Dodaje da ne čeka prilike nego ih stvara, a kao i svi ima i loše momente, ali srećom oni kratko traju. Biljana je diplomirana novinarka, borkinja za prava osoba sa invaliditetom, aktiviskinja, radnica, košarkašica, a u slobodno vrijeme bavi se mnogim hobijima- slikarstvom, muzikom, modelingom, fotografijom, streljaštvom, a pronalazi vrijeme i za druženje sa dragim osobama.
“Obično me loše stvari naljute i potaknu, rijetko rastuže. Ljubav je nešto u šta bezrezervno vjerujem u svim njenim oblicima. Diplomirani sam novinar i svakim danom sve više uživam u odabiru tog poziva. Zanima me psihologija i mislim da će moje dalje obrazovanje ići u tom smijeru. Košarka mi je ljubav, ventil, zadovoljstvo, škola…Igram kao jedina žena u KKI Vrbas. Hobiji su mi slikarstvo i muzika, ali svaki dan se igram nečega drugog, pa tu uskoče fotografija, modeling, streljaštvo i još mnogo toga. Zaposlena sam devet godina u Tvornici obuće Bema. Ljuta što dan traje samo 24h i fascinirana da je svaki taj dan nov. Prilika za nove stvari, nove ljude, novi početak”, kaže Biljana Nedić za BUKU.
Foto: Privatna arhiva
Biljana slika na staklu, vitražnim bojama, a uglavnom se fokusira na apstrakciju. Uživa, kaže, u miješanju i igranju bojama. Imala je dvadesetak izložbi, ali dugo nije izlagala, pa u posljednje vrijeme razmišlja o novoj izložbi.
Sport je Biljani važan segment života, a košarkom se bavi skoro pa profesionalno. KKI Vrbas u kojem igra jedan je od najtrofejnijih klubova, kako u BIH, tako i u regionu. Biljana kaže da joj je žao što se ovaj sport ne prati dovoljno dobro i što generalno živimo u društvu u kojem se sport dijeli na invalidni i validni.
“Za mene je sport veliko poglavlje mog života koje me naučilo mnogim stvarima, kroz koje sam upoznala mnogo ljudi, mjesta i emocija. U tih sat i po dok traje utakmica, nevjerovatno je koliko različitih emocija se probudi u tebi. Neprocjenjivo su vrijedni zagrljaji svih ljudi koje upoznajem i srećem na terenu. Prijateljstva koja se steknu. Neka nova iskustva, saznanja su ponekad od životnog značaja. I divno je što smo na parketu svi samo igrači. Bez rodne razlike, vjerske, seksualne…tu nismo osobe sa invaliditetom, jer jednako sjednu u kolica ljudi bez invaliditeta i igraju zajedno sa nama. Psujemo, galamimo, ljutimo se, izvrćemo iz kolica, ponekad i povrijedimo, ali se nakon utakmice svi izgrlimo. Sport je zaista ventil od svakodnevice, problema, stresa i ovog nekog ubrzanog načina života. Učitelj disciplini, posvećenosti, žrtvi i mnogo čemu. On vas vaspitava”, ističe Biljana.
Foto: Privatna arhiva
Aktivizam u koji je svakodnevno uključena ju je zainteresovao, jer je uvidjela stvari koje nisu ispravne, dobre ili dostupne svima, pa osobi koja to vidi jedino i preostaje da krene da mijenja sve to koliko može, a može, kaže Biljana, onoliko koliko želi.
“Ja sam tek počela. Radim na sebi jer prvo ja moram biti dobar primjer, da bi mi ljudi vjerovali, tako će vjerovati i sebi da mogu. Trebamo ljude primjerima poticati, konkretnim stvarima, zbog toga sve više popuštam kočnice i pričam upravo o svojim iskustvima bez stida ili straha, svako neka uzme šta mu treba. Tako sam krenula i sa svojim blogom Happy Be. Povratne informacije su dobre, korisne i meni i ljudima koji čitaju. Eto, i to je jedan od načina mog nekog aktivizma”, ističe Biljana.
Ona smatra da je period djetinjstva onaj koji nas najviše određuje, a Biljana kaže da je imala divno djetinjstvo, puno ljubavi, razumijevanja, igre i smijeha.
“U materijanom smislu nismo imali gotovo ništa. Hranili smo se skromno, imala sam jednu novu trenerku pred početak školske godine, jaknu i još poneku sitnicu. Bilo mi je sasvim dovoljno. Moji roditelji su mi dali najbolje vaspitanje time što me nisu sputavali, pustili su me da budem svoja i kada griješim, da uradim nešto sama i onda kada mi je to teško, vjerovali su mi i ja sam se trudila da to povjerenje ne iznevjerim”, prisjeća se Biljana.
Foto: Privatna arhiva
Dodaje da je školovanje poslije petog razreda osnovne škole bilo stresno, teško i zbunjujuće, jer je morala otići od roditelja i nastaviti školovanje u specijalizovanim ustanovama zbog arhitektonskih prepreka.
“Tada su gotovo sve škole kod nas bile nepristupačne ljudima koji koriste kolica. Đački domovi, prevoz, personalna asistenicija je bila nepoznanica. Bilo mi je teško, jer se to svodilo na navikavanje na novo, rehabilitacije, a ponajmanje na učenje. Pričali su oko mene da smo drugačiji, nazivali nas djecom sa posebnim potrebama, poteškoćama, invalidima, a ja sam se do tada samo zvala Biljana Nedić. Srednju sam morala čak u Crnoj Gori da završavam. Kada sam se vratila, željela sam upisati Akademiju umjetnosti, onda se javila želja i za psihologijom, ali do svega toga zbog stepenica je bilo daleko doći. Upisala sam Pravo i napustila ga jer sam odlučila da se borim za ono što želim”, ističe Biljana.
Foto: Privatna arhiva
Biljanu smo pitali kako se suočila sa činjenicom da je drugačija, jer znamo da su mladi i djeca često skloni ismijavanju drugih i drugačijih.
„Zar nismo svi mi drugačiji? Čak ni blizanci nisu isti. Uvijek će biti onih koji smatraju da sve ono što se u njihove standarde ne uklapa nije ni prihvatljivo. Takvi ljudi nisu vrijedni moje pažnje i vremena. Njima je teško pomoći da izađu iz svoje čahure. Moj ključ je bio u tome da sam sebe prihvatila i onda nisam imala mnogo ružnih momenata kako u djetinjstvu tako ni kroz odrastanje. Više sam se borila sama sa sobom, jer kada prihvatimo sami sebe, ljudi oko nas nemaju druge opcije. Bilo je dana kada sam plakala, pitala se zašto se neko ljuti jer ja nešto ne mogu, zašto neki dječak neće pred drugovima da me zagrli, zašto se okreću za mnom, zašto mi govore ‚šteta‘? Shvatila sam onda da ja mogu sve što želim i fokusirala se na pronalaženje rješenja. Dječaci koji me ne grle u javnosti nisu ni vrijedni moje pažnje. Ljudi se okreću jer sam im zanimljiva ili imaju nekog bliskog u kolicima, ne mora to uvijek biti zbog nečega neprijatnog. I nisam ja šteta, šteta je što oni to ne shvataju“, priča Biljana.
Imajući u vidu sve aktivnosti kojima se Biljana bavi, pitali smo ju kako uspijeva uskladiti sve obaveze uz stalan posao od 7 do 15h. Ona kaže da je ključ u dobrom planiranju i postavljanju prioriteta, koji ne moraju po svaku cijenu biti isti svaki dan.
Foto: Privatna arhiva
“Ne moraju biti ni dugoročni. Moramo imati neki smijer, ali moramo slušati i svoje želje. Nije mi teško uskladiti obaveze jer se držim nekog svog rasporeda. Kada poželim nešto, onda sve te obaveze otkažem ili odložim i idem za onim što želim i tako imam vremena za sve i svakoga. Ponekad se opteretim ukoliko mi ostane koji sat neispunjen, mislim da sam prokockala vrijeme i nisam uradila ništa korisno. Eto, sad nekako radim na tome da je ponekad ne raditi ništa sasvim u redu“, kaže Biljana.
AKCIJA „PRUŽI KORAK“
Biljana se u narednim danima uključuje u humanitarnu akciju „Pruži korak“. Naime, Beograđani Tamara Klarić i Bogdan Stevanović pješače u svojoj humanitarnoj šetnji od Beograda do Niša. Cilj njihove akcije „Pruži korak!“ je prikupljanje sredstava za završetak izgradnje dječjeg hemato-onkološkog odjeljenja Klinike za dječje interne bolesti u Nišu.
„E, sad otkud ja tu? Bogdan (bloger Blogdan, znate ga) je neko koga ga ja dugo pratim, tj. ono što on radi i stvarno sam oduševljena svime. Kada zapazim da neko radi za dobrobit nekog drugog, mene uvijek zainteresuje. Posebno ako to neko radi jer je empatičan. Bogdan je takav i to sam primijetila najviše kada je izlagao svoj rad sa kojim je magistrirao. On je zajedno sa svojim kolegama napravio turistički vodič za ljude u kolicima, vozajući se kroz Firencu u njima. Dakle, on je obuo naše cipele, bukvalno. Kada sam vidjela da on i Tamara šetaju, odmah sam poželjela da doprinesem i zamolila ga da se uključim. Ja ću sa njima u ponedjeljak krenuti iz Aleksinca do Niša gdje je i cilj ove akcije. Za mene je to veliki korak, jer ću prvi put toliko kilometara da “šetam”, za vikend imam tri vrlo teške utakmice. U nedjelju su dvije u Zagrebu, poslije kojih u večernjim satima putujem u Aleksinac da im se pridružim. Znam da će tu biti pomalo umorna, ali isto tako znam da je volja i želja koju imam jača od svega toga. Svima nama u nekom trenutku treba pomoć, ako možemo trebamo je pružiti onoliko koliko možemo. Kada sve to stavimo na kamaru, to svačije po malo, onda to bude mnogo. Bogdana sam upoznala na sajmu i radujem se ponovnom susretu. Tamaru ne poznajem, ali joj se isto mnogo radujem jer je samim gestom pokazala svoju veličinu”, kaže Biljana Nedić.
Foto: Privatna arhiva
Ona dodaje da iz naše zemlje ne možemo slati SMS, ali Biljana ovim putem apeluje na one koji mogu iz Srbije podržati jedan korak njihovog puta slanjem SMS poruke na broj 1150 ili uplatom na račun NURDOR-a: 170-30010715000-82, poziv na broj: 12345, svrha uplate: Pruži korak.
Cijena jednog koraka/SMS-a je 100 dinara. Za završetak izgradnje novog odjeljenja neophodno je prikupiti još 7 miliona dinara.