Zanimljivo je kako većina ljudi obožava smrt. Zapravo, rodiš se tek kad umreš. Moraš umreti da bi te cenili–
govorio je Džimi Hendriks, a delovalo je kako ništa nije moglo
zaustaviti nadarenog gitaristu da njegovo prebiranje po žicama uveliko
preraste eru epohalnih šezdesetih prošlog veka i sve turbulentne
događaje koji su je obeležili. Besneo je rat u Vijetnamu, na ulicama
Dalasa ubijen je Džon Ficdžerald Kenedi, a seksualna revolucija bila je
na svom vrhuncu. Upravo tada muzika Džimija Hendriksa postala je simbol
slobode i ljubavi. Ovo je priča o neprežaljenomlevorukom gitaristi čiji
stil do današnjih dana niko nije uspeo da iskopira. Prošlo je četrdeset i
tri godine od njegovog tragičnog odlaska pod nerazjašnjenim
okolnostima, čime je dokazao da moto –živi brzo, umri mlad– ipak ima previsoku cenu.
Iako se na omotu njegovog prvog albuma 1947. navodi kao godina
njegovog rođenja, Džimi je došao na svet 27. novembra 1942. u Sijetlu, u
državi Vašington.Njegova majka Lusil bila je Čiroki Indijanka, a sina
je rodila u sedamnaestoj godini i dala mu ime Džoni Alen. Dok mu je otac
Džejms Alen El bio na jednom od frontova tokom Drugog svetskog
rata,njegova majkapočela je da se leči od alkoholizma zbog čega se Džimi
preselio kod rodbine u Kaliforniju. Nakon povratka sa fronta, otac ga
je uzeo sebi, a kada je budućem muzičaru bilo trinaest godina, razveo se
od supruge i sinu promenio ime u Džejms Maršal. Najranije detinjstvo
mali Džimi proveo je igrajući se sa braćom Leonom i Džozefom i sestrama
Keti i Pamelom, ali nakon smrti majke od ciroze jetre, postao je povučen
i sramežljiv.
U tom periodu profilisao se i njegov smisao za muziku iako je njegova
solo karijera trajala svega nekoliko godina.Prve akorde savladao je pre
nego što je krenuo u školu, a fatalna zaljubljenost u muzikubila je
prava stvar za njega. Kao dečak često je ludovao po sobi zamišljajući
kako svira gitaru. Jednom prilikom mu je otac, koji ga je i naučio da
svira, dao metlu da pospremi svoju sobu, a kada se vratio, pronašao je
sina kako spava sa metlom u zagrljaju. Džimijeva prva ozbiljna
tinejdžerska ljubav bila je bela električna gitara koju je dobio od oca
na poklon. S obzirom na to da je bio levoruk, instrument namenjen
dešnjacima odmah je prilagodio sebi, pa je obrnuo žice. Više se nikada
nije odvajao od gitare, čak ni prilikom izlazaka sa devojkama ili
odlaska u toalet. Bio je to period kada su mu priznanja bila daleka, a
prvi muzički korak rezultirao je padom. Bend s kojim je vežbao imao je
probe u podrumu sinagoge, ali jednom prilikom došlo je do ozbiljne
tučepa su se mladići razišli. Za tamnoputog gitaristu muzika je bila
ispred školskih obaveza, tako da srednju školu nije ni završio.
Kada je već uživao na krilima slave, objasnio je predstavnicima sedme
sile kako je pred kraj šezdesetih godina bio izbačen iz škole zbog
mladalačke ljubavne veze u koju se upustio sa belkinjom, dok je službeno
saopštenje sadržalo izveštaj o njegovim lošim ocenama i brojnim
neopravdanim izostancima zbog čega nije uspeo da se domogne
srednjoškolske diplome. Ipak, u biblioteci Garfield High School
koju je pohađao i danas stoji njegova bista. Zbog buntovnog života u
mladosti, čak dva puta hapšen je zbog vožnje ukradenih automobila, a od
policije je dobio ultimatum: dve godine zatvora, ili odlazak u vojsku.
Odabrao je da se prijavi u 101. vazduhoplovnu diviziju gde se trudio da
ostavi što lošiji utisak. Iako je prema njegovom kasnijem obrazloženju
razlog napuštanja padobranaca bio zdravstveni problem jer je prilikom
skoka padobranom slomio skočni zglob, muzički svet dugo su potresale
priče o njegovoj sklonosti ka homoseksualizmu. Nakon dvogodišnje vojne
avanture iz koje je bio časno otpušten 1962. godine, zakoračio je u svet
muzike. Nikada se nije javio porodici, već se zaputio u Tenesi gde je
sa prijateljem, basistom Bobijem Koksom, osnovao bend The King Kasuals.
Preseljenja i svirke potrajale su do 1964, kada mu se sreća nasmešila pa mu je prelazak u Veliku jabuku
doneo mnoštvo prilika koje je trebalo samo pametno iskoristiti. Jedna
od njih bila je i njegova devojka Litofejn Pridžn koja je na muzičkom
polju imala uticajne veze, a nesebično ih je delila sa gitaristom. Već u
februaru, Hendriks je osvojio prvo mesto na amaterskom takmičenju, što
mu je dalo dozu samopouzdanja. Proboj na njujoršku scenu nije bio nimalo
lak pa se muzičar neretko služio šarmom koji je damama bio neodoljiv.
