Boris Pavelić je publicista, novinar i kolumnista. Jedan od najvećih kritičara ekstremnog nacionalizma u Hrvatskoj.
Autor je nekoliko knjiga, među njima i čitane knjige “Smijeh slobode –
uvod u Feral Tribune”, za koje Pavelić kaže da su najhrabrije novine od
osamostaljenja Hrvatske, a i ranije.
U intervjuu za Patriju govori o odnosu politike iz Srbije i Hrvatske
prema BiH, o HDZ-u i Bošnjacima, devedesetima, nacizmu na Balkanu, o
novinarstvu u zemljama bivše Jugoslavije.
U grupi ste malobrojnih novinara koji pozivaju vlasti u
Hrvatskoj na razumna rješenja. Napisali ste: “Promijenite politiku prema
Bosni i Bošnjacima; prihvatite presudu i moralnu odgovornost za zločine
Herceg-Bosne; ispričajte se žrtvama i obeštetite ih; prestanite
manipulirati Hrvatima u BiH”. Kako što prije i lakše izliječiti odnose
između Hrvatske i BiH i napraviti ih normalnim susjedima?
Pavelić: Dopustit ću si neskromnost pa reći – baš
tako kako sam napisao. Kažem to, međutim, samo zato što su isto to, još
mnogo razrađenije i upućenije, rekli i napisali i mnogi drugi, još jako
davno, prije nego je rat u BiH uopće bio i počeo. Dopustite da vas
podsjetim na otvoreno pismo što su ga Franji Tuđmanu 6. siječnja 1992.,
iz Sarajeva uputili pisci Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Miljenko
Jergović i Ivan Kordić, te Ivo Komšić, reagirajući na njegovu izjavu da
bi cijepanje BiH “moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i
interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope”. Potpisnici pisma, uz
ostalo, pišu: “Onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može
vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i
‘uvjet trajnoga mira’, taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo
zna, i taj je politički neodgovoran; onaj tko prema muslimanskom narodu u
Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno
provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da
zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.” Njihove su
riječi aktualne danas kao i u trenutku kad su napisane – uz, nažalost,
dramatični dodatak da su potvrđene u svom onom strašnom i nepotrebnom
nasilju hrvatsko-bošnjačkoga rata.
U posljednjoj kolumni u Novom listu upozoravate na
“zaoštravanje nepovjerenja prema Bošnjacima”, za šta se koriste i
predblaganski dani. Terorizam se fakturiše Bošnjacima, iako oni sami
među prvima osuđuju svaku vrstu nasilja. Zbog čega HDZ u Bošnjacima
traži neprijatelja umjesto partnera?
Pavelić: Jer ne uspijeva pronaći način za uljudan i
učinkovit razgovor, pod uvjetom da s druge strane ima iskrena i
dobronamjernog sugovornika. To i jest problem svih ovih godina, ne samo u
BiH, nego i na cijelom zaraćenom Balkanu: ekstremističke politike nisu
mogle biti provedene mirno, argumentima i nadmudrivanjem, nego samo
ratom, nasiljem i razaranjem. Otud svako naše ovdašnje uzajamno
žigosanje. Problem je danas još i produbljeniji: s teretom Herceg-Bosne,
a sada i pravomoćne haške presude za njezine zločine, HDZ će mnogo
teže, čak i kad bi htio, pronaći otvorenog partnera za razgovor. A sve
je to moglo biti drugačije, da su samo htjeli.
Sve je u prošlim ratovima bilo dogovoreno. Dva velikodržavna
fašizma hrane jedan drugi, jer su jedan bez drugog mrtvi. Mnogi se plaše
da ti fašizmi i danas jašu. Ako je to tako, kako raskinuti te
velikodržavne veze režima u Srbiji i Hrvatskoj, i te države učiniti
sretnijim mjestom za živjeti? To bi se sigurno odrazilo i na stanje u
cijelom regionu.
Pavelić: Ne bih rezolutno tvrdio da je “sve u
prošlim ratovima bilo dogovoreno”. Kada je o prošlom ratu riječ, trebamo
se kloniti očitih i jednostavnih istina, pri čemu ne želim opovrgnuti
da današnja politika u Hrvatskoj i Srbiji, baš kao i ona devedesetih,
preko svojih provoditelja u Bosni i Hercegovini Čovića i Dodika, ne čini
ništa dobro Bosni i Hercegovini, štoviše. Pitanje je samo kontroliraju
li ti “najbolji neprijatelji” u Zagrebu i Beogradu Mostar i Banja Luku,
ili je možda obrnuto. Kako raskinuti te veze? Tisuću je puta rečeno –
odustajanjem od ekstremističkog nacionalizma. Prevedeno na jezik
ovdašnje politike – nikako. Nažalost, dakako.
