I poslije dvadeset godina karijere Mirela Priselac Remi, iz zagrebačke grupe Elemental, ni malo nije izgubila na energiji i svježini. Pa čak se može kazati da danas na stejdžu iz nje izbija i mnogo više frontmenskog samopouzdanja nego ranije. Zato se za nju može reći da je kao vino, te da je i kao autor i izvođač iz godine u godinu sve zrelija, a ovo najbolje pokazuje njihov zadnji album Tijelo gdje se nalaze muzičke numere u kojima je Remi dobila priliku da se pokaže i kao sjajan pjevač. Njena uspješnja karijera nije došla sama po sebi, jer po riječima ove umjetnice, ona svakodnevno piše pjesme i zabilješke, a to je dovelo do toga da od muzike, koja joj je u početku bila hobi, stvori svoju profesiju i usavrši se do te mjere da joj ona postane osnovni izvor prihoda.
Ove godine Remi će trećega dana OK FESTA, 8. jula na Tjentištu, nastupiti sa svojim bendom Elemental, ali će zabavljati publiku i na after partiju kao DJ. Povodom ovog dešavanja novinar BUKA magazina razgovarao je sa uspješnom glazbenicom, Mirelom Priselac Remi.
Ove godine svirate na Tjentištu. Šta vam znači jedno takvo mjesto, da li ste prije posjećivali taj nacionalni park?
Jesmo, svirali smo već jednom na Tjentištu. Zbilja je bilo magično iskustvo jer smo kolektivno, kao bend, otišli posjetiti spomenik, prošetali se do muzeja i jednostavno upijali atmosferu. Ima nešto vrlo intenzivno na tom mjestu, osjećaš ljude koji su tamo nekoć bili i istovremeno te preplavi mir i neka magija. Zbilja je posebno.
Toliko godina ste prisutni na sceni. Da li se za to vrijeme promjenilo išta u vašem pristupu muzici?
Promijenilo se vrijeme koje ulažemo u svoju muziku – kada smo počinjali, to nam je tek bio hobi, a danas svi živimo od toga. Potpuno smo se predali, vidjeli smo da nam je to zacrtano u životima i da nema natrag. Umjetnički život nije najlakši na svijetu, svi znaju da je to kruh sa sedam kora, ali kad pomislim da sam toliko blagoslovljena da radim ono što volim i želim i da mi to polazi za rukom, obuzme me sreća. Zahvalna sam Svemiru na tome.
Ko u vašem bendu ima glavnu riječ?
Mi smo bend u kojem vlada demokracija, u punom smislu te riječi. Doduše, kada treba donijeti neke brze odluke, onda tu malo „šteka” jer nas je sedmero i svatko mora za sebe razmisliti i javiti se s odgovorom. No što se tiče demokratičnosti i stvaranja, tu nam demokracija jako odgovara. Svi imaju pravo reći što žele, kako žele sudjelovati na nekoj pjesmi, što se svira, što pjeva itd… Ni jedna pjesma koju smo objavili nije prošla bez „amena” svih članova benda.
Da li vam je poslije toliko putvanja i koncerata ikada došlo da malo odmorite od muzike i da se bavite nekim drugim poslom?
Ne, štoviše, želim se i više baviti muzikom. Spremam solo projekt i radim intenzivno na tome, učim svirati gitaru i kad skladam, sve je više koristim. Pišem nove pjesme, gotovo svakodnevno, a ako nisu pjesme, onda je proza ili neke kratke zabilješke. Uglavnom, puno radim na sebi, maštam i krojim neke nove svjetove u glavi. U svima od njih, muzika je glavni nazivnik i motivator.
S vremena na vrijeme, napravim neki prijevod, ali vrlo sam selektivna što i za koga prevodim. Uzimam samo tekstove koji mi odgovaraju i surađujem s ljudima s kojima mi je ugodno raditi. Nemam više vremena za izrabljivače i goniče robova.
Koliko je muzika kao profesija teška za jednu damu poput vas?
Nimalo. Muzika je divan odabir, tako je kreativno i uzbudljivo stvarati nešto od nule, vrtjeti riječi i motive po glavi, prenijeti ih na papir pa uglazbiti. Stvaraš nove svjetove, wow, zar ne? I onda ti se još dogodi ta čarolija da ljudi poslušaju tvoje pjesme i pronađu se u njima. Pa što čovjek više može poželjeti? Postoje, doduše, trenuci, kada te dugo nema kod kuće i kada provedeš dvanaest sati u kombiju. Ja, nasreću, imam super dečke u bendu pa mi i putovanje od dvanaest sati bude ispunjeno smijehom i zezancijom.
Da li je ženama generalno teže da se bave muzikom i naprave karijeru?
Mislim da se, u umjetničkom svijetu, i muškarci i žene moraju jednako dokazati da bi ih javnost priznala. U nekim kanonima, na primjer, književnosti ili slikarstva, muškarci dominiraju, brojniji su, ali to ne znači da su kvalitetniji. To jednostavno znači da su u prošlosti imali veće prilike za kvalitetno obrazovanje i afirmaciju u svim segmentima društva, što se sad pomalo mijenja jer dolaze nova vremena. No mislim da oba spola moraju uložiti mnogo truda da bi njihova umjetnost došla do publike. Ne želim tu raditi diferencijaciju.
Imate li vremena da se bavite i nekim drugim stvarima u životu?
Imam, ali nekako se uvijek vratim pisanju i muzici. Što sam starija, to više vremena besramno odvajam za sebe i svoje želje. Prije sam imala stalnu potrebu biti drugima na raspolaganju, pa sam bila dosta rastrgana. Sad se prvo pitam „je li ovo nešto što ti želiš?” prije nego što krenem u akciju.
Koji je vaš hobi?
Joga, meditacija, vožnja biciklom, promatranje ljudi, izležavanje na gradskim zelenim površinama i putovanja na koja spiskam svu ušteđevinu (smijeh).
Ove godine ćete na OK festi i da budete DJ na afteru. Šta ćete puštati publici?
Iskreno, nisam još odlučila do kraja, ali mislim da će biti neki mix indie rocka i rapa.
Koji je vaš omiljeni pjevač, pjevčica, bend? Šta slušate privatno?
Trenutno sam opčinjena Father John Mistyjem i Alice Phoebe Lou. Privatno slušam svašta, evo što sam slušala u posljednjih par dana: Future Islands, Deerhunter, LCD Soundystem, Kanye West, Jon Hopkins, Boy Pablo, Mac Demarco, Lykke Li. Uh, ima toga previše.
Da li ste zadovoljni onim što ste postigli u svojoj karijeri? Da li mislite da ste mogli da postignete i više?
Jako sam zadovoljna. Naučila sam da perfekcionizam i želja koja nikada ne jenjava vode u propast i nezadovoljstvo. Da, zadovoljna sam svojim životnim odlukama, čini mi se da smo na dobrom putu. Naravno, ima nekih stvari za kojima žalim, ali za njima nisam tužna nego sam izvukla pouke.
Imate li neku poruku za naše čitaoce?
Okružite se dobrim ljudima. Onda je sve lako. Always look on the bright side of life, da citiram Monty Pythone.
Razgovarao Ernest Bučinski