Lomio je ženska srca, a do danas nije demantovana urbana legenda o
njegovoj kratkoj romansi sa glumicom Brižit Bardo 1969. godine. Ipak,
ključni period za njega dogodio se četiri godine ranije. Potpisao je
trogodišnji ugovor sa Edom Čelpinom i osnovao grupu Jimmy James and Blue
Flames s kojom je nastupao u Cafe Wha.
To kultno mesto već tada su posećivale renomirane zvezde poput
njegovog velikog uzora Boba Dilana, Rolingstonesa,Beatlesa,a Linda Kejt,
devojka Kita Ričardsa sprijateljila se sa Džimijem i upoznala ga sa
menadžerom i producentom popularnih Britanaca. Hendriks im se nije
dopao, ali Lindino oduševljenje gitaristom nije jenjavalo pa ga je
preporučila i basisti Animalsa, Čezu Čendleru, koga su Hendriksove
mogućnosti očarale zbog čega ga je nagovorio da ode u London. Od tada
više nije bilo preprekaza njegov vrtoglavi uspeh.
Vulgarnost u interpretaciji koju je koristio u izobilju oduševila je
čitav muzički svet, ali i publiku koja je u prvi mah bila uglavnom
belačka. Džimi je u britanskoj prestonicipronašao i svoju srodnu dušu. Bend Experience koji su činili Noel Reding, Mitč Mičel i Hendriks, a hitom Hey Joe
ušao je u legendu. Svi važni londonski klubovi želeli su tu muzičku
atrakciju na svojim pozornicama, a publika je ludela za majstorom u
belom odelu sa šeširom širokog oboda za koji je obično bilo zakačeno
nojevo pero. Njegov psihodelični bluz bacao je obožavaoce u trans, a
privlačnimuzičar bio je dovoljna garancija za pune klubove. Bez obzira
na sve, pred njim je bio još jedan izazov- SAD, jer je kod kuće bio
daleko od statusa zvezde. Na preporuku Pola Mekartnija otišao je da
svira na dobrotvornom koncertu Monterey Pop Festival nakon koga se probiou vrh američke lestvice. Povratkom u Britaniju, njegova uzlazna putanja se nastavila.
Objavio je album Axis: Bond as Love koji je prikazao muzički
napredak, a njegove pesme prerasle su u glas generacije. Uz Džoa
Kokera, svoju najbolju drugaricu Dženis Džoplin i druge velikane, svirao
i na legendarnom Vudstokuopirući se svakoj tradiciji. Međutim, uskoro
su počeli i problemi.
Tokom turneje po Švedskoj demolirao je hotelsku sobu zbog čega je bio
uhapšen. Ritam nastupa postao je gotovo samoubilački jer su Experience
stalno nastupali širom SAD-a. Anegdote kažu da je Džimi nakon završene
turneje svratio u rodni Sijetl gde je u gimnastičkoj dvorani bivše škole
u osam ujutro odsvirao koncert sa školskim bendom. Životni stil: seks, droga i rokenrol s vremenom je počeo da uzima danak. Uz rasprodate dvorane, išli su i problemi sa zakonom.
Džimijeva strast, heroin i hašiš, malo-pomalo uništavala je sjajnu
karijeru. Mada je uspevao da se oslobodi optužbi, LSD ga je konačno uzeo
pod svoje pa je zbog toga bio sve manje raspoložen za svirku. Tako se
na koncertu u Medison skver gardenu nakratko obratio publici i
posle svega dve odsvirane pesme otišao sa scene. U privatnom životu
događalo mu se sve i svašta. Iako se nikada nije ženio, dobio je dvoje
dece iz dve kratke afere, ćerku Tamiku Lorens 1966. sa bivšom
prostitutkom Dijanom Karpenter i sina Džemsa Henrika Danijela Sandkvista
1969. sa Šveđankom Evom Sandkvist. Priznao je oboje naslednika, ali
nijedno od dece nije stavio u svoj testament.
A onda poput groma iz vedrog neba, 18. septembra 1970,
najtalentovaniji muzičar dvadesetog veka iznenada umro u londonskom
hotelu Samarkand. U sobi s njim bila je njegova devojka Monika
Deneman, čije se svedočenje o nesreći menjalo od razgovora do razgovora.
Neki mediji spekulisali su kako je skončao od smrtonosne kombinacije
tableta za spavanje, drugi su pisali da je smrt nastupila zbog gušenja u
snu izazvanog povraćanjem…Tek znatno kasnije slučaj je razjasnio Džon
Banister, doktor koji je te noći pokušao da ga spase.
– Količina vina prolivena po njemu, ali i u njegovom telu, bila je
neverovatna. Ne samo da su mu kosa i odeća bili potpuno slepljeni vinom
nego su mu i želudac i pluća bili puni ovog pića – ispričao je lekar, a
sumnja je pala na Hendriksovog menadžera Majkla Džefrija koji je želeo
da se domogne njegova dva miliona na koliko je glasilo njegovo životno
osiguranje. U sobi je pronađen i papirić koji je nekima poslužio kao
dokaz o samoubistvu jer je prethodne noći napisao: Životna priča brža je od treptaja oka, priča o ljubavi tek je ćao ili doviđenja, dok se ponovo ne sretnemo.
Na poslednji počinak u Sijetlu ispratili su ga svi koji su imali
prilike da se očešu o njegovu muzičku veličinu, a svojim završetkom samo
je potvrdio ono što je i sam zapisao nekoliko godina ranije.
– Brzi voz ih je odveo daleko i zauvek su živeli srećno i fanki i izvinjavam se, mislim da čujem kako moj voz dolazi…
Piše: Ana Lukiček
Priredila: Moni Marković