Još je tada svima sve moralo biti jasno. Koncept tog napada, njegova suština, bio je, zapravo, najava svega što će se kasnije događati u ratnim i poratnim godinama. Nije još rat ni počeo da valja, barem u BiH, a tko je htio mogao je na osnovu tog događaja shvatiti kakvo će, da prostite, bosanskohercegovačko društvo biti nakon rata.
Napasti mirovni skup je zanimljiv koncept. Ljudi, dakle, pozivaju na mir a nepoznat netko im s par eksplozivnih naprava poruči da se mogu slikati i oni i njihov mir. Vrijeme je za rat. Vrijeme je za novo doba. Objavljen je tada, na neki način, rat drugom svjetskom ratu i svim vrijednostima proizašlim iz njega. Ta se objava rata u Mostaru dogodila na Partizanskom spomen groblju. Oni koji su rat na taj način najavili postali su stup društva u kojemu danas živimo. Živimo, dakle, u ideji ljudi koji su bacali bombe na mirovni skup. Pametnom dosta.
Sve što je poslije uslijedilo bila je golgota za Mostar. Kao njegov preslik, njegova metafora, sudbina grada se simbolički ponajviše odražavala na Partizanskom groblju, remek djelu spomeničke arhitekture, na neki način sukusu svih ideja i težnji genijalnosti njegova graditelja, čuvenog Bogdana Bogdanovića.
Dvadeset i kusur godina prerano ugašena mladost Mostara nema mira, nema spokoja. A gdje mrtvima ne daju mira možete samo zamisliti kako je živima. U stvari, ne morate zamišljati, znate vrlo dobro kako i gdje živite. Ako se živima osjećate.
Lončići su odavno polupani. Ne zna se ovdje više ništa. Ponajmanje se zna tko je pobjedio u drugom svjetskom ratu, jer mi ga još uvijek nismo završili. Sve se pobrkalo i u tom neredu, toj duševnoj, identitetskoj zbrci valja se Bosna i Hercegovina kao u blatnoj bujici. Davno je Boro Dežulović to plastično opisao. Što se, naime, dogodilo u povijesnom obratu devedesetih i onih godina koje su sulijedile nakon njih? Hrvati su postali ustaše, ustaše partizani, a partizani četnici. Iliti, Srbi su postali četnici, četnici partizani, a partizani ustaše. Zato su, valjda, na Partizanskom gorblju ploče s imenima partizanskih zločinaca. Tako ih, naime, karakterizira, huliganski nastrojena mladost Mostara koja devastira Partizansko groblje od rata naovamo.
Standardna je to bosanskohercegovačka zbrka. Lud je zbunjen. Zbunjen je totalno pomahnitao. Seks je vrhunski. A jedno spomeničko remek djelo leži na rubu grada devastirano podsjećajući nas neprestano na to u kakvom je stanju duša ovog društva.
Obradovala nas je zato vijest da će se konačno nešto poduzeti te da će se pristupiti temeljitoj obnovi i zaštiti spomeničke cjeline Partizanskog spomen groblja u Mostaru. Naivno je vjerovati da će se nešto bitno promjeniti samom obnovom i zaštitom spomenika. Ukoliko želimo stvarnu pormjenu moramo biti svjesni da je put dugačak i da se ništa neće promjeniti preko noći. Jednako kako obnova Starog mosta nije donijela nikakvu suštinsku pormjenu iako su mnogi pjesnički naivno vjerovali suprotno tako ni s Partizanskim grobljem u njegovom punom sjaju naš odnos spram nas samih neće postati bitno drugačiji. To su tek prvi, mali, dječji koraci na putu za kakvu takvu emancipaciju ovog društva. A u kakvom je ono stanju govori i to da je kao prvi korak u obnovi Paritzanskog groblja na njegov ulaz postavljen videonadozor i zaštitarska kabina.
Eto kakvi smo. Moramo angažirati privatne zaštitarske tvrtke kako bismo štitili spomenike i parkove od nas samih. Jasno je onda zašto tvrdim da će put biti dugačak i bolan.
A jadni partizani ne znaju što ih je mrtve snašlo. Nisu se plašili ni panzer divizija, bradatih spodoba s nožem u zubima, nisu se plašili handžarli feslija ni Talijana ni ustaških ukoljica a dočekali su vremena u kojima i samu uspomenu na njih moraju štititi uposlenici privatne zaštitarske tvrtke koju plaćaju poreski obveznici kako bi spomenik štitili od slabe pameti istih tih poreskih obveznika za čiju su slobodu oni nekada davno položili živote.
Standardna je to, kako rekoh, bosanskohercegovačka zbrka. Lud je zbunjen. Zbunjen je totalno pomahnitao. Seks je vrhunski ali nikako da prestanemo plaćati za njega.