Na početku radnje, igrajmo na stereotipni uvod. Vjerovatno je radni dan. Dan kada prevelika očekivanja ponedjeljka bivaju nasukana na razočarenju koji donosi utorak. Vidimo pročelje kuhinje spremne za otkrivanje malih tajni velikih majstora gastonomije. S plafona visi poneka tava i kutljača. To su sige u ikeiziranoj svakodnevici života, u kom su imperativi praktičnost i lako održavanje čistoće.
Pločice su sjajne poput očnih jabučica, sudoper prazan, a kanta za smeće maskirana je panelom i ukomponirana u strukturu elemenata. Kuhinja treba da izgleda kao da se u njoj ništa ne kuha. Red. Kao dvostrani printani oglas u koloru, koji je talijanski dizajner osmislio kako bi nam prodao stil života neokaljan vrelim kapljicama jestivog ulja. Imam pet kvadrata crnog kaljenog stkla na zidu kuhinje po kojem pišem bijelim flomasterom. Zapravo, tu je odavno samo jedan citat iz Ratatuillea, animiranog filma u kojem mali pariški štakor zaključuje da veliki umjetnik može doći od svakuda. Termička obrada mrtve životinje ne smije proizvoditi isparavanja. Turbousisavajuće nape i aktivni karbon učiniće da kuhinja miriše na lavandu. Žene ne smiju dijeliti sudbinu truleksa.
Volim sjediti u kuhinji. Volim i nositi nekoliko narukvica na desnoj ruci. Njihovo zveckanje davalo mi je dokaz da nešto radim, i onda kada sam dobivala naknadu za nezaposlene. Sve češće odlazim na spavanje, a da ih ne skinem. U besposlena podneva budila sam se s njihovim tragovima po tijelu: ogrebotinama, isčupanom kosom i otiscima na obrazima. I sad zveckaju dok usnama prinosim šoljicu kafe. Psihološko vrijeme čini svakodnevicu banalnom i daje mi mogućnost da s nekim simpatičnim poremećajem pažnje uvidim čestice svog habitusa. Zujeći hladnjak, japanska tikva u prkosnoj narandžastoj boji, kuhalo za vodu kao neka metalna sujetna ptica. Kuhinja.
Nikakvo značenje. Telefon mrtav kao libido porodilje. Dokolica koja se lijepi za kožu. Minute koje prolaze kao na uputstvu za pripremanje supe iz kesice. 2 minute, 3-4 minute, 5 minuta na laganoj vatri… Kuhati, miješati, posoliti. Taj prokleti infinitiv. Balončići koji pucaju na površini ključalog bolonjez sosa.
Danas je hladno kao onda kada su se sasula sva stakla na prozorima od detonacije rakete koja se u ratu od milja nazivala krmačom. Sjećam se da sam i tada sjedila u jakni za kuhinjskim stolom i, dok je mama rezala najlon da popuni šupljine u oknima, buljila sam u velike bijele pahulje koje su se kao krpe probijale kroz zrak zasićen prašinom. Snijeg je počeo padati u trenutku kada sam ustala s poda i skinula sa sebe vrata koja su pod pritiskom eksplozije poskočila i poklopila me kao salamu u sendviču. Nisam plakala zbog rasječene usne koja mi je u ustima ostavljala željezni okus.
Kuhinjski stol je otada moj kolačić Madlen, moje prevozno sredstvo koje me vodi u regresiju. Za njega u pravilu sjedam onda kada neko ili nešto umre, a tada kada sam imala petnaest godina i niti jedan čitav prozor u stanu, nešto je zaista i krepalo u meni. Onda uslijedi potpuno nova percepcija u psihološkom vremenu.
Razlijevaju se boje na drhtavim VHS snimcima. Paralelna montaža uz soundtrack sirene za opću opasnost perfidno udara površnom televizijskom estetikom: Moja majka prvo podiže telefonsku slušalicu i čuje očevo upozorenje da bi grad tu noć mogao pasti, a zatim podiže poklopac šahta ispred zgrade i procijeni da pored zavijenih cijevi i ventila potoji mjesto gdje me može sakriti od pijanih vojnika. «Toliko su blizu da im možemo čuti crijeva.», kaže otac. Snajperski metak pogađa bijeli kanister iz kojeg pršti voda.
Beživotno tijelo starca na ivici pločnika i usamljena cipela, koja ipak pripada nelogičnoj anatomiji prizora. Vojničke čizme marširaju u ritmu igara gladi. Limena posuda u koju kutljača ulijeva sluzavi nejestivi sadržaj. Ali to nije još jedan sponzorski kuharski show. Muškarci, tanki kao rendgenski snimci, u kadru išaranom bodljikavom žicom, gledaju u objektiv kamere i prešućuju da smo mi oni koju su imali sreće. U knjizi mrtvih pokrili su nas nekim rasterom koji pripada licima zaštićenih svjedoka. Majka koja mi maše u krupnom planu CNN-ovog snimka dok odlazim posljednjim brodom, ekskluzivne šiške zabrinute Amanpour, drhtaj topovske cijevi, mozak prosut na Reutorsovoj fotografiji… Prst koji pritišće pauzu, dvije uspravne crtice na dugmiću videorekordera zaustavlja projekciju.
Kad me kuhinjski stol u martu pošalje natrag u prošlost, sadašnjost se učini jednostavnom poput rukovanja kašikom za cipele. Narukvice, poput soundtracka nekog tužnog filma kakav je «Paris, Teksas», zveckaju dok provlačim ruku kroz kosu. Na kraju mog kuharskog showa nije bilo neurotičnog chefa nit nekog minimalističkog jela koje bi se poslužilo na crnom tanjiru, aranžirano s dvije travke vlasca ili par narovih bobica. Samo kuhinja, prazne stolice i meni sastavljen od uspomena.