Njemački i austrijski mediji opširno pišu o Međunarodnom danu žena te
komentiraju još uvijek veliku neravnopravnost između žena i muškaraca u
gotovo svim segmentima života. List “Kölner Stadtanzeiger” svoj
komentar započinje osobnom pričom novinarke: “Jedna žena, tako me
naučila moja baka Anna, mora u svako doba biti u stanju da uhvati kokoš.
S današnjeg ugla gledanja se to možda može smatrati neprihvatljivim.
Međutim, moja baka je odrasla u jednom selu u Srbiji. O vegetarijanstvu
se tada tamo nije razmišljalo. Mesa je bilo ionako samo nedjeljom. No,
to s kokoškom je ona mislila ozbiljno. Jer, onaj tko je u stanju
uhvatiti kokoš, je neovisan, odnosno neovisna. Samostalna. Šefica
svog života.”
Pitanje premijerki: “Kad je beba točno začeta?”
Osvrćući
se dalje na priču o bakinom savjetu, autorica komentara piše kako je od
tada, kad je njezina baka bila mlada, feminizam podobro napredovao. “A
ipak moram misliti na moju baku kad sam ljuta, jer još uvijek ima žena
koje se moraju doslovno savijati kako bi uspjele ono što muškarci sasvim
prirodno postignu. Novozelandska premijerka Jacinda Ardern se pobrinula
za dizanje prašine zbog toga što će za vrijeme svog mandata roditi
dijete. U intervjuima nije pitana: ‘Kako planirate budućnost naše
zemlje?, već: ‘Kad je točno beba začeta?’. Dok god žene mogu preuzeti
vodstvo, tek onda ako odustanu od djece, to nije ravnopravnost, već
drskost. Zašto da se žene prilagode jednom sustavu moći koji je uglavnom
muški obilježen? Zašto bi jedna žena koja želi biti uspješna trebala
naučiti da drukčije priča i razgovara? Da se drukčije oblači? Da se
lakta? Da priča seksističke viceve? Da zanemari obiteljsku večeru kako
ne bi propustila poslovni sastanak u 18h? Dok svaki korak prema gore na
ljestvici karijere muškarcima daje polet da radosnije prolaze kroz
život, odgovornost vodećih pozicija žene čini nesretnijima. Do tog
saznanja je došla znanstvenica iz Bremena Hilke Brockman. Stoga i ne
čudi da se neke žene tu povlače. A to opet sa sobom povlači opće
uzdisanje tipa: ‘Pa, ona i ne želi’. A muški sustav tako nanovo biva
potvrđen”, navodi se u komentaru lista Kölner Stadtanzeiger.
Poslovni sastanak navečer ili obiteljska večera – ukoliko se odluče za obiteljsku večeru, ženama prijeti nazadovanje u poslu
List
s tim u svezi piše kako se žene ne treba promicati na muški način, jer
su žene dobre onakve kakve već jesu te da žene samo moraju dobiti
priliku da pokažu svoje jake strane. Autorica komentara dalje kritizira
kako u njemačkim poduzećima ima premalo žena na vodećim pozicijama te to
šteti poslovnom svijetu i društvu: “Američka neurobiologinja Louann
Brizendine je došla do saznanja da žene razmišljaju fleksibilnije od
muškaraca. Jednostavno zbog toga što je put između moždanih ćelija kod
žena nešto kraći, nego kod muškaraca. U muškim mozgovima usto izraženija
regija koja se zove amigdala, a koja upravlja aktivnost, agresiju i
seksualni nagon, dok kod žena više mjesta zauzima hipokampus na kojemu
se pohranjuju sjećanja i osjećaji. Ženama je ‘mi’ bliže nego ‘ja’. A to
za rukovođenje jednim timom i nije najlošija pretpostavka. Moja baka je,
inače, bila majstorica kad je u pitanju hvatanje kokoši. Ali ona je te
životinje uglavnom ponovno puštala na slobodu. Smatrala je da je
održivije pustiti ih da nose jaja. A i ukusnije.”
Žene plaćaju cijenu za majčinstvo
Spiegel
Online se, pak, osvrće i na konkretne teme koje se tiču
neravnopravnosti ističući da se ne treba misliti da su u Njemačkoj žene i
muškarci ravnopravni. U komentaru Spiegela se autorica osvrće konkretno
na to kako se žene ostavlja na cjedilu ako su trudne – svejedno bile
one to svojom voljom ili neplanirano: “Žene, tako se čini, nikome po tom
pitanju ne mogu biti po volji. Ukoliko žele tzv. ‘pilulu za poslije’
(pilula koja sprječava ovulaciju i nidaciju oplođenog jajašceta, op.
ur.) predbacuje im se da medikamente uzimaju poput bonbona. Stalno im se
nameće neko mišljenje, nameće im se loša savjest, govori se o njima kao
o maloljetnoj djeci. Ravnopravnost izgleda drukčije. Žene češće pate od
siromaštva u starosti, nego muškarci. Ukoliko su samohrane majke,
prijeti im društveni pad, žene su češće žrtve nasilja u obitelji, one
dobivaju nižu plaću od muškaraca – za isti posao. Ukoliko se požale,
onda se često govori kako su same krive, da lošije pregovaraju, izabiru
pogrešne poslove, udaju se za pogrešne muškarce. Pritom je društvo to
koje ih ostavlja same. Puno toga se treba još promijeniti dok ne budemo
mogli govoriti o stvarnoj ravnopravnosti.”
Nažalost je još uvijek tako da majčinstvo žene u njihovoj karijeri baca godine unazad
O
vremenu koje je potrebno da se postigne i dostigne ravnopravnost piše i
austrijski Kurier. Taj list navodi da bi, ukoliko se nastavi ovim
tempom, bilo potrebno 900 godina dok žene i muškarci ne budu u
potpunosti ravnopravni. Na to, kako piše Kurier, upućuje Katharina Mader
s Ekonomskog sveučilišta u Beču, a koja sama sebe naziva “feminističkom
ekonomisticom”. Jedan od razloga zašto bi to moglo potrajati tako dugo,
navodi dalje list, “leži vjerojatno i u tomu što za mnoge žene
emancipacija nije prioritetna tema. Katharinu Mader to ne čudi: ‘Ja
vidim dva razloga za nedostatak angažmana. S jedne strane su žene puno
heterogenije nego muškarci – tu nije baš tako jednostavno usuglasiti se
na jedan zajednički cilj. S druge strane žene moraju biti istovremeno
prisutne na toliko različitih gradilišta, da nemaju dovoljno energije da
se bore za svoja prava.’ Tako dolazi do toga da je ‘Gender Pay Gap’,
dakle razlika u plaćama žena i muškaraca, još uvijek visok. Teza
thinktanka Agenda Austrija glasi da je manje spol, a više majčinstvo
odgovorno za to da žene manje zarađuju i na kraju imaju i znatno manju
mirovinu.”
Mader, međutim, razumije i, piše Kurier, ako su žene
“rascijepu” između posla i obitelji ili se, pak, u potpunosti žrtvuju za
posao, kako to propisuje muški ideal. “Feministički je cilj da svaka
žena može svoj život onako oblikovati kako ona to želi”, kaže
ekonomistica Katharina Mader, prenosi austrijski Kurier.