Ubrzani razvoj naftne industrije u Bakuu u kasnom 19. i početkom 20.
vijeka je privukao val migracije Armenaca u grad. Kao jedan od glavnih
industrijskih centara u carskoj Rusiji, Baku je prošao kroz pojavu
industrijskog proletarijata i revolucionarnog žara. Armenski radnici,
čiji se broj značajno povećao u ranom 20. vijeku, su aktivno učestvovali
u revolucionarnim i socijalističkim pokretima u Bakuu. Uoči prve ruske
revolucije (1905.-1907.), Armenska nacionalistička stranka Dashnaksutyun
počela je širiti nacionalističke ideje među armenskim radnicima u
Bakuu. Koristili su revolucionarne ideje kako bi promovirali vlastiti
nacionalistički program. Inspirirani idejama o stvaranju “Velike
Armenije”, Armenci su proveli niz krvavih masakra protiv Azerbajdžanaca u
razdoblju od 1905. do 1907. godine. Stotine azerbajdžanskih naselja su
uništena i potpuno razorena, a hiljade civila su brutalno ubijeni.
Masakr iz 1918. godine je bio vještije pripremljen i nemilosrdnije
proveden čin od napada 1905-1907. Pobjeda boljševika tokom ruske
revolucije 1917. godine, a time i saradnja s njima, dala je stranci
Dashnaksutyun priliku realizaciju nacionalističkih ciljeva. Koristeći
situaciju koja je uslijedila nakon oktobarske revolucije u Rusiji 1917.
godine, armenski nacionalisti su počeli provoditi svoje planove pod
zastavom boljševizma. Vođa ruskih boljševika Lenjin je 1918. godine
imenovao Armenca Stephana Shaumyana za vanrednog komesara Kavkaza. Do
tada su boljševici preuzeli vlast u Bakuu i gledali su na armensku
stranku Dashnaktsutyun kao na izvor podrške za uklanjanje utjecaja
azerbajdžanske nacionalne stranke Musavat u Bakuu i regijama. U tom
smislu interesi boljševika i Dashnaka su se podudarali marta 1918.
Shaumyan je snažno kritizirao stranku Musavat, optužujući je za
odcjepljenje Azerbajdžana od Rusije. Na samom početku tragičnih
događaja, Sovjet Bakua je pokrenuo plan da likvidira Azerbajdžance širom
pokrajine Baku. Po priznanju Stephana Shaumyana, 6.000 vojnika
Sovjetskog saveza i 4.000 naoružanih muškaraca iz stranke Dashnaksutyun
je učestvovalo u masakru civila Azerbejdžanaca. Armensko-boljševičke
jedinice su 30. marta napale Baku salvama iz brodske artiljerije. Zatim
su naoružani Dashnaci napali kuće Azerbajdžanaca i izvršili nemilosrdno
klanje. Pokolj je postao još nemilosrdniji 31. marta i prvih dana
aprila. Hiljade civila Azerbejdžanaca je ubijeno samo zbog etničke
pripadnosti. U tom su razdoblju armensko-boljševičke jedinice pobile
više od 20.000 azerbajdžanskih civila u Bakuu: ljudi su spaljivani u
svojim domovima, ubijani i mučeni s neusporedivom okrutnošću. Kao
rezultat toga, u prvih pet mjeseci 1918. godine ubijeno je više od
16.000 ljudi u krajnjem barbarizmu u pokrajini Guba, a uništeno je
ukupno 167 sela, od čega 35 više ne postoji do danas.
Armenci su
instalirali mitraljeze na raznim mjestima grada kako bi pucali na one
koji su pokušavali pobjeći. Avanes Apresyan, armenski oficir, jedan od
aktivnih učesnika masakra, napisao je u svojim memoarima pod nazivom
“Ljudi su bili ovakvi” da su samo u Bakuu ubili 25.000 Azerbajdžanaca u
masakru u martu. Međutim, genocid nad Azerbajdžancima koji su provodili
Dashnaci nije bio ograničen na Baku. Armenci su u kratkom vremenu
počinili masakre u Shamakhyu, Gubi, Irevanu, Zengezuru, Karabahu,
Nakhchivanu i Karsu. Otkriće masovnih grobnica u regiji Guba u
Azerbajdžanu u 2007. potvrđuje ovu nečovječnost. Proučavanje mjesta
pokopa je otkrilo da su tokom armenskog napada na Gubu 1918. godine
ljudi bili podvrgnuti nasilju bez presedana i okrutno ubijani. Grob
sadrži ostatke masovnih ukopa lokalnih stanovnika. Uz tursko-muslimansku
populaciju, armenske su snage također pobile i lokalne Židove i
Lezgine. Čak i oni koji su zahtijevali kraj masakra, uključujući Ruse
ili Gruzijce su bili žrtve na brutalan način na različitim mjestima u
zemlji.
