Svijet nordijske
mitologije nikako nije zamisliv bez legendarnih junaka koji su svojim hrabrim i
veličanstvenim pothvatima uključili i ljudski rod na poprište ne samo
unutarsvjetskih nego i nadvremenskih zbivanja. Unatoč teškim izazovima s kojima
su se suočavali kao i njihovoj unaprijed određenoj sudbini, ovi su legendarni
pojedinci govorili o dubokoj ljudskoj čežnji za nadilaženjem vlastitih
ograničenja i nemirenju s unaprijed dodijeljenim mjestom u zapećku povijesti.
Kroz narednih nekoliko legendi upoznat ćemo se s nordijskim junacima čiji su
odvažni pothvati u bitnome utjecali na oblikovanje mentaliteta antičkih
sjevernoeuropskih naroda.
Zatočenik zbog ljubavi
Sasvim sigurno
saksonskog porijekla i nastala vjerojatno u VII. stoljeću, legenda o Volundu je
dokumentirana, premda u brojnim varijantama i u različitim oblicima, i izvan
nordijskog svijeta. Dva dijela ove pripovijesti – nježna ljubavna priča između
junaka i jedne valkire i kasniji tragični slijed događaja koji će dovesti do
Volundova zatočeništva – međusobno su povezana motivom prstena namijenjenog
ljubljenoj ženi. Riječ je o temi bogatoj simboličnim implikacijama, koja se
više puta javlja u legendarnim pripovijestima o nordijskim junacima.
Jednog su jutra Volund i njegova braća Slagfid i Egil rano ustali te su
se, navukavši krplje, uputili prema jezeru Ulfsiar, što znači “Vučje jezero”,
smješteno u dolini pod imenom Ulfdal (Vučja dolina), koja je bila okružena
veličanstvenim planinama čiji su vrhunci bili pokriveni vječitim snijegom. Ova
su područja pripadala Fincima kojima je gospodario upravo Volund. Stigavši u
blizinu jezera, trojica su braće ugledali tri prelijepe djevojke koje su vješto
i graciozno prele laneno platno. Poluskrivena raslinjem, nedaleko odatle ležala
su tri poput snijega bijela ogrtača načinjena od čistog labuđeg perja. Veoma
dobro poznajući atribute Odinovih djevičanskih poslanica na zemlji, prinčevi su
odmah shvatili da su to bile valkire ili “kćeri labudova” kako su ih običavali
nazivati nordijski pjesnici.
Suvišno je reći da su se, očarani njihovim usklađenim
pokretima i neopisivom ljepotom, Volund i njegova braća smrtno zaljubili u ova
krilata odinska stvorenja. I djevojke su također,
prepuštajući se osjećajima, odbacile svoju čednost i pošle s trojicom prinčeva
u njihovu palaču. Tamo su ove tri valkire otkrile svoja imena. Prva se zvala
Hladgud, ali je zbog bjeline svoje kože bila poznata pod nadimkom Svanhvit što
znači “Sniježnobijela poput labudova”. Druga je bila njezina sestra Hervor
zvana i Alvit čime se aludiralo na njezinu izuzetnu mudrost. Njih su dvije bile
kćeri kralja Klodovea. Treća je valkira bila Olrun, kći kralja Kjara.
Svanhvit je svojim nježnim
rukama zagrlila Slagfida, obznanjujući tim činom svoj izbor. Egil je, naprotiv,
uživao u dražestima koje mu je darivala ljupka Olrun, dok je Volund okrunio
svoje ljubavne snove s prelijepom Alvit. Ova su tri para svojim ljubavnim
igrama uveseljavala puste finske zime, ispunjavajući radošću i bezbrižnošću
ogromne dvorane prinčevske palače. U ovoj je blaženoj atmosferi proteklo osam
godina ispunjenih srećom i skladom. Međutim,
početkom devete godine, valkire su osjetile kako u njima jača poziv božanskog
poslanja kojemu su bile posvećene. Osjećale su nostalgiju za zaglušnom
bukom bitki i zadihanošću hrabrih ratnika. Konačno su se jednoga dana, izdavši
povjerenje svojih muževa, ogrnule svojim pernatim ogrtačima i odletjele,
ostavljajući trojicu prinčeva u očajanju.
Kada su Volundova
braća, u nevjerici obišavši prazne dvorane, opazili nestanak svojih supruga,
odmah su napustili svoje obveze te su se, ne gubeći ni trenutka, bacili u
potragu za njima. Pritom se Egil uputio prema istoku, dok je Slagfid krenuo
prema jugu. Jedino je Volund ostao u palači jer je vjerovao u povratak svoje
voljene. Zapavši u tužnu osamljenost, Volund
se učinio dragovoljnim zatočenikom, odričući se lova i lutanja po sniježnim
prostranstvima. Jedino njegovo zanimanje bilo je kovanje blistavih prstenova od
crvenog zlata koje je potom izuzetnom vještinom optočivao čudesnim dragim
kamenjem. Duboko u svom srcu princ se nadao da će izraditi dragulj
neprocjenjive vrijednosti i obdaren magičnim moćima, te ga pokloniti svojoj
Alvit kako bi mu se vratila. Do kraja se posvetivši ovome poslu, Volund je
postajao sve vještiji tako da su ga uskoro prozvali “kraljem elfova”, mitskih
patuljaka koji su bili poznati kao gospodari umijeća obrade kovina.
Volund u svojoj radionici
Za to vrijeme,
doznavši za Volundovu čudesnu zlatarsku radionicu, kralj Niarija, tajanstvenog
naroda koji je naseljavao susjedne predjele, zloglasni Nidud (Okrutni ratnik),
odlučio je ukrasti prinčevo blago i prisvojiti njegov čarobni prsten. Tako su,
iskoristivši jednu mračnu noć bez mjesečine, Nidudovi ratnici ušli u dvoranu u
kojoj se nalazilo sedam stotina prstenova od crvenoga zlata. Prekapajući po
ovim izvanrednim primjercima, lopovima je pošlo za rukom pronaći onaj izuzetni
prsten koji je princ namijenio ljubljenoj valkiri. Ne znajući za ovu noćnu
provalu, Volund je sutradan ušao u dvoranu te je, kao i obično, počeo
doručkovati medvjeđe meso. Nakon toga je, mirno sjedeći na medvjeđim kožama,
prebrojavao svoje prstenove, pri čemu je opazio da mu nedostaje onaj
najdragocjeniji, što ga je navelo na pomisao da su mu želje uslišene te da mu
se prelijepa Alvit vratila, prihvativši ovaj njegov dar.
S radošću u srcu
naivni je princ zaspao, sanjajući nježne ljubavne trenutke koji su ga
očekivali. Nažalost, njegovi su snovi bili grubo prekinuti jer ga je zli kralj
Niarija, nezadovoljan plodovima noćne pljačke, dao zarobiti i okovanoga dovesti
u svoje kraljevstvo, budući da je vođen pohlepom želio doznati gdje je Volund
pronalazio zlato za izradu svojih dragulja. Sputan teškim kladama, princ je na
uporna kraljeva pitanja odgovarao da je Alvit bila jedino bogatstvo koje je
posjedovao jer su njezine draži bile dragocjenije od bilo kojega blaga. U
međuvremenu, u prostoriji za mučenje pojavila se Bodvild (Ratoborna ratnica),
Nidudova kći poznata po svojoj okrutnosti. Ogromno
je bilo Volundovo iznenađenje i bijes kada je, promatrajući djevojčin nakit,
opazio da ona na svojoj ruci nosi njegov nestali prsten. Kao prozori
njegove uništene duše, prinčeve su oči bacale bijesne poglede prema Bodvildi.
Princeza Niarnija jasno je opazila mladićevu mržnju te je, osjetivši se
ugroženom od strane neke mračne sile, naredila kraljevskoj straži da presječe
Volundove tetive kako bi mu onemogućila svaku osvetu.
Lišen “žila snage”
– tako su stari nordijski pjesnici nazivali tetive – Volund je protjeran na
otočić Savarstad gdje je, uronjen u svoju bol, nastavio izrađivati dragulje
koje su mu redovito oduzimali kraljevi poslanici. Međutim, nitko mu se nije
usuđivao previše približiti, vjerojatno zbog straha od zlokobnog utjecaja
njegovog pogleda. Jedino je kralj s vremena na vrijeme dolazio do njega,
pokušavajući se dočepati njegovih tajni. Proizvodi iz Volundove radionice
oduševljavali su niarijski dvor, jer se nikada prije nije vidjela takva jedna
divota i tako savršena izrada do najsitnijih detalja.
