Samoubilačke pojaseve, autobombe i drugi eksplozive neprekidno
skicira 14-godišnjak, tek pristigao u kamp na sjeveru Iraka. Sve ih je i
sam izrađivao a koristili su ih militanti “Islamske države” protiv
civila i trupa u Iraku i Siriji, piše Raja Džalabi za Reuters.
Na jednoj slici je nacrtao upravo sebe kako ubija čovjeka sa kišom
metaka, nešto što je, kako kaže, radio tokom tri godine, kao dijete
borac kojeg je na silu regrutovala “Islamska država”.
Kidnapovan je iz svoje jazidske domovine na sjeveru Iraka, i kaže da
se navikao na zvuke padanja bombi, na de facto prijestonicu “Islamske
države” Raku u Siriji, koju su snage bezbjednosti uspjele povratiti
prošle godine.
“Evo gdje sam pogođen boreći se sa SDF”, kaže dječak koji u ovoj
priči nije imenovan da bi ga zaštitili od osvete, i pokazuje na svoju
cjevanicu. SDF su pobunjeničke Sirijske odbrambene snage koje su imale
podršku SAD.
Omogućavanje ovom dječaku da crta i priča o svom iskustvu dio je
programa rehabilitacije koji će mu pomoći da krene naprijed i zaštiti i
njega i druge od trajnih posljedica.
Procjenjuje se da su stotine djece bili upotrijebljeni kao borci
“Islamske države”, uključujući i dječake koji su se priključili svojim
porodicama, ili su se odrekli podrodica i priključili se stranim borcima
koji su od djetinstva odgajani u duhu te ideologije.
Stručnjaci su upozorili da indoktrinisana djeca, koja su pobjegla iz
kandži “Islamske države” kako je ova militanata grupa gubila tlo pod
nogama prošle godine, mogu predstavljati uvijek aktuelnu prijetnju po
sigurnost, i regionalnu i na Zapadu, ukoliko ne budu rehabilitovani.
Rehabilitacija Jazdi djece, koja su odvojena od njihovih porodica i u mnogim slučajevima siročad, predstavlja poseban izazov.
Duplo progonjeni
Malo je toga što može biti specijalizovana njega za njih u Iraku,
gdje je za kriminalnu odgovornost starosna dob devet godina. Vlada je
uhapsila i procesuirala desetine djece iz grupa osumnjičnih saradnika
“Islamske države”, prema izvještaju organizacije za ljudska prava Human
Rights Watch (HRW).
Naif Džardo Kasim, psihoterapeut koji liječi djecu u izbjegličkom
kampu Ravanga u blizini Dohuka naglašava da su oni “žrtve, a ne
kriminalci” i da ih kao takve treba tretirati.
Naglašavajući važnost i rizik zadatka, jazidski nastavnik Hošjar
Kodeida Sulejman ispričao je priču jednog od njegovih učenika, mladića
koji se ponovo vratio svojoj porodici prošle jeseni.
Nekoliko dana kasnije, dječakov otac se probudio usred noći da bi
vidio kako mu sin maše nožem pod vratom, zbunjen da li da ubije svoje
roditelje ili sebe.
“On je vrištao da su oni nevjernici i da će on radije umrijeti nego biti jedan od njih”, ispričao je Sulejman.
ada su militanti pregazili jazidske gradove i sela 2014., ubijeno je
ili u robove pretvoreno 9.000 odraslih i djece. Ujedinjene nacije (UN)
su to nazvale genocidnom kampanjom protiv religijskih manjina koje je
“Islamska država“ označila kao jeretike.
Djevojke i žene su prodavane kao robovi ili prisiljavane na udaju za
neke od njihovih boraca, dok su mnoge od dječaka trenirali da im se
priključe u onome što su nazivali “mladunčad Kalifata”. Potom su
postavljali video snimkena kojima su ta ista djeca činila nezamisliva
razaranja u ime te samoproklamovane države.
Većina djece su se vratila, ne u svoje domove, već po raseljeničkim
kampovima na sjeveru Iraka, gdje žive sa rodbinom, jer su njihovi
roditelji ili nestali ili su ih ubili militanti.
“Sve se promijenilo dok su bili odsutni”, kaže Kasim.” To jeste ukoliko se uopšte sjećaju svojih života od ranije”, dodaje.
Nestabilnost i nesigurnost je dodatni teret na tarume kroz koje su prošli.
