Počelo je sa mnogobrojnim
naoko benignim stvarima, da bi postepeno eskaliralo do situacije kada se
opravdano može dovesti u pitanje sekularni karakter naših “Republika”. Srpska
pravoslavna crkva je postala “država u državi” koja sve češće pokazuje
ambiciju, a na žalost i kapacitet, da diktira društvene prakse pa i državne
zakone. Republika je sve češće prinuđena da kapitulira pred klerom. Ovaj pokušaj kontrarevolucije i
uspostavljanja supremacije crkve
nad svetovnom vlašću i Ustavom vjerovatno je najvažnija bitka koja se vodi
unutar srpskog naroda od raspada SFRJ, i njen ishod dramatično će uticati na
sudbinu generacija.
Okupacija u pet
slika
Počelo je naoko benignim stvarima poput fakultativnog uvođenja
vjeronauke u škole. I bezbrojnim drugim
infiltracijama kojima su klerici izašli iz svojih crkava i manastira i neprimjetno
se ušunjali u sve pore našeg društva – i gdje im jeste i gdje im nije mjesto. Pogledajmo,
na primjer, sastav Etičkog odbora UKC BL:
Koji pod br. 5. ima izvjesnog “protonamjesnika” (šta god to bilo)
“sveštenika” SPC. Koji će, između ostalog, sutra raspravljati o medicinskom
pitanju tipa abortusa ili eutanazije.
Logična posljedica ove masovne
infiltracije je da su klerici počeli da se miješaju u sve, računajući i stvari
o kojima objektivno ništa ne znaju i koje ih se ne tiču. Poput nedavnog
proglasa Eparhije Bačke, epicentra kvazihriščanskog mračnjaštva, kojim nas upozoravaju
da ne širimo “smutnju” promocijom joge. Ovu alanfordovsku budalaštinu zaista
svakome preporučujemo da pročita:
https://eparhijabacka.info/2023/01/18/ne-siriti-smutnju-promocijom-joge/
Koliko god ovakve stvari djelovale na prvi pogled benigno u svojoj
stupidnosti, stvar je zapravo izrazito zabrinjavajuća: SPC pokazuje otvorenu pretenziju
da postane dominantna politička sila koja diktira cjelokupnim
javnim prostorom u zemlji. Veliki inkvizitor koji je iznad zakona i ima monopol
da određuje šta je “ispravno” i “dopušteno”.
To je postalo očito za vrijeme
pandemije COVID19 kada je crkva prvi put otvoreno demonstrirala da je jača od
države. Unatoč apelima struke i pristojnih ljudi SPC je odbila da se povinuje
zakonima i pričešće je obavljala iz iste kašike, obrede vršila bez bilo kakvih
mjera zaštite, a sahrane od kovida umrlih “velikodostojnika” (svevišnji očito
nema takvu toleranciju na glupost kao naš MUP pa je kovidom pokosio mnoštvo
crkvenjaka, računajući i samog patrijarha) pretvorene su u masovna okupljanja.
Nadležne institucije nisu imale snage da reaguju, i morale su zažmiriti na
očito kršenje zakona i pandemijskih propisa od strane SPC. U isto vrijeme
ukinuta je nastava i u školama i na univerzitetima.
Kao što to obično biva, na znak
slabosti nasilnik ne olabavi već još više zaoštri pritisak. Osokoljeni takvim
uspjehom fundamentalisti su postajali sve bahatiji i sve bezobrazniji. Tako smo
u sred BL imali priliku svjedočiti kako su ziloti pod prijetnjom demoliranja “Galerije+”
izdejstvovali zabranu izložbe Milene Ivić jer njenu umjetnost drže
“uvredljivom” za hrišćane:
Muzej se povukao pod prijetnjama, a MUP Republike Srpske je ponovo
odbio da zaštiti građane od agresivnih ekstremista.
Na žalost naše institucije su isuviše
slabe da se odupru ovom zlu. Kao posljedica toga primjeri agresije fundamentalista
protiv svih koji im se suprotstave postali su naša svakodnevica. Poput nedavnog
progona Olivere Marjanović, direktorke škole u Sečnju. Naime, dotična je,
vođena zdravom logikom da je Srbija sekularna država, a u školu idu i
nepravoslavni đaci, zabranila vjerski obred tokom proslave Svetog Save. Hajka
koja je usljedila u mnogome je podsjetila na srednjovjekovne prakse lova na vještice.
Institucije Republike Srbije ponovo su odbile da brane ustavni poredak zemlje i
ćutke su posmatrali cijelu stvar.
