možda jednoga dana i engleski kralj!
Kako je princ Harry u Afganistanu bio u aranžmanu NATO pakta, to je
nešto što se neposredno tiče svih građana koji svojim poreznim novcem
financiraju vojske u sastavu NATO-a. Pa bi nam Jens Stoltenberg, koji je
u ovoj priči neka vrsta Staneta Dolanca ili generala armije Nikole
Ljubičića, morao reći je li taj riđoglavi i obespamećeni bizgov doista
poubijao dvadeset i pet ljudi? I tko mu je te ljude dovodio pred nišan?