“Ta djeca su vidjela kako su njihove porodice pobijene ili kindnpovane, oni su tučeni i ispirani su im mozgovi” kaže Kasim.
“U nekim slučajevima, svjedočili su egzekucijama, bili prisiljeni da ubijaju ili bili silovani i to više puta, godinama”.
Kasim radi za Jahd In-Unum, jednu od nekoliko međunarodnih nevladinih
organizacija koje su u kampovima uspostavile centre za djecu, i u
kojima oni mogu dobiti psihološke tretmane koji se kreću od razgovora do
umjetničke terapije.
Takođe dolaze i da se igraju, kaže Kasim “i prisjećaju kako je to biti dijete ponovo”.
Sjećanja
Kaismov centar je tu već šest mjeseci i trenutno se u njemu brinu o
123-je djece, pomiješano dječacima i djevojčicama, svi strosti ispod 18
godina, koji su se nadavno vratili sa teritorija koje su bile pod
kontrolom “Islamske države”.
“Kada se u prvom trenutku vrate iz te sredine, djeca često znaju biti
agresivna, nasilna i ljuta” kaže on, dodajući da su mnogi od njih bili
prisljeni da zaborave svoj maternji kurdski jezik.
“To se često pretvara u anksioznost i duboku depresiju, jer trauma počinje da se obrađuje”.
Centar radi različite tretmane za svako dijete posebno, što uključuje i individualne i grupne sesije.
“Polagano radimo da bismo izbrisali godine u kojima su bili subjekti
ispiranja mozga” kaže Kasim. “Želimo da zaborave posljednje nekolike
godine i počnu ispočetka.”
Dodaje i da su sva djeca koju je on tretirao bila uspješno, kako
kaže, “deindoktrinirana”, i naglašava “nema djeteta koje se ne može
spasiti”.
Relativna novina su takozvani programi deradikalizacije o kojima postoje podijelnja mišljenja po pitanju njihove efikasnosti.
Laila Ali, portparol UNICEF-a u Iraku, gdje podržavaju takve programe, kaže da je rehabilitacija “apsolutno moguća”.
Do neke djece je pak teže doprijeti, naročito ako su zaboravili život prije “Islamske države”.
Jedan desetogodišnji dječak je prokrijumčaren iz Sirije, prije samo
tri i po sedmice i sada živi u kampu sa svojim stricem. Stidljiv u
početku, postao je veoma živahan u opisivanju svojih “postignuća” tokom
treninga za borce u Deir el-Zoru u Siriji, i navodi da nije siguran da
je negov sadašnji život bolji.
Kasim kaže da on iskazuje zbunjenost u vezi toga treba li da odbaci
učenja “Islamske države”. On i drugi dječaci se krišom mole u toaletima,
jer nijesu uvjereni da neće imati posljedice od “Islamske dražve” zato
što zapostavljaju svoje religijske obaveze.
Kasim kaže da se nada da će se ovaj dječak uskoro vratiti u normalu.
Neki se susrijeći sa novim poniženjima po povratku.
“Ja sam morao da se preselim kod rođaka jer su moji roditelji rekli
da me nikad neće prihvatiti zbog onoga što sam uradio” kaže jedan bivši
borac, 15-godišnji dječak.
Kasim je jedini pshihoterapeut u njegovom centru i posao koji radi već uzima danak.
“Veoma je teško slušati djecu kako ti pričaju te priče, o silovanju,
borbama, ubijanju….NIkada u mom životu nijesam čuo za takav horor”.
Sa veoma malim sredstvima ili programima na raspolaganju, neki članovi zajednice pokušavaju da nađu pomoć na sopstveni način.
Sulejman pokušava da rehabilituje jazidsku djecu u Šarja izbjegličkom
kampu u blizini Dohuka “ponovo ih povezujući sa njihovom jezidskom
vjerom” sa naglaskom na “ humanosti i ljudskoj pristojnosti”.
Kišnog popodneva krajem februara, oni dolaze na časove u
tradicionalnoj odjeći koji im je dao: bijele haljine i šalovi sa scrnim i
zlatnim marama za kosu za djevojčice: pantalone, odgovarajući prsluci i
crvene i bijele marame koje muškarci nose preko glave ( kefijeh), za
dječake.
„To je savim jednostavna stvar“ kaže on.“Ali odjeća je podsjetnik na to ko su i odakle dolaze“, obrazlaže svoju metodu Sulejman.