Isto poniženje država Srbija dopustila
je sebi i za vrijeme E-Pride u Beogradu. Kada čak nije reagovala ni na otvorene
pozive na ubistvo pripadnika LGBT zajednice, koje je (uz mnoštvo drugih
gadosti) iznio vladika Nikanor:
Tek nakon intervencije EU i pritiska “međunarodne zajednice”
država je pristala da izvrši svoju ustavnu obavezu i zaštiti bazična prava
svojih građana. Država Srbija je, dakle, dopustila sebi takvu sramotu da je
druge države prisiljavaju da poštuje vlastiti ustav. Postavlja se opravdano
pitanje: da li ćemo mi biti prinuđeni da svaki put kada nas ovi ziloti napadnu
tražimo zaštitu od tuđih država umjesto od svoje?
Bezobrazluk fundamentalista eskaliralo
je čak do mjere da su prije par godina tražili, PAZITE SAD: da Senat BL Univerziteta
preispita status teorije evolucije u visokom obrazovanju? Naš senat je mudro
odgovorio da je on upravno tijelo koje ne može da se bavi relevantnošću neke
naučne teorije, već da to rade naučnici iz date oblasti po vijekovima
usavršavanoj i dobro poznatoj metodologiji. No to nije pokolebalo ove uporne fanatike.
Slučaj udžbenika biologije u Srbiji je naročito poražavajući. Država Srbija i
srpski narod dopustili su sebi da im u XXI vijeku sadržaj udžbenika iz
biologije(!) određuju popovi, a ne biolozi.
Svi mi ćemo se prije ili kasnije liječiti na UKC BL. Da li želimo
da nas liječe po metodama SPC popova, a da ljekari koji nas liječe uče
biologiju iz udžbenika SPC?
Itd. – mogli bi ove ludosti nabrajati
u nedogled. No zaključak je jasan: SPC je izašla iz okvira koji su normalni i
pristojni za jednu religijsku zajednicu u državi i društvu XXI vijeka. Ona
ispostavlja anticivilizacijski srednjovijekovni zahtjev za moći nad svim
društvenim procesima – od joge, sadržaja udžbenika, liječenja, pa sve do sexa.
Mi se opasno krećemo putem talibanizacije ka svojevrsnoj pravoslavnoj
džamahriji – nekoj vrsti teokratije – religijske kvazirepublike u kojoj će nam
sve segmente života određivati religijski fanatici na osnovu lošeg tumačenja loše
doktrine iz jedne loše stare knjige.
Uzroci
Ključni uzrok koji omogućava ovakvo orgijanje vjerskih fundamentalista
je slabost institucija i nedoraslost političara funkcijama koje obnašaju. Oni
prave makijavelistički savez sa crkvom, koju potkupljuju raznim izdašnim
davanjima. Recimo, Predsjednik Republike Srpske nedavno je najavio da će
vjeroučitelji biti plaćani iz budžeta. To je poštena nadoknada za niskost koju je
SPC sebi dozvolila kada je 2014., dan pred izbore (vrijeme izborne tišine), tadašnji
patrijarh Irinej, poručio “stadu”: “Glasajte za Dodika”. Koliko je žestoka borba za vjerski dio kolača
u broju glasača najbolje pokazuje bespoštedna utrka između Predsjednika
Republike i gradonačelnika BL da se pogazi Ustav RS ali dodvori klericima:
Naravno, ovo nije ništa novo niti specifično za nas – naši
političari samo pokazuju da su dobro naučili marksističke lekcije o “opijumu za
mase”. No takvo ponašanje je i veoma dobar indikator. Uvođenje religije u
politiku po pravilu pokazuje da političari ne rade dovoljno dobro na svojim
funkcijama i da za obnovu mandata moraju da prodaju dušu đavolu, tj stupe u
nesveti pakt sa crkvom.
