Iako je na ovaj ili onaj način cijelo to vrijeme bio prisutan na
sceni, obiteljski život, nekoliko promjena adrese stanovanja i činjenica
da se godina na hip-hop sceni tretira kao pseća godina – učinili su
svoje. Mnogo se toga promijenilo od Štrajka mozga i scenu su preuzeli
neki drugi klinci, a socijalno osviještena tematika gotovo da je u
potpunosti iščezla s regionalne hip-hop scene.
Štoviše, teško je pronaći i nove autore koji svojim tekstovima
pristupaju bez odmaka pa sve ponovno djeluje kao isto ono ozračje u
kojem se Edo prvi put pojavio i uvjerio nas da je hip-hop pjesmu moguće
osjetiti i povezati s emocijama koje nadilaze površnu fascinaciju dobrim
instrumentalom ili domišljatom igrom riječima. I dok s hrvatske strane
scenom drma dadaistički pristup pa uglavnom slušamo glazbu koja zapravo
nema poruku ili je ta poruka zakopana pod slojevima tekstova s debelim
odmakom, sa srpske strane udara trap folk koji dominira čitavom
regijom.
Edo s novim albumom Put u plus u ovom trenutku djeluje kao
izvanzemaljac, “čudak” koji se u svakoj pjesmi trudi prenijeti neki
sadržaj i emociju i čini to preko instrumentala koji na trenutke zvuče
žešće i uvjerljivije od bilo čega što trenutno postoji na anemičnoj rock
sceni koja već dugi niz godina nema oštricu.
Na ovih 11 novih pjesama Edo zaista zvuči kao autor koji je odlučio
napraviti veliki stilski zaokret. Instrumenti su zamijenili glazbene
podloge provjerenih hip-hop producenata, a Edo je ušao u nešto intimniju
tematiku iako ovo potonje nikada nije izbjegavao.
Edo se vratio i zvuči svježe i nadahnuto, a jedino je pitanje kako će se to odraziti na samu karijeru.
Naime, kritike su izvrsne, a kritičari Put u plus već nazivaju
albumom godine. Međutim, pozitivne kritike ne pune dvorane, ne prodaju
albume (ili još važnije, ne donose klikove na YouTubeu) i zapravo nemaju
veći značaj od nekoliko stotina lajkova koje će ti tekstovi (najčešće
nepročitani) pokupiti nakon što ih izvođači zalijepe na zidove na
Fejsu.
Ovaj stilski zaokret ujedno se može pokazati i kao prednost, ali i
prokletstvo Edinog novog albuma jer, budimo realni, fanovi su navikli na
jedno, a Put u plus je nešto sasvim drugo. Kritičari mogu još tisuću
puta ponoviti da je album “zreliji”, ali to u većoj slici ne znači
apsolutno ništa jer radi se o istrošenoj frazetini koja u prijevodu
znači samo to da na nastupu nećete imati gomilu klinaca koji se bacaju
na svaku vašu pjesmu.
S umjetničke strane, Edo se nije mogao odlučiti na bolji potez jer
treba imati muda odjebati očekivanja obožavatelja i slijediti vlastitu
viziju. S komercijalne strane, ljudi žele “starog Edu”.
Logika nalaže da, ako želiš starog Edu, slušaš stare albume, ali u
stvarnosti stvari ipak nisu tako crno-bijele. Upravo iz tog razloga
ziheraši uglavnom jašu isti stil dok ga ne izmuzu do zadnje kapi, a to
im, unatoč istrošenosti materijala, osigurava financijsku stabilnost,
jer publika u većini slučajeva ne voli eksperimente. Bacimo li pogled na
komentare ispod pjesama i singlova koje je izbacio prije izlaska
albuma, naići ćemo na veliki broj onih koji traže “starog Edu”.
Ironično, baš na novom albumu “novi Edo” zvuči kao “stari Edo” ili, preciznije, već dugo nije zvučao ovako dobro.
Tekstovi su u potpunosti lišeni ispraznih battle rap natezanja koja
nikada nisu bile njegova jača strana niti nešto na što reagira publika
izvan hip-hop krugova, vidici su se proširili, njegove priče postigle su
savršen balans između lokalnog, globalnog i osobnog, ne trudi se biti
glazbeni inovator i koketirati sa žanrovima na kojima se ne snalazi,
uspješno izbjegava opća mjesta, a bend zvuči daleko moćnije i
uvjerljivije od benda s kojim je svojevremeno sklepao danas gotovo
zaboravljenu Spomen ploču.
Ukratko, ovo je Edo kojeg ste čekali od No sikiriki.
Najavni singlovi No pasaran, Dolazim i odlazim i Ne mogu disat možda
nisu bili hitovi na kakve su njegovi fanovi navikli, ali očito je i da
Edo ne ganja singlove, niti bilo što na ovom albumu djeluje kao rezultat
proračunatog lova na vrhove ljestvica. U isto vrijeme, vratio se onaj
Edo koji će vas natjerati da osjetite svaku izgovorenu riječ, što je
posebno vidljivo u Ti meni ništa i Otrovu na kojem je ugostio Šarana
koji je odličan tekst savršeno začinio izvanrednim refrenom.
I ponavljam, teško je procijeniti hoće li se bilo koja od ovih
pjesama “uhvatiti” kod publike i osigurati mu drugi veliki uzlet u
karijeri, ali neće biti ni najmanje iznenađenje ako se to dogodi. Na
kraju krajeva, malo je onih koji se nakon višegodišnje pauze i tolikog
staža vraćaju s albumom koji se može mjeriti s onim najboljim u njihovom
opusu. Na relativno mladoj hip-hop sceni takve slučajeve možete
izbrojati na prste jedne ruke.
Edo je učinio upravo to, a na publici je da to prepozna.
Preuzeto sa Indexa