Situacija u zdravstvenom sistemu u Bosni i Hercegovini nije dobra i toga su svi svjesni. Razloga je više – 10 kantonalnih ministarstva zdravstva, te dva entitetska, isto toliko i zavoda zdravstvenog osiguranja, neusaglašeni kantonalni zakoni s federalnim, koji opet nije usaglađen sa međunarodnim konvencijama. Zakoni, iako neki i dobri, ne provode se i niko za to ne odgovara. Koliko je situacija u zdravstvenom sistemu BiH tragična i apsurdna svjedoči i činjenica kako se iste ljekarske usluge zavisno o kom kantonu ili entitetu je riječ različito naplaćuju. Kod nekih pregleda razlike su veće i do 50 posto. Spomenimo samo terapiju koja sprijčava invalidnost koja je dostupna u RS-u, ali ne i u FBiH. Ili recimo da pacijent iz RS ne može dobiti organ za transplantaciju iz FBiH iz jednostavnog razloga -ne može dospjeti na listu čekanja u FBiH, a u RS takva lista ne postoji. Ili da operacija na mrežnjači u FBiH košta 343,20 KM, a u RS nevjerovatnih 2.200 KM…. Lista očiglednih diskriminacija je zaista dugačka i šarolika, što su nam potvrdili i naši sagovornici koji već duže vrijeme prate i ukazuju na nelogičnosti i nejednakosti u zdravstvenom sistemu BiH.
Tako koordinator mreže ICVA-e Milan Mirić kaže da su sve njihove rađene analize i istraživanja potvrdili da je u BiH jako izražena diskriminacija pacijenata, kako između kantona tako i između entiteta. Neke analize su, napominje, rađene prije dvije godine, a situacija se ni danas nije promjenila, što je još jedan pokazatelj da naši političari ne znaju za odgovrnost u svom radu.
Kako primjer navešćemo samo jedan segmet i to iz ICVIN-e Analize pravilnika/odluka o cijenama zdravstvenih usluga u RS i FBiH.
Damir Laličić iz Organizacije “Partnerstvo za zdravlje” za naš portal kaže da su razlike u pružanju zdravstvenih usluga umnogome razlikuju i od kantona do kantona -od broja usluga koje se pružaju, esencijalnih listi lijekova, pa sve do plaćanja participacije.
“Razlika je zaista mnogo, a kao najočigledniji primjer kršenje osnovnih ljudskih prava i diskriminacije stanovništva po osnovu mjesta stanovanja navešću plaćanje participacije. Naime Odlukom Federalnog Parlamenta iz 2009 godine odredjene kategorije stanovništva, njih 14, oslobođene su plaćanja participacije. I pored toga Zavodi zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog, Hercegbosanskog, Hercegovačko-neretvanskog i Zapadnohercegovačkog kantona nisu poštovali tu odluku i participaciju su naplaćivali od svih, bez izuzeća. Mi smo stoga pokrenuli jednu kampanju, ona je još uvijek u toku, a kojom tražimo od svih kantona da ispoštuju ovu Odluku. Napravljeni su određeni pomaci, tako su u Hercegovačko-neretvanskom kantonu priznali nekoliko kategorija, ali to i dalje nije ono što stoji u Odluci”, kaže za Buku Laličić. Napominje i da pacijenti često imaju određenu ustanovu blizu svojih gradova, ali zbog administrativnih barijera moraju putovati nekada i po 6 sati da bi ostvarili određenu uslugu.
“Recimo imate pacijenta iz Nevesinja ili Trebinja koji svoju uslugu umjesto da dobije u Mostaru mora putovati u nekim slicajevima i do Banja Luke”, pojašnjava Laličić.
Upravo apsurdne razlike u više nego komplikovanom zdravstvenom sistemu Bosne i Hercegovine, pogotovo prema pacijentima koji boluju od teških bolesti, su tema kampanje Fondacije Dokukino koja od 2014. godine sprovodi projekt “Otkucaji- zdrav sistem za zdravu zajednicu”. Podaci do kojih su došli nisu nimalo ohrabrujući. Recimo, celijakija, bolest gdje se mora konzumirati hrana bez gluten, u Federaciji BiH nije priznata kao bolest.