Dogodilo se da su
se jednoga dana potaknuti radoznalošću dvojica jedinih Nidudovih sinova uputili
na Volundov otok-tamnicu gdje su ostali zaslijepljeni ogromnim bogatstvima i
nevjerojatnom blistavošću ogrlica. Naslutivši urođenu lakomost dvojice
prinčeva, Volund im je predložio da ponovno dođu kod njega, ali sami i bez
znanja dvora, obećavši im zauzvrat sve dragocjenosti koje su im se svidjele.
Zatočeni je princ veoma dobro poznavao narav Nidudovih sinova što se pokazalo
kad su se ova dvojica mladića potajno vratili na otok, namjeravajući pokrasti
blago koje su vidjeli. Međutim, pritom su upali u zamku koju im je postavio
Volund. Naime, istoga trenutka kada su
poput orlova prignuli šije u škrinju s blagom, Volund je zatvorio poklopac, bez
oklijevanja im odsjekavši glave. Princ-zlatar je nastavio sa svojom
osvetom, sakateći tijela prinčeva. Odsjekao je njihove donje udove i bacio ih u
peć, nakon čega je brižljivo odstranio meso s njihovih lubanja koje je
pričvrstio na srebrne osnove, načinivši od njih pehare namijenjene Nidudu. Oči
je izvadio iz duplji te ih, poput bisera, uglavio na prekrasne prstenove koje
je naručila kraljeva žena. Na koncu, zubi su bili osnovni materijal za ogrlice
namijenjene za Bodvildin vrat. Zaslijepljeni blistavošću dragocjenih kovina,
nitko na dvoru nije opazio užasne ostatke skrivene u draguljima, nego su
veličali njihovu finu izradu.
Nakon nekog vremena
i ponosna se Bodvild uputila do Volunda, ne obavijestivši svoje o tome. Budući
da se njezin prsten, plod prve pljačke Niarija, bio slomio, namjeravala je
zatražiti od njega da ga popravi. Živeći samo zbog toga da bi ugasio svoju žeđ
za osvetom, zlatar je obećao princezi da će joj za kratko vrijeme popraviti
prsten tako da će biti savršen i blistav kao i prije nego što se oštetio. U
međuvremenu, koristeći se jedinim sredstvima koja su mu preostala, Volund je pozvao Bodvild da popije pivo i
raskomoti se na ležaljkama u njegovoj radionici. Zavedena prinčevom
rječitošću, djevojka je žedno ispijala ogromne pehare piva u koje je Volund
stavio snažno opojno sredstvo. Uskoro je zaspala tvrdim snom. Tih poput zmije,
Volund joj je skinuo odjeću te joj je, postavši puteni stanovnik njezinih
snova, oduzeo nevinost.
Konačno povrativši
svoj prsten, mladi je princ mogao pobjeći iz svoje tamnice. Koristeći se ovim
moćnim čarobnim predmetom, Volund je odletio s otoka i uputio se prema
Nidudovom kraljevstvu. Kralja je
pronašao u glavnoj dvorani. Postavši utvara u ljudskom obliku zbog neobjašnjivog
nestanka svojih sinova, Nidud je izgubio svu svoju aroganciju te je ožalošćen
zamolio Volunda da mu kaže zna li išta o njihovoj sudbini. Plašeći se kraljeve
bijesne reakcije, princ je, prije odgovora na postavljeno pitanje, dobio
njegovu riječ da neće ubiti Bodvild i plod njezine utrobe, tvrdeći da je
sigurno voli i da je odbacio svoje osvetničke nakane. Konačno je stigao
trenutak istine. Volund je s groznim pojedinostima ispripovijedao o ubojstvu
prinčeva, pokazujući predmete u kojima su bili skriveni njihovi posmrtni
ostaci. Saslušavši ovu ispovijest, kralj je poslao po kćer kako bi ona
potvrdila ono što je upravo saznao. Djevojka mu je rekla da je s njime provela
ugodno vrijeme te da nije imala snage i volje da odbije mladićevu strast. To je
bilo suviše za Niduda koji je, pokidavši svete veze zakletve, naredio svojim
ratnicima da zarobe i ubiju Volunda. Međutim, još uvijek u posjedu začaranog
prstena, Volund je poletio i nestao, umakavši kraljevoj srdžbi.
Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić.