U gimnaziji se bavio sportom i uvek je
zamišljao da će mu životni poziv biti muzika ili psihologija, ali
kormilo u odlučivanju o daljem školovanju preuzeo je njegov stariji
brat: u Branimirovom odsustvu predao je dokumenta za upis na
Medicinskina fakultet i tako je naš sagovornik, hteo-nehteo, krenuo
putem koji je izgleda morao da se desi. Kako napominje, medicina mu je
oduzela muziku i sport, to su žrtve koje je morao da podnese tokom
školovanja.
Radoznalost i spremnost da se angažuje
nisu ga napustile ni tokom studija, te ga pitam kako je uspevao da
pomiri interesovanja iz tzv. graničnih oblasti i zvaničnu školsku
medicinu: „Jako teško, jer je naš fakultet reproduktivan po karakteru.
Nema razvoja mišljenja, ni inicijative. Medicina je umetnost, ili bi to
trebalo da bude. Tu najveći broj odluka treba da se donosi intuitivno, a
ne po svetskim preporukama. Postoje bolesti koje mogu da se leče po
nekim standardima, ali gomila obolenja leči se sasvim instinktivno. Ako
posmatraš život, vidiš da je on fantastična interakcija različitih
pravaca, škola, mišljenja i uticaja. Međutim, zvanična medicina tu
interakciju koja rađa intuitivno lečenje jednostavno ne može da
prihvati.”
Tokom studiranja je, kaže, bilo dosta
profesora koji su imali snažan pozitivan i formativan uticaj na njega, a
jedan od njih je bio i profesor Mrkulja. On mu je poveravao ozbiljne
eksperimente na katedri za biohemiju i tako podsticao da razmišlja i
preuzima inicijativu. Ogromna odgovornost koju mu je profesor prepuštao
uz reči „Siguran sam da ćeš ti to odlično uraditi” bila mu je snažan
podsticaj da poverenje i opravda.
„Srećom, imao sam fantastičnu
garnituru profesora koji su me dosta naučili. Mislim da je velika greška
što se danas ne podstiče poznavanje opšte medicine, jer to kruni
kreativnost. Medicina je postala kombinat i to kreće već od školovanja.
Ne može novac biti glavni regulator, to obesmišljava koncept lečenja
ljudi. Neke stvari jednostavno ne mogu da budu tržišno orijentisane.
Moraju da se stvore uslovi za sistemsko obrazovanje,” objašnjava dr
Nestorović.
Okružen snažnim, brzim i energičnim
ljudima, ni on nije mogao da sazreva drugačije: „Dosta sam svestan
svojih mana, znam da sam težak i pokušavam da ljudima oko sebe olakšam.
Zbog svoje energije i prirode imao sam problema jer sam stalno ulazio u
sukobe, ali bilo mi je i još uvek mi je nemoguće da ne ukažem na glupost
i besmislenost jer te mane nisu bezazlene.”
I u izboru specijalizacije kod dr
Nestorovića brat je imao ključnu ulogu, te pedijatrija postaje glavni
izbor: „Kada sam došao na pedijatriju, prvih sedam dana stalno me bolela
glava jer ovde bez prestanka neko plače, uvek je neko komešanje i buka.
Mislio sam da to neću moći da izdržim. Međutim, sada ne mogu da radim
sa odraslima. Deca ne foliraju, ne pokušavaju da ostvare korist i imaju
razvijenu empatiju. Sa njima je divno raditi, ona su otvorena i kod njih
može da se primeni empatijski pristup. Zatim, deca veoma ozbiljno
shvataju svoje lečenje: znaju dijagnozu i koju terapiju uzimaju. Često
ih potcenjujemo, a zaista ne bi trebalo to da činimo.”
Različita interesovanja vodila su ga
do fantastičnih uvida koji su uticali na to da je on danas lekar kakav
jeste: okrenut čoveku kao celini a ne zbiru odvojenih delova. Rano se
zainteresovao i za naučne parapsihologije: „Bio sam toliko zaljubljen u
jednu devojku koja se bavila parapsihologijom da mi ni duhovi nisu
smetali, a sa tom oblašću bliže sam se upoznao na prvoj katedri za
parapsihologiju u Evropi, na Medicinskom fakultetu u Frajburgu u
Nemačkoj”. O potrebi da sagleda širu sliku kaže: „Skloni smo da opažamo
čulima, a naša čula dosta toga ne vide. Mi opažamo samo mali deo
realnosti i to prihvatamo kao datost, dok se zapravo oko nas odvija
bezbroj procesa koji nam promiču ali značajno utiču. Fizičari se i
dan-danas spore oko toga da li mi zaista postojimo ili smo nečija
ideja.”
(Deo intervjua za magazin Sensa)