“Samo bezglutensko brašno, koje se tretira kao dodatak prehrani, u prosjeku košta 10 KM. U Unsko-Sanskom kantonu pacijenti dobijaju sredstva za 10 kg brašna mjesečno, u Tuzlanskom kantonu pacijentima se, i to samo djeci, refundiraju troškovi za bezglutensko brašno u visini 50 KM. Na nivou FBiH nije poznat broj oboljelih. U RS-u ovi pacijenti ne plaćaju liječenje organa za probavu, s čim imaju problema svi oboljeli od celijakije. Studenti i učenici primaju mjesečnu pomoć u iznosu 90 KM, a Zavod zdravstvenog osiguranja RS-a u potpunosti pokriva troškove lijekova. Registrovano je 200 oboljelih, ali ih je zasigurno više”, kažu nam iz platforme Otkucaji. Takođe napominju i da je BiH jedina zemlja u regiji koja nema jedinstven registar oboljelih od reumatskog artirtisa niti ima jedinstven pristup terapiji za pacijente. Tako je biološka terapija u RS-u na esencijalnoj listi, dok u FBiH, zavisno u kom kantonu se liječi pacijent, košta od 150-400 KM, a biološka terapija 15.000 do 30.000 KM za godinu dana.
Apsurdna situacija je, naglašavaju i prilikom transporta pacijenata. Primjera radi, ako se pacijent prima u KC Banja Luka načelnik organizacione jedinice treba napisati zahtjev za odobravanje liječenja nadležnom ZZO-u RS u roku od tri dana od prijema pacijenta. Ukoliko se radi o premješaju iz KC Banja Luka organizacione jedinice trebaju napisati zahjev i prijedlog za premještanje van RS-a od strane ljekarskog konzilijuma i doktora specijaliste KC-a, a potom na to salglasnost treba dati generalni direktor KC-a, dok konaču odluku donosi Komisija Fonda zdravstvenog osiguranja RS.
S druge strane ako je pacijent iz Zeničko-dobojskog kantona i životno je ugrožen, šalje se u Univerzitetski-klinički centar u Sarajevu, gdje nakon odžanog kolegijuma i sastancima, finalo odobrenje donosi direktor KC-a.
U Fondu zdravstvenog osiguranja RS pokušali smo doznati mogu li se i na koji način osigurani pacijenti liječitu u FBiH. Rečeno nam je da je to moguće pod uslovom da Fond ima potpisan ugovor sa ustanovama u FBiH, kao što je primjera radi ugovor potpisan sa Cenrom za srce Tuzla i UKC Sarajevo.
“U ustanove izvan RS, odnosno u FBiH i RS, osiguranici se uglavnom upućuju zbog kardiohirurških oboljenja, neuroloških oboljenja (tumori, aneurizmi), oboljenja krvi (leukemije) i drugih teških oboljenja čije liječenje nije moguće u zdravstvenim ustanovama u RS. Ukoliko se, pak radi o hitnom slučaju, recimo saobraćajnoj nesreći, zdravstvena ustanova u FBiH u kojoj je primljen osiguranik dužna je da obavijesti FZO RS u roku od tri dana o prijemu istog i da traži naknadno izdavanje odobrenja za liječenje”, saopšteno je iz Fonda.
Naše sagovornike smo pitali i koje je po njima rješenje za ovu problematiku.
Laličić smatra da je to stvaranje jedinstvenog zdravstvenog sistema u kojem će svi građani BiH, kako to i stoji u Ustavu, imati jednaka prava iz zdravstvene zastite. Vjerovatno bi početak, kaže, bio bio osnivanje Ministarstva zdravstva na državnom nivou, a ako to nije moguće onda treba aktuelizovati bar sporazume izmedju entiteta koji postoje ali se ne sprovode. Naravno to bi bio samo početak, ističe.
Koordinator mreže ICVA-e Milan Mirić smatra da rješenje nije ni ministarstvo zdