Opozicija u Republici Srpskoj u izbore ulazi sa starim problemom u novom pakovanju: govori se o jedinstvu opozicije, ali se iza te riječi vodi se zapravo najteža borba — ko će biti kandidat za predsjednika Republike Srpske ali i ko će kontrolisati politički pravac opozicionog bloka.
Na papiru, dogovor postoji. SDS je predložio sporazum „Pobjednički koncept Opšti izbori 2026“, Narodni front ga je prihvatio, a i Pokret „Sigurna Srpska“ poručuje da je jedinstvo opozicije preduslov promjena. nebojša Vukanović nazvao ga je (ne)sporazum i ističe da je počinjena izdaja. Upravo taj sporazum otvorio je najveću pukotinu: da li opozicija zaista ima jednog kandidata ili samo odgađa sukob koji će eksplodirati čim izbori budu raspisani.
SDS, preko Ognjena Bodiroge, poslao je juče jasnu poruku: stranka već ima odluku da ide sa kandidatima i za predsjednika Republike Srpske i za srpskog člana Predsjedništva BiH. Ta odluka, kako tvrde u SDS-u, može biti promijenjena samo na Glavnom odboru, a ne voljom pojedinaca ili neformalnih dogovora. Time SDS pokušava da zaustavi utisak da se o njegovom kandidatu može trgovati iza zatvorenih vrata.
U centru spora je Branko Blanuša. Za dio opozicije, naročito za Nebojšu Vukanovića, Blanuša je logičan kandidat: profesor, čovjek bez teških afera i neko ko je već pokazao da može okupiti značajan broj glasova. Vukanović zato insistira da bi njegovo povlačenje bilo političko samoubistvo SDS-a i poklon SNSD-u.
„Ljudi iz SDS-a su za Blanušu. Mi iz Liste za pravdu i red nismo za Blanušu iz interesa, nego zato što smatramo da je to rješenje koje može okupiti opoziciju”, izjavio je Nebojša Vukanović za BUKU.
On tvrdi da bi svako odgađanje išlo na ruku Drašku Stanivukoviću.
„Jako je bitno da SDS održi sjednicu Glavnog odbora i potvrdi kandidaturu Branka Blanuše. Time se šalje poruka Stanivukoviću da treba da podrži Blanušu, a ne da nameće sebe kao kandidata”, kaže Vukanović.
S druge strane, oko Draška Stanivukovića se formira druga vrsta očekivanja. On nastupa kao lider svog opozicionog formata, Pokreta „Sigurna Srpska“, i pokušava se pozicionirati kao čovjek koji može okupiti širi blok. Ali upravo tu nastaje ključni problem: Vukanović mu ne vjeruje, dio SDS-a mu ne vjeruje, optužujući ga da je previše kompromitovan saradnjama, lokalnim aranžmanima i odnosima sa strukturama vlasti.
Narodni front Jelene Trivić formalno insistira na jednom kandidatu opozicije i upozorava da bi izlazak u dvije kolone bio „put u propast“ i poklanjanje pobjede SNSD-u. Međutim, politička težina tog stava zavisi od pitanja: da li „jedan kandidat“ znači podršku Blanuši, podršku Stanivukoviću ili novo ime koje bi svi morali prihvatiti.
Zbog toga opozicija trenutno ne djeluje kao blok koji bira pobjedničku strategiju, nego kao savez koji pokušava sakriti unutrašnji rat dok još ima vremena. Problem nije samo u imenima. Problem je u nepovjerenju. Vukanović ne vjeruje Stanivukoviću i Trivićevoj, dio SDS-a ne vjeruje da će se odluke stranke poštovati do kraja, a javnost sve više vidi opoziciju koja više energije troši na međusobne obračune nego na SNSD.
Predsjednik PSS-a Draško Stanivuković poručio je da su SDS, PSS i Narodni front već usvojili temeljni koalicioni sporazum, sa jasno definisanim pravcima djelovanja i rokovima.
Kako je naveo, riječ je o „snažnoj većini opozicionih aktera“, zbog čega svako odstupanje od dogovorenog okvira vidi kao „nepotrebno soliranje“ koje šteti zajedničkom cilju.
Stanivuković je najavio i novi sastanak već naredne sedmice, ističući da jedinstvo opozicije ostaje ključni uslov za promjene.
Najopasniji scenario za opoziciju je izlazak sa dva kandidata za predsjednika Republike Srpske. U tom slučaju SNSD ne mora ni voditi posebno agresivnu kampanju — dovoljno je da sačeka da se opozicioni glasovi međusobno ponište. Upravo zato se sadašnja kriza ne može posmatrati kao obična kadrovska rasprava, nego kao pitanje opstanka opozicionog koncepta.
U narednim danima ključno pitanje biće: hoće li SDS brzo potvrditi Blanušu na Glavnom odboru i time presjeći dileme, ili će se odluka odgađati dok drugi akteri ne pokušaju nametnuti svoj scenario. Ako se to dogodi, opozicija bi mogla ući u kampanju sa formalnim sporazumom o jedinstvu, ali sa suštinskim raspadom povjerenja.
Zato se danas pitanje više ne glasi samo: ko će biti kandidat opozicije? Pravo pitanje je — u kom pravcu ide opozicija: prema dogovoru koji može ugroziti SNSD ili prema novom unutrašnjem ratu iz kojeg vlast ponovo izlazi kao najveći pobjednik.