Milan Ljepojević, arhivator, bibliotekar i
biograf Milorada Dodika, na kraju tirade uništio je jednu prelijepu promiciju
knjige. Kao zadnji diletant, saopštio je svim prisutnim u Narodnoj i
univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske da ne moraju čitati baš cijelu
knjigu ako imaju “prečeg i pametnijeg posla” i da će im glumac Goran
Jokić izdeklamovati istu?!
Stvaranje
srpske istorije, opet
A, sve je počelo idealistički i optimistično.
Zapravo konfuzno. Novinari te ljubitelji lika i djela, pozvani su na promociju
knjige čiji je autor Milorad Dodik. Što je samo po sebi spektakl. Uz dva
izuzetka. Na promociji se nije pojavio Predsjednik RS-a i, kako da vam kažem,
on nije pisao knjigu.
Narečena biblioteka bila je domaćin promocije
knjige “Pobjeda Srpske” koju je zapravo «odbesjedio» Milorad Dodik u
izdanju navijek nezavisnih, Nezavisnih novina. Knjigu je, vidjećemo kasnije,
Ljepojević prepričao .
E, sad biblioteka, ko biblioteka, traži šifru
za wifi, jer nedaj Bože da koji student potrebit slobodno pristupi Mreži. Zato
i izostaje live streaming sa ovog upravo fenomenalnog događaja na kojem se po
568. put kreirala istorija Republike Srpske.
Moram priznati dosta novinara, računajući i
iskrene patriote srpske, samo su uzele izjave i krajnje diletantski i
neprofesionalno otišli prije nego se promocija i desila. Neoprostivo! Pa, majka
mu stara, čovjek vas plaća, a vi ni da se udostojite prisustvovati hepeningu od
satak vremena. A, imalo se šta čuti i vidjeti.
A, da ste bili, kao što Dodik i Ljepojević
zapovijedaju slušali bi u troglasju Ljepojevića koji priča o ko zna čemu,
eminentnog glumca Gorana Jokića, koji čita Dodikove govore iz prošlogodišnje
predizborne kampanje i nekog Slovenca Franca Sošnja, koji je, izem li ga
recenzent. Valjda. On je pričao o društvenom ugovoru, Francuskoj buržoaskoj
revoluciji… mehh, dosada živa. Uglavnom, recept je bio sličan korama za tortu
i filu. Red Ljepojevića, red Jokića, i prstohvat Slovenca. No, nije to jedino
niti najbitnije što je iznjedrila promocija velikana pisane (čitaj uzviknute)
riječi Milorada Dodika.
Blondi
slajd šou
Naime, dok je Slovenac sonetno- prešerenovski
kitio “Pobjedu Srpske”, raja se zainteresovala za mladu damu iz
Teslića, koja dominira na slajd-šou, a koji je, valjda, vizuelna pozadina
promocije. Slajd šou, a ne dama, pervertiti jedni!
Dobro obavješteni izvori (čitaj dvoje mladih
SNSD-ovih mahalaša informisali su okolo zainteresovane, kako je riječ o
OOOVOLIKOJ ŽENI, samo slika izdužuje). A, svi su bili u hajpu zbog fotografiju
plavuše iz Teslića, pošto su Ljepojević, Jokić i Slovenac čini se ubudale
deklamovi teze o Dodiku iz pola kile teškog štiva. A, kad smo kod kilaže
(štiva, ne plavuše), ovo je samo jedna trećina od onoga što je Ljepojević pritefterisao
u vezi sa , da prostite, Dodikom. Ne plavušom!
Ali kako god, zbog niskih poriva svjetine,
epska “Pobjeda Srpske”, postala drugorazredna stvar poslije blondi
Jovanke Orleanke iz SDS-om porobljenog Teslića. Škandal! Prvorazredni škandal!
Pitam se samo šta bi bilo da je predsjednik, otac nacije, ili barem ćaća
entiteta bio prisutan. Da li bi i onda buljili u plavušu na prokletom slajd šou
ili bi slušali besjednike?
Nego, knjiga, knjiga?!
Čovjek
zvani Ćamil
Promaklo je tako svim pervertitima i balavcima
kako je riječ o knjizi od 360 strana debelog maocetungovskog zbornika govora,
mišljenja i mnijenja našeg Diktatora u predizbornoj kampanji. Promaklo je
svjetini, kako je ovo kapitalno djelo, hrestomatijskog tipa, koje prati
putovanje od 10 hiljada kilometara Velikog Vođe. I to samo po Republici
Srpskoj. Promaklo je puku nezainteresivanom, kako Dodik zaziva izvijesnog
Ćamila bivšeg srebreničkog načelnika, personu posve čudnovata i nepoznata imena
u njegovom ljevčanskom kraju…
«A, onda
je taj Ćamil ili tako nešto zamislio da je neka velika liga ili da je on neki
veliki političar…»
I taman kada je bilo najzanimljivije, u
vidokruk svih prisutnih upade nabildan lik u pratnji dvije, hmmm, hajde da ih
nazovemo hostesama, pozdravi sve prisutne sa, DOBAR DAN i unešto pokvari
teatralnu besjedu glumca Jokića.
