Čitam, boje se ljudi ko će nas sutra liječiti, jer sve više medicinskih sestara odlazi, doktora, na konkurse za zapošljavanje u zdravstvenim institucijama prijavljuje se sve manje ljudi.
Ljudi su, ko biva. iznenađeni?!
Kako, pa već dugo, sve je teže naći majstore za sitne popravke. Za dobrog zidara trebaš vezu. Kada padne jači snijeg, nestane struje. Ljeti nema vode. Oglasni su puni potjernica za pekarima, mesarima, trgovcima …, nude se i sve bolje plate, ali džaba, nema ljudi. Odoše autobusima sa kartom u jednom pravcu. Te autobuse voze penzionisani šoferi, jer mladi šoferi odlaze i voze u javnom prevozu u drugim zemljama voze neke druge penzionere, koje je zanimala politika i ko će ih voziti kad ostare.
Iznenađeni su od one poznate sorte koji kažu- Politika me ne zanima. Ta vječita publika u galeriji na nekom zamišljenom balkonu, visoko iznad partera po kom se zapišava, ismijavaju se ti “nesretnici” koji se bune i komentatišu. Diže se sebi cijena uz sebi jednake – Ja da im ustajem nedeljom i da glasam, nek im mama glasa! Ja da se bunim, pa nisam lud. Uostalom, ko ih plaća!
Sve je to isto, ne zanima me …
I onda, prolaze godine, sve se raspada, vidi to svako ko želi da vidi, srlja se u propast.
Ćutiš, bole te već pomalo i leđa, ali nema ko da ih pogleda, spotakneš se u wc o papuču jer ne vidiš, nema električara da dođe riješiti tako sitan kvar, razbiješ se, nema ko da te zašije … jer nema više nikog kog zanimaš, jer te politika nije zanimalo kad je trebalo.
A trebalo je, jer politika je zamišljena da štiti i čuva slabe od jakih, da. očuva kakav takav red, poredak da se ne bojiš ko će da te liječiti sutra. Sad te zanima, ali prekasno je.
Jer vratiće se rode, ali doktori, medicinske sestre, zidari, pekari, električari neće, i sada je naravno prekasno da se pitaš, bože ko će me sutra liječiti. A i glupo je.
Još ne shvataš, pitaš se i dalje ko će te liječiti?
Pa ti si ih otjerao, te što su te mogli sutra liječiti, svojom ćutnjom i ravnodušnoću, zato nastavi da ćutiš, ništa ti drugo realno i ne preostaje.