Rat u Evropi je završen 1945., a 22 godine poslije, dakle
1967. godine Evropa je bila potpuno obnovljena. Čak su uveliko radnici
iz Jugoslavije išli na privremeni rad u Njemačku. Hrvatska je 1979.
godine imala veći BDP nego 2015. godine. Jednako teška situacija je i u
ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Je li Njemačkoj pomoglo upravo to
jer su se na vrijeme odrekli svog fašizma?
Pavelić: Bez sumnje, premda se Balkan devedesetih ne
može uspoređivati s Njemačkom četrdesetih, ponaprije zato što saveznici
nacizam na Balkanu nisu prepoznali, ili ga nisu htjeli prepoznati, ili
im nije dovoljno prijetio, da bi ga prepoznali. Današnja je situacija
logičan ishod tog prvog propusta.
Umalo ste dobili otkaz zbog tvrdnje da je jedan visoki
dužnosnik HDZ-a bio pripadnik UDB-e. Koliko još uvijek sudbinu određuju
ti isti ljudi?
Pavelić: Nisam ja to bio rekao, nego prenio iz
drugog medija, utoliko je taj pokušaj otkaza bio još bizarniji. Odgovor
na vaše pitanje ovisi o tome koga podrazumijevate pod “tim istim
ljudima”. Ako ste željeli pitati, koliko našu sudbinu određuju isti
ljudi koji su nam, svima zajedno, početkom devedesetih nametnuli
nacionalizam, odgovor je – određuju uvelike, svaki dan to osjećamo na
vlastitoj koži.
Hrvatska je imala Feral Tribune i usred rata novinare poput
pokojne Jasne Babić. Tu su i osobe poput Heni Erceg, Drage Hedla, vas, i
naravno Borisa, Predraga, Viktora. Nevjerovatno je da je Hrvatska imala
više slobodne riječi u najtežem vremenu rata, nego li danas.
Pavelić: Nije Hrvatska u vrijeme rata imala više
slobodne riječi nego danas. Tada, uz ljude koje ste nabrojili, jedva da
je bila još grupica – a ja moram priznati da nisam bio među njima. Danas
je mnogo nezavisnih portala i slobodnih autora za koje se u Bosni i
Hercegovini vjerojatno ne zna dovoljno. Slično je bilo i u vas:
devedesetih, imali ste Dane i Slobodnu Bosnu; danas imate portala koliko
ti duša želi. Utjecaj je nešto drugo: može se činiti da su nezavisni
mediji devedesetih bili utjecajniji, ali čini mi se da je tomu uzrok bio
međunarodni nadzor nad našim državama i nadzor na ponašanjem ovdašnjih
vlasti. Danas, kad tog nadzora više nema, prepušteni smo sami sebi. I
moram reći, imamo li na umu kakve su nam vlasti, katkad se ugodno
iznenadim utjecajem koji, s vremena na vrijeme, ipak uspijemo ostvariti.
Feralova ekipa je još uvijek aktivna kroz neke medije. U BiH i
Srbiji također postoje novinari koji pokušavaju biti maksimalno
objektivni i u službi istine. Ali se mora priznati da su oni ipak na
nekoj vrsti margine. Kako to objasniti?
Pavelić: Lošim i zlonamjernim vlastima, i kupljenim
vlasnicima medija kojima nije do novinarstva i istine. Na Balkanu,
postala je već zakonomjerna istina da su najbolji novinari i pisci
potpuno istisnuti iz središnje struje javne diskusije. Dopustite da
javno pitam, vas u Sarajevu: kako je moguće da u bosanskohercegovačkim
medijima nema mjesta za Ivana Lovrenovića? Ne bi li taj pisac i novinar –
koji je, da podsjetim, o Herceg-Bosni pisao prvi, najbolje i
najstrasnije – trebao dobiti glasa u svojoj vlastitoj zemlji? Ne bi li,
da se vratim u Hrvatsku, Viktor Ivančić i Boris Dežulović trebali
uređivati najvažnije novine u državi? Ne bi li Aleksandar Trifunović u
Banja Luci trebao biti podržan od države, a ne da njegova Buka
neprestano ovisi o neizvjesnim donacijama i trci za projektima? Naravno
da su odgovori na sva ta pitanja pozitivni – ali sve je to već godinama
posve nezamislivo. Drugim riječima, u bivšoj smo Jugoslaviji svi toliko
navikli na normalizaciju nenormalnoga, da i najrazumnija rješenja zvuče
kao posve iluzorna maštanja.