Goran Gavrić Grga pripada grupi najtalentovanijih pjesnika mlađe generacije s ovih prostora. Međutim, kako mu život ne dozvoljava da se dovoljno posveti umjetnosti čitalački auditorij premalo zna o njemu. Njegovo umjeće pisanja pjesama, ipak je nagradilo “Brankovo kolo” koje je objavilo njegovu prvu zbirku pjesmama “Tunel” nakon što je 2013. godine dobio nagradu Stražilovo. Ali Gorana život odnosi na sasvim drugu stranu i on 2015. odlazi na Maltu gdje je radio teške fizičke poslove. Nakon dvije godine boravka i robovskih poslova, koje je obavljao da bi nakon dolaska u Banja Luku mogao da osigura uslove za egzistenciju svojoj tek osnovanoj porodici, on za “Brankovo kolo” objavljuje i svoju drugu knjigu “Zapisi s Malteške hridi”, zbirku poezije i proze koja kazuje o njegovom boravku na toj ostrvskoj državici. Goran je u razgovoru za BUKU otvorio svoje srce i ispričao nam detalje o svojoj “turističkoj” posjeti Malti, pjesništvu i životu.
Gorane, kada si napisao svoju prvu pjesmu?
Prve stihove i rime počeo sam pisati u srednjoj školi i tome nisam pridavao veliki značaj. Obično su to bile jednostavne rime, doskočice i prosti deseterci koje sam ostavljao na školskoj klupi ili pernici. Nedugo zatim, napisao sam i svoju prvu ozbiljniju pjesmu. Nastala je u jednom dahu, imala je desetak strofa i zvala se “Karta do raja”. Kako sam tu opjevao vlastitu smrt kao mladić koji tek treba da zakorači u život, odlučio sam kasnije da je ne objavljujem u svojim zbirkama poezije. Ipak, ova pjesma je bila okidač, moja smjernica da nastavim dalje da pišem i ozbiljnije se tome posvetim.
Prvu knjigu si objavio 2013. za Brankovo Kolo i dobitnik si nagrade Stražilovo. Kako je došlo do toga?
Za kulturnu instituciju Brankovo kolo saznao sam od Milana Rakulja, sjajnog banjalučkog pjesnika. Imao sam tada složen rukopis i planirao sam da ga štampam u Banja Luci. Poslao sam pjesme na adresu Brankovoga kola i nisam se pokajao. Sve se odigralo u 15 dana. Mejlom sam dobio izgled korica knjige i poziv da dođem u Srbiju na promociju pjesničkog prvijenca. Po dolasku u Novi Sad, posjeti Sremskim Karlovcima i Stražilovu, uvjerio sam se u ozbiljnost i profesionalnost ljudi koji organizuju kulturni program Brankovih dana, gdje se njeguje pjesnička riječ, mladi talentovani pisci i čuva uspomena na velikog srpskog romantika Branka. Prva knjiga “Tunel” donijela je neopisivu radost, i za mene, kao mladog pjesnika, bila je odskočna daska u poetske vode, dok je nagrada Stražilovo, koja se dodjeljuje od 1973. ostala u drugom planu.
Pišeš i satiričnu poeziju.
Pjevam o svemu što me kao čovjeka dotiče, a satiričnom poezijom ukazujemo na negativne pojave u društvu kojih danas, nažalost, ima na pretek. Neki književni kritičari je zovu još i angažovanom poezijom. Na dosadašnjim književnim nastupima, kako u Srbiji, tako i ovdje kod nas, govorio sam i satirične pjesme, mada se trudim da u toku nastupa govorim i ljubavne i šaljive pjesme, jer pjesnik mora imati stvaralačku, to jest tematsku širinu. Posljednji pjesnički nastup bio je nedavno u Banja Luci, u parku Petar Kočić, na Kočićevim danima, a prvi ozbiljniji izlazak pred publiku desio se u Narodnom Pozorištu RS u martu 2013. takođe u Banja Luci, sa još tri mlađa pjesnika. Bilo je i spontanih, kafanskih nastupa, kada se popije koja više.
Drugu knjigu Zapisi sa Malteške hridi pisao si može se reći kao dnevnik. Tu si opisao svoj radni boravak na Malti.
Od školskog prijatelja sam dobio informacije da se na ostrvo može doći kao turista i za tri mjeseca, koliko je i dozvoljen boravak u Evropi sa BH pasošem, da se može pronaći posao i dobiti radna i boravišna dozvola. U to vrijeme sam radio u magacinu, u jednoj privatnoj firmi koja se bavila prodajom auto dijelova. Moja plata iznosila je čitavih 400 KM i vidjevši da nemam šta da izgubim, spakovao sam kofere i sa svojom suprugom, tadašnjom djevojkom, odlučio da krenem u nepoznato.
Šta si tamo radio? Reklo bi se po pjesmama koje si ispisao u toj knjizi da se radilo o robovskom poslu.
Kao stranac na tuđem tlu, iz zemlje koja nije članica evropske unije, nisam imao pretjeranog izbora za posao. Mogao sam da biram između ugostiteljstva i građevine. Nisam sebe mogao da zamislim u kelnerskoj uniformi sa prepunom tacnom u ruci, uvijek sam bivao sa druge strane šanka tako da je moj logičan izbor, ne potcjenjujući vrijedne ugostitelje, bio građevina. Nepune dvije nedjelje po dolasku na Maltu dobio sam posao u građevinskoj firmi koja je dobro kotirala na ostrvu. Bilo je zaposleno dosta naših ljudi, ali i tamnopute braće koja su stalno pristizala sa najtoplijeg kontinenta. Prvi radni dan nisam znao gdje sam raspoređen. Vođa grupe, potrpao je nas par radnika u svoje radničko vozilo i odvezao na nepoznatu lokaciju. Po dolasku sam dobio šljem, radnički prsluk, čizme i čekić. Ispratili su nas do tunela koji se radio i tada sam postao svjestan da mi se prva knjiga pjesama obistinila. U tom mraku pomješanim sa betonskim isparenjima i slanom vodom koja je izbijala iz stijena, proveo sam pola godine sve dok posao nije bio završen do kraja. Tu sam, doslovno, napisao i jednu pjesmu koja je objavljena u novoj knjizi.
