Scenarij gotovo identičan
onom od prije par godina, sa delikventnim akterom za volanom bijesne vozilice,
tik prije ponoći, alkoholiziran, sa poodavno oduzetom vozačkom dozvolom i par
hiljada saobraćajnih kazni, u «babinom» autu, u utrci iz objesti, bahatosti,
utrci što treba da mu nadoknadi manjak osjećaja muškosti i na tren ukloni
trajni osjećaj neadekvatnosti, nesposobnosti i generalne inferiornosti.
U finišu mahnitog naganjavanja sa
kompleksima mahalskog uhljupa, ta nakaza, koju je nepravedno nazvati
životinjom, jer zvijeri zasigurno imaju više razuma i prirodnog osjećaja za
nužnost, nego će ta moralna karikatura ikada imati, ubila je anđela. Niko nema
pravo taj čin nazvati nesrećom, jer to nije nikakva suma silnica usuda, već
svjesna odluka amoralnog gomolja, da se poigra sa životom drugih, sa životom
slučajnih prolaznika.
Usud je da žrtve budu oni koji spašavaju
ljudske živote, dvije mlade liječnice. Obje nestvarno divne. Presavršene za
ovako prljavog i poganog bosanskog kala.
Usud je da nestvarnim igrama života, što
isprepliće strune među ljudima, indirektno, a ipak intimno i blisko, poznajem
obje te divne žene.
Rahmetli doktoricu Azru, tako ispade, da
poznajem, preko meni iznimno dragih prijatelja, a teško povrijeđena doktorica
Alma je nedavno pregledala moju najmlađu kćer i supruga ju je tada hvalila,
kako je iznimno susretljiva, nježna i brižna, neka nova, mlada doktorka.
Nije usud, da taj majmun sjedne pijan,
bez vozačke, u vozilo koje mu je neko dao, iako upoznat sa činjenicom da mu je
vozačka oduzeta, niti je usud, da se taj otpad utrkuje po ulicama glavnoga
grada. Nije usud, da strahovitom brzinom naglo skrene i pokosi dvije mlade
žene, liječnice, anđele. Nije usud, već ubistvo, a sramota ovog društva su svi
oni, koji pišu o nekoj nesreći i stradalim djevojkama. Nisu one stradale, već
su napadnute, pa je Azra ubijena a za Almin se još život bore.
Balkanska društva su odavno zamijenila
dobro za zlo, pamet za glupost, kulturu za šund, heroje za zločince, mangupe za
majmune kockastih glava, urbano za krkansko, kompetencije za podobnost,
karakter i dostojanstvo za licemjerje i snishodljivosti, ljudskost za plitke
potrebe i strasti! Sad smo nadomak toga da namjesto sa žrtvom, žalimo,
suosjećamo i razumijevamo sa katilom, moralnim imbecilom, etički unakaženom
kreaturom bez savjesti i leglima iz kojih je potekla! Narodi i nacije smo, u
vrednosnom sunovratu!
Decenijama stvari nazivamo drugim
imenima, uljepšavamo nakaznost društva, koje smo stvorili, ignorišemo smrad
vlastite truleži, krijemo se od naših odraza plazeći po bogomoljama, negirajući
nedostatak karaktera, iluzijom o čestitosti,
«onih što Božije ime dozivaju».
Sve nam je lažno, od prijateljstava do
ljubavi, od škola do titula, od zvanja do znanja, od vjere do žrtve, od
poštenja do čednosti, od sabura do izmirenosti, čak nam je i nada lažna. Od nje
smo odavno digli ruke!
To što dozvoljavamo, da nakon toliko
palih anđela, koje su zle horde, kurjaci rata odnijeli, neki novi monstrumi,
neke nove anđele kose, sramota je, što svjedoči, da nismo naučili poštovati
život, niti nakon toliko bola i toliko tuge, što su ih posijale ratne godine.
Nije sjećanje mjera toga šta ste naučili
iz tragedije, već spremnost da djelujete, kako bi svaku novu nesreću spriječili
i umanjili patnju svoga mikrosvijeta.