Ta batina ima dva kraja. Kako nas je
istorija više puta naučila – na kraju će se to i njima samima odbiti o glavu:
kada se dovoljno osile popovi će početi da gospodare i institucijama države i
političare svesti na farsičnu fasadu sekularne demokratije. Naši političari bi
mogli mnogo pouke da izvuku npr iz slučaja “Kanose” i poniženja “cara” Hajnriha IV koji je danima na snijegu klečao
pred papom Grgurom VII. Uostalom, demonstraciju takve sile imali su prije par
godina u Crnoj Gori kada je vjerski poglavar “litijama” skinuo dotad
neprikosnovenog političara, a novoizabrani je došao da mu se pokloni i poljubi
ruku. Slika u kojoj dva izabrana predsjednika dvije “Republike” srpskog naroda,
sjede kao kakvi prvačići ispred sinoda SPC, tužna je slika gdje smo, i zlokobna
najava onog što nas tek čeka:
Posljedice
Posljedice dominacije crkve nad državom lako je predvidjeti. Imamo
ovih dana eksperiment u realnom vremenu: Iran. Država koja je velika viševijekovna
kultura i koja je do islamske revolucije bila progresivno i veselo mjesto, postala
je carstvo tame u kojem nekakva “moralna policija” ubije djevojku Mahsu Amini zbog
neispravnog nošenja hidžaba. Ubili su djevojku od 22 godine zbog glupe marame! Možda
se nekome ovo poređenje sa Iranom može učiniti pretjeranim, ali stvarnost nas
upozorava da nije tako. Ljudi su vijekovima učili da se boje vještica, a ne
onih koji su ih spaljivali, i to je palilo. Pali i danas. Pogledajmo samo
tragično iskustvo savremene Poljske. Ili slučaj Hrvatske gdje je pod pritiskom
katoličke crkve instaliran pravni instrument “Priziv savjesti” kojim je
ginekolozima na javnim klinikama (dakle finansiranim novcem svih građana i građanki Hrvatske) dozvoljeno da ne vrše abortuse ako se to kosi s
njihovim moralnim uvjerenjima. Posljedica: žene iz Osijeka dolaze kod nas u BL da
obave abortus. Ovih dana se u sred Zagreba redovno pojavljuje izvjesna sekta
“klečavaca” moleći se za ćudorednost hrvatskog bića. Koju oni shvataju na sledeći
način: čednost u odjevanju, nema seksa prije braka i slične budalaštine koje im
već padaju na ono malo pameti što imaju.
Kako je krenulo, ovo bi uskoro mogla postati oficijelna politika
HDZa. A i mi smo već dobrano poodmakli na sličnoj stramputici. Vrijeme je da se
zapitamo da li ćemo za deset-dvadeset godina gledati svoju djecu kako, kao sada
iranska djeca, ginu na barikadama u borbi za svoja osnovna prava protiv fundmentalista
i zilota koji su ih porobili koristeći glupost, slabost i sljepoću generacije
njihovih očeva.
Transforamcija se desila u svega nekoliko decenija i par
generacija.
“Zid separacije”
Lijek za ovu bolest davno je izmišljen i dobro je
poznat: “Republikanska barijera” – sekularna država u kojoj postoji ono što je
Linkoln nazvao “zid separacije” između crkve i države. To ne znači nikakvu
prohibiciju religije, zabranu i progon crkve, niti zagovaranje nekakve
ateističke džamahirije. Naprotiv, u jednoj pravoj republici svi njeni građani
mogu biti vjernici a da ona i dalje ostane sekularna: tako što se javne
politike i javne stvari razdvajaju od privatnih uvjerenja, računajući i ona
religijska. I to razdvajanje garantuju institucije. Država, ako želi biti
moderna država primjerena XXI vijeku mora biti “neutralna”– tj. ne smije
propagirati niti jedan svjetonazor kao obavezan
u javnom prostoru. Npr., ako je neko vjernik on mora imati pravo da ispovjeda
svoju vjeru i propagira ju javno; – ali ne smije prisiljavati druge, koji ne
dijele njegova uvjerenja, na tako nešto. Ako neko smatra homoseksualnost
nemoralnim i/ili gadnim – on ne smije biti prinuđen na takve prakse; on ima i
pravo javno agitovati protiv toga; ali nema pravo tražiti da se to zabrani
svima – dakle i onima koji vole takav sex i žele da ga propagiraju. SPC ima
pravo (i treba) da iznese svoj stav o bilo čemu. Ali nema pravo da nameće svoj
stav kao obavezan. I mora, kao i svi ostali, da poštuje Ustav. Itd. U protivnom
imaćemo situaciju “tiranije većine” u kojoj oni koji su većina, ili su
najagresivniji, nameću svoj svjetonazor svima. A to se može postići samo
prinudom i silom. Ako se agresivnom djelovanju vjerskih fundamentalista ne
stane na put, uskoro bi na ulicama naših gradova mogli vidjeti ne samo nekakve
smiješne pravoslavne “klečavce”, već i nimalo smiješnu pravoslavnu moralnu
policiju.
Ovaj tekst ne treba
shvatati kao nekakav antihrišćanski niti anticrkveni pamflet. Samo bi potpuno blesav
i neobrazovan čovjek mogao negirati konstitutivni značaj hrišćanstva za
identitet i biće svakog evropljanina, računajući i nas ateiste. Ovo je protest
protiv jedne uzurpacije čije dalekosežne i opasne posljedice ne smijemo potcijeniti.
Ako nas je istorija išta naučila to je da miješanje crkve u institucije države
vodi u progone i inkviziciju. Što će reći – pogubno je i za državu i za crkvu.