S. Shaumyan se pohvalio armenskom brutalnošću nad Azerbajdžancima. On
je besramno opravdavao učestvovanje oružanih snaga stranke
Dashnaksutyun u pokolju Azerbajdžanaca u Bakuu. U pismu od 13. aprila
1918., upućenom Vijeću narodnih komesara Ruske Sovjetske Savezne
Socijalističke Republike, opravdava grozne zločine riječima “Prisutnost
nacionalnih podjela je djelomično obilježila građanski rat kao
nacionalni masakr, ali nije bilo moguće učiniti drugačije. Učinili smo
to namjerno. Siromašni muslimani su mnogo propatili, ali sada su se
pridružili boljševicima i sovjetima… nafta nam je već na
raspolaganju”.
Njemački istraživač Erikh Figle je u svom istraživanju “Istina o
teroru. Armenski terorizam – korijeni i razlozi” govorio o aktivnosti
Shaumyana 1918. godine i naglašava da je njegov cilj bio da armenizira
Baku „svim sredstvima“.
Prema različitim procjenama, u Bakuu je ubijeno 12.000 do 30.000
ljudi u samo tri dana. U tom smislu, S. Shaumyan, predsjedavajući
Sovjeta Bakua, nije sakrio svoje zadovoljstvo: “Bili smo preplašeni
nacionalnom strukturom našeg grada. Bojali smo se da bi borba mogla
poprimiti neželjenu boju. Čak smo morali posegnuti za armenskom Dashnak
brigadom. Nismo si mogli dopustiti luksuz da odbijemo njihove usluge.
Armensko nacionalno vijeće je samostalno izvršavalo hapšenja, pretrese,
rekviziciju, itd. Međutim, pobjeda je toliko velika da malo zasjenjuje
stvarnost”.
Oslanjanje Sovjeta Bakua na snage Dashnaka je izazvalo bijes među
boljševicima drugih nacionalnosti. Jedan od svjedoka genocida nad
Azerbajdžancima, boljševik Blyumin je kasnije u svojim memoarima
napomenuo: “Tokom događaja 1918. godine, mi smo se obratila jedinicama
Dashnaka, budući da nismo imali vlastite oružane snage. Ipak, vojnici
Dashnaka su obavili svoj prljavi posao. Oni su pretvorili građanski rat u
nacionalno čišćenje, tako što su pobili do 20.000 siromašnih
Azerbajdžanaca”.
Događaji iz marta 1918. godine su postali fokus pažnje nakon
proglašenja Azerbejdžanske Demokratske Republike (ADR). ADR je osnovao
vanrednu komisiju za istrage (EIC) 15. jula 1918. godine kako bi se
istražilo nasilje nad populacijom Azerbejdžanaca. Važna osobina ove
komisije bila je činjenica da se sastojala od najboljih advokata toga
doba koji su predstavljali različite nacionalnosti: Ruse, Židove,
Poljake, Gruzijce, pa čak i Armence. Ti faktori svjedoče o sposobnosti i
nepristranosti EIC-a. Materijali koje je EIC prikupio do augusta 1919.
su u 36 knjiga i 3500 stranica. Na temelju ovih dokaza, EIC je pripremio
128 izvještaja nacrta za podnošenje tužbi protiv 194 osobe optužene za
različite zločine protiv mirnog stanovništva. Tako su do sredine augusta
uhapšene 24 osobe u Bakuu i oko 100 ljudi u Shamakhyu. Ovo je bio prvi
pokušaj provođenja političke i zakonske procjene politike genocida
počinjene protiv Azerbajdžanaca. Međutim, pad Azerbajdžanske Demokratske
Republike je učinio da nije bilo moguće dovršiti taj posao.
Nakon
što je 1991. godine obnovila svoju nezavisnost, Republika Azerbajdžan
je nastavila političku procjenu genocida iz marta 1918. godine i predana
je da završi nedovršene pokušaje ADR-a da donese pravdu. Uoči
obilježavanja 80. godišnjice tragedije, tadašnji predsjednik Heydar
Aliyev je izdao dekret kojim je proglasio 31. mart kao nacionalni dan
žalosti. Dekret je postao ključni dokument za provođenje političkih i
pravnih procjena genocidnih djela počinjenih protiv Azerbajdžanaca
početkom 20. vijeka. Dekret također pokazuje predanost Azerbajdžanaca
njihovim nacionalnim vrijednostima, historijskim korijenima i domovini.
Istovremeno, obilježavanje Dana genocida nad Azerbajdžancima podiže
svijest svjetske zajednice o činjenicama masakra i etničkog čišćenja nad
Azerbajdžancima u prošlosti i sadašnjosti.