Probudio me prodoran zvuk koji, onako bunovna, nisam bila u
stanju prepoznati. Dopirao je kroz otvoreni prozor i miješao se sa dobovanjem kiše koja je od
sinoć neprekidno padala. Ustala sam i krenula prema prozoru, razmišljajući da
li da ga zatvorim i vratim se u krevet ili da uložim potrebni napor i
pokušam razaznati o kakvom zvuku se radi. Zašto sam uopšte ostavila otvoren
prozor, kad sam konačno imala priliku da se u miru naspavam, nakon dvije neprospavane
noći?
Ali pomisao na dešavanja proteklih dana, kada je olujni vjetar harao Banjalukom,
rušeći krovove i čupajući drveće iz korijena, samo me je dodatno uznemirila i polako
je počeo da me obuzima neki neobjašnjiv strah. Možda je u pitanju sirena za
uzbunu? Po jačini, zvuk je bio nalik alarmu iz auta, ali nije bio zavijajući,
već potpuno ravan. Pokušavala sam se sjetiti kako zvuči sirena za uzbunu koji
se pali 15-og u mjesecu, ali nisam mogla sa sigurnošću utvrditi da je to bio
baš taj zvuk. A i bila sam prilično sigurna da nije 15-ti. A i ne bi vježbali u
po noći? A šta ako nije vježba, već prava uzbuna? A, opet, zašto bi davali
uzbunu sada kad se vjetar smirio? Da nije možda ova uporna kiša negdje opet izazvala
poplave, pa upozoravaju ljude da se evakuišu? Ili nam se možda približava uragan?
Vijesti su ovih dana bile pune apokaliptičnih prognoza, a na društvenim mrežama
se osjetila prilična panika među ljudima. Da li bi istu uzbunu svirali i da su
otkrili da se sprema neki teroristički napad? U mene je sada već bio ušao neki iracionalan
nemir i znala sam da od spavanja nema ništa. Morala sam da ustanovim odakle je zvuk
dolazio? Možda odmah da probudim muža, on će znati o čemu se radi? Iako je bilo
gluvo doba noći i još uvijek nisam bila sasvim razbuđena, bila sam dovoljno pribrana
da ne budim ukućane dok ne budem sigurna da je moj strah opravdan. Ako probudim
muža bezveze i on poslije toga ne bude mogao da zaspi, mene će kriviti što sutra nenaspavan
mora na posao? A šta ako ga ne probudim, a zvuk stvarno upozorava na neku
opasnost? Kako ćemo se onda spasiti? U glavi su mi se počeli odmotavati razni
scenariji opšteg haosa na ulicama i kolona ljudi koji pokušavaju pobjeći iz
grada.
Posmatrala sam ulicu i okolne zgrade. Svjetla u stanovima su bila
pogašena, a na ulici nije bilo nikoga. Ništa nije ukazivalo na bilo kakvo
vanredno stanje.
Otišla sam u dnevni boravak da vidim koliko je sati i upalim
TV, možda neka od televizija upravo daje saopštenje za javnost. Ali koji
daljinski je za TV? Muž je tu veče gledao film na nekom od HDMI-eva i ja sam
sada pritiskala dugmad na jednom daljinskom, koji je za televizor, pa na
drugom, koji je ze neki paket usluga… Treći, koji je za kablovsku, djeca nosaju
po cijeloj kući i sad ga k’o za inat nigdje nisam mogla naći. Unezvjereno sam
gledala po sobi, preturajući jastuke i zavirujući ispod namještaja. Jebeni smart
TV, i ko ga izmisli, i ko ga kupi, kad na njemu ne možeš da nađeš najobičniji
TV kanal. Da ipak probudim muža?
Idem prvo provjeriti vijesti na portalima,
možda je neko nešto javio. Koji bi mogao biti najažurniji? Otvaram nekoliko
bookmarkovanih, ali na naslovnim stranicama jučerašnje vijesti. Pa, normalno,
ljudi spavaju, ne dežura niko u noćnoj smjeni i čeka kad će javiti da je smak
svijeta. Ali kako ćemo mi onda uopšte znati kada taj trenutak dođe? Ko će nas
upozoriti? Prebirem po mozgu, koji još
izvor informacija postoji? Radio. U radio se čovjek uvijek može pouzdati. Ali
gdje mi je radio u kući? Zagledam neki uređaj ispod TV-a – nisam sigurna kako
se zove – i na njega spojeni iPod. Do njega pojačalo i visoki zvučnici s obje
strane. Nemam pojma gdje je tu radio i da li ga uopšte imamo. Možda da odem do
auta da upalim radio? Ali kako ću sad po mraku na ulicu, a nemam pojma šta se
vani dešava?
Odjednom mi padne na pamet da sam dan ranije negdje pročitala
vijest da zasjeda krizni štab. Mislim, pročitala sam samo naslov, tako da nisam
sigurna kakav krizni štab i zašto zasjeda kad je najgore prošlo, kad se vjetar
stišao, ali to mora da je to – civilna zaštita upozorava na nešto. Možda sam ipak trebala pročitati cijeli tekst?
Ali tu se moj panični tok misli naglo završava jednom poražavajuće spoznajom – sve i da je upravo došao kraj svijeta, ja
to ne bih znala. Mi to ne bismo znali. Uz sve moguće smart televizore, telefone,
laptope i tablete, uz svu digitalnu tehnologiju
i silu informacija koje su nam dostupne i kojima nas mediji, stari i novi, bombarduju
sa svih strana, u trenutku kada su nam informacije najpotrebnije, mi bismo bili
u potpunom mraku. U eri informacija, mi smo zapravo bili najmanje upućeni u stvari
od kojih nam sutra može zavisiti život. Taj osjećaj bespomoćnosti bio je potpuno
otrežnjujući i sada sam bila već sasvim budna. Neidentifikovani zvuk se u
međuvremenu ugasio, a ja sam nastavila sjediti u mraku sa dva daljinska u
rukama.
Možda je samo do mene i možda većina ljudi ipak zna upaliti TV u
vlastitoj kući. Ali šta ako, recimo, nestane struje?