I dok se autor ovog sado-mazohističke kolumne
bakćao kako i gdje u RS-u preći 10 hiljada kometara, a da ne zagaziš u Rumuniju
i Moldaviju ili barem Karpate, promocija epske fantastike, bližila se kraju.
Bližila, ali tu nije bio kraj. Za kraj, Ljepojević je ostavio rubriku «želje
čestitke i pozdravi». gdje se zahvalio Boga mi svetog svim stanovnicima rodnih
Podgradaca, okolini, Republici Srpskoj, svim akterima ovog epa, svim pomoćnim
likovima, jedno pet puta glavnom liku M. Dodiku, Srbiji, svim opštinama gdje je
SNSD trijumfovao, načelnicima, Dodikovim prisutnim izaslanicima, ministrima,
njihovim pomoćnicima, ljudima koji su organizovali promociju, direktorici Biblioteke…tu
mi se pomutio razum, ali ubijedjen sam da je još jedno tri minuta trajalo
zahvaljivanje.
Veliki
marš male etnije
Rumena, opijena i Dodikovim književnim maršom
iscrpljena gomila, u ekstazi je aplaudirala. Da li zbog kraja promocije ili
zbog domjenka, koji je organizovan za najistrajnije, drugove članove, nikada
nećemo saznati.
Ili možda hoćemo. Na 122 strani ove Magne Charte
Ruralis, lijepo stoji: ” Pošto ja
dugo govorim sa svih govornica, imam neke svoje navike. Jedna od toh navika je
da gledam kako se vi ponašate. I onda primijetim i zaključujem, jesmo li dobro
ili nismo. Uvijek primijetim ko ne aplaudira. Vi ste aplaudirali ukupno pet
puta otkad ja govorim, a ovdje imaju neka trojica koja nisu nikako aplaudirala.
Evo, sad jedan aplaudira.”
(citat završen)
Dodik vidi sve, Dodik zna sve. Dodik zna kad i
koliko puta si aplaudirao. I da li si apaludirao. Dodik ne vjeruje ljudima koji
mu ne aplaudiraju.
Dodik te pozdravlja. Zapravo, ne pozdravlja
Dodik tebe, gubitniče, nego MENE i samo one koji su prisustvovali promociji. Tako
nam je prenio Ljepojević. Ostali, mrš’ kod Rajka Vasića. Doduše, Dodik nije bio
na promociji, ali to ne umanjuje njegov Manitu. Zna on vrlo dobro ko je bio, ko
je aplaudirao, a ko nije. Ja sam, moram priznati onako, da se ne zamjerim Baji.
Od sedam predvidjenih aplauza, dlanovi su mi se ljubili četiri puta. Sigurica.
Dajte
Dodika nepismenim!
Nego, nije mi jasno, a pitam se zbog vas
nevjernika, koji imate prečeg posla namjesto da čitate Dodikovu “Pobjedu
Srpske”, kako ćete rentirati onog nesrećnog Jokića, da vam svakom ponaosob
čita Miloradove misli? Pa nije Jokić kanarinac na iznajmljivanje, pa da može
tek tako da besjedi kome se ćefne. Doduše, Ljepojević kaže, da je isti «poznat
sa televizije i da je stalno na promoocijama u Republici Srpskoj, a ponekad i u
Srbiji.» No, svejedno, ne može kod obične raje u kući onako afektirano čitati
Miloradove umotvorine.
Jooj, znam, znam. Sjetio sam se. Neka RTRS
sprži na CD-u USB-u ili nekoj drugoj formi Jokićeve besjede o Dodikovom putu,
pa da se i to prodaje. A, ko kupi CD, gratis dobija drugi sa Milinim šatorskim
pjesmama. Pošteno!
Blago nama, eto novog epskog projekta! Mašala!
Kako god, pisana riječ je pisana riječ. Ima li
išta ljepše, nego pred spavanje pročitati: «Republika
Srpska jeste država. Republika Srpska je u Dejtonski sporazum u BIH unijela
svoju teritoriju, svoju efektivnu vlast, imala je narod koji je htio ru
Republiku. To su kriterijumi za državu, to sam učio u školi…»
A, pošto je Dodik to učio u školi, možete
odložiti knjigu i utonuti u snove o prelijepoj i prebogatoj državi. Samo,
nemojte se buditi, jedno trideset godina, od jave se durati ne može.
Ali, ovo je knjiga Milorada Dodika o kojoj će brujati Balkan.
Dobro, šaptaće biblioteke. Dobro, ne baš biblioteka, nego sala za promocije.
Jedan njen manji dio, zapravo. Ali, hej, to nije razlog da je ne nominujemo za
NIN-ovu nagradu. Najmanje