Da li je bilo teško izdržati na Malti, da li ti je zapravo pisanje i poezija pomogla da izdržiš?
Posao fizičkog radnika na temperaturi od +35 i više, pod Mediteranskim nebom koje se rijetko otvara, nije bio nimalo jednostavan. Dosta mladih, radno-sposobnih ljudi je, nakon par provedenih dana, davalo otkaze i tražilo sreću na drugim mjestima. Iz tunela sam bio poslat na zgradu sa 11 spratova. Ispočetka se bilo teško navići na vrućinu i visinu. Na ostrvu nema pitke vode pa smo vodu kupovali i nosili sa sobom. Na zgradi, gdje sam bio premješten, čuo sam jednog našeg majstora iz Srbije kako recituje pjesmu “Hljeb” od Alekse Šantića. Oduševljen što slušam te stihove uzvratim mu svojom pjesmom “Tražio sam hljeba” i zajedno ustanovimo da se u rasponu od 100 godina između ove dvije pjesme suštinski ništa promjenilo nije. Ljudi su napuštali svoje domove onda a i sada u potrazi za boljim životom. Gdje god sam bio poezija me pratila u stopu. Čak i u tunelu, vozač betonskog miksera, je na talijanskom recitovao Petrarku. Pisao sam na ostrvu i prikupljao te pjesme. To me je držalo budnim i pomagalo mi da duhovno ostanem čvrst i nepoljuljan
Baviš se i muzikom.
Radim sa bendom “Bez Rikverca”, sviramo isključivo autorsku muziku. Na tragu smo rock'n'rolla kakav se svirao osamdesetih godina u bivšoj Jugi. U bendu sam u ulozi pjevača prosječnih vokalnih kvaliteta i tekstopisca, mada mi je pisanje pjesama za muziku puno teže jer muzika svojom melodijom i atmosferom unaprijed određuje tematiku pjesama. Priča je počela još 2013. godine kada smo nastupali kao cover bend i tada smo već počeli da radimo na svojim pjesmama. Odlazak na Maltu napravio je skoro trogodišnju pauzu, ali smo uspjeli da se ponovo povežemo i nastavimo sa radom.
Iako si fakultetski obrazovan i talentovan pjesnik ti ipak radiš jako teške fizičke poslove. Da li je to tvoj usud ili izbor?
Od malih nogu sam stekao radne navike. Radio sam i kao srednjoškolac i kao student. Išao na nadnice, cjepao po komšiluku drva i na taj način zarađivao sebi džeparac. Rijetko kad sam novac uzimao od roditelja. Po dolasku sa Malte odlučio sam da radim isključivo za sebe. Registrovao sam firmu i trenutno radim kao moler i baštovan. Mladim ljudima u ovoj državi, koji su bez političkog angažmana, ostaju samo dvije stvari, ili da odu iz ove zemlje i tamo negdje u svijetu, Evropi, pokušaju da dobiju posao za koji su se školovali, ili da ovako, kao ja, pokrenu nešto svoje, makar to bilo potpuno suprotno njihovom pozivu. Ne mogu da budem informatički znalac jer nisam rođen za to, ali mogu da radim ono što znam i od čega mogu da izdržavam svoju porodicu i sebe. Mi, koji nismo u politici, koji nemamo nikoga “pri ruci”, ostaje da se sami snalazimo u društvu koje nas bezdušno odbacuje. Dakle, ovo što trenutno radim je moj lični izbor, mogao sam i da ostanem vani, ali sam se kao istinski rodoljub vratio, jer volim svoju zemlju i mislim da mogu da opstanem u njoj.
Kakvo je tvoje mišljenje o književnoj sceni u ovome gradu i okolini. Da li se dovoljno cijene talentovani pisci?
Književna scena u RS je podijeljena i održava se na aparatima. Loše posjećene književne večeri najbolje govore u tome. Slaba je saradnja ili gotovo nikakva između mladih pisaca, koji tek trebaju da se dokazuju, i ovih koji su već decenijama na sceni. Nemamo uređeno izdavaštvo, mladi koji stvaraju najčešće su prepušteni da se sami snalaze. Na proteklim Kočićevim danima iz programa je pod volšebnim okolnostima odstranjena talentovana banjalučka pjesnikinja. Dobitnica brojnih književnih nagrada za poeziju i prozu nije mogla da nastupa u svom gradu. To su žalosne stvari koje doprinose još većem razdoru na ionako poljuljanoj književnoj sceni. Pored izdavaštva imamo i drugu vrstu problema. Kako doći do knjiga domaćih pisaca, gdje se one mogu kupiti? Ovo su samo neke od loših stvari koje se godinama ponavljaju, mada postoje i određeni pomaci, npr. nedavno sam saznao da je objavljena knjiga priča “Priče iz komšiluka” potpuno neafirmisanih autora što je za svaku pohvalu. Zatim na Kočićevim danima, u jednom dijelu programa koji se održava u parku pomenutog pisca, omogućeno je mladim pjesnicima da nastupe pred publikom. Ovo je već druga godina kako dobijam poziv iz udruženja književnika RS da nastupam na Kočićevim danima. Sad je već vrijeme da pozornicu prepustim mlađim snagama.
RAZGOVARAO ERNEST BUČINSKI