Katastrofalne bujične poplave koje su pogodile sjevernu Hercegovinu, posebno Jablanicu, i centralnu Bosnu, odnijele su preko 15 života, a taj broj, kažu iz nadležnih službi, nažalost nije konačan. Brojni su faktori, međusobno uslovljeni, koji su doveli do ove iznenadne kataklizme.
Ipak, nisu svi iznenađeni. Fizika je jasna: topliji zrak ima kapacitet da sadrži više vlage – sa rastom jednog Celzijusovog stepena taj kapacitet raste za sedam posto. Globalni rast temperature podrazumijeva da će rasti i frekventnost ekstremnih događaja, poput ciklona koji je protutnjao iznad Bosne i Hercegovine, otpustivši velike količine padavina. Poplava je uvijek bilo i biće, ali njihova frekvencija na pojedinim dijelovima planete raste sa rastom globalne temperature.
Pored globalnog faktora klimatskih promjena, tu su i lokalni. Profesor sa Šumarskog fakulteta u Sarajevu Dalibor Ballian za Naratorium izdvaja događaje iz recentne prošlosti koji su doprijenili razornosti ovih bujičnih poplava.
“Ponovo se desila prirodna katastrofa, svi smo iznenađeni, zatečeni, zbunjeni. Zaboravljamo što mi to radimo prirodi, uništavamo je na svakom koraku. Tako hrvatski ekspert dr. sc. Ognjen Bonacci u svom komentaru napominje da to nismo mogli spriječiti, što je objavio Jutarnji list iz Zagreba. Da, nismo mogli utjecati na kišu, pa smo tako imali veliku količinu vode u kratkom vremenu, što zemlja nije mogla apsorbirati. Ipak, da je naš odnos spram prirode bolji, moglo se zadržati veliki dio vode, ali bujice su nastale na područjima koja su prije par godina više puta opožarena, te ostala nesanirana. Glavna bujica koja je odnijela prugu je nastala na mjestu koje je ispod lokacije na kojoj smo u zadnje dvije godine imali požare”, otkriva on vezu između dvije vrste nepogoda.
Drveće osim sposobnosti apsorpcije velike količine vode također štiti tlo od erozije.
Ballian pored toga ističe da su na drugim mjestima nelegalnim sječama sasječene brojne šume.
“Mjesta na kojima bi trebalo da raste drveće pretvorena su u građevinsko zemljište, te većinom zabetoniranog ili asfaltiranoga tla. Tako da je voda negdje morala oteći, te je nastala bujica. Da smo imali šumu, ona bi primila glavnu količinu vode, smanjila oticanje, te u svakom slučaju ublažila vodeni val. S druge strane, vodotoci su se izlili, a u proteklom periodu smo se istinski trudili da malim hidrocentralama pregradimo sve što se moglo pregraditi. Izbetonirali smo obale rijeka, smanjujući protočni profil, uz komentar: Neće se meni ništa desiti”, primjećuje on.
Bujične poplave su najviše pogodile područje Hercegovačko-neretvanskog kantona u kojem još uvijek nema zakona o šumama, o čemu je Naratorium pisao krajem prošle godine. Etnoteritorijalna podjela šuma u ovom kantonu, prema kojoj svako može ilegalno nemilice sječi “svoju” šumu, dovela je do toga da su velike površine ostale ogoljene. Ilegalne sječe su također enormne i u Srednjobosanskom kantonu, koji je također pogođen bujičnim poplavama.
Osim pomenutih faktora, Ballian izdvaja još neke.
“Poseban problem je zasipanje i zatrpavanje vodotokova smećem, šutom i ostalim nama nepotrebnim materijalima, što znači da smo od rijeka napravili deponije. Kada se pojavila visoka razina vode, ona je sve to pokrenula, u nezaustavljivom valu. Ti valovi su nosili kuće zajedno sa ljudima, stradale su cijele obitelji, što je najstrašnije, a svakim satom je sve više žrtava. Da li će nas ovo naučiti nečemu – bojim se neće, jer nismo izvukli pouke iz strašnih poplava koje su nas zadesile prije deset godina, 2014. godine. Bojim se da neće, nastavit ćemo gdje smo stali. Zbog toga će nam priroda ponovo poslati račun za nebrigu i devastaciju koju na njoj provodimo”, upozorava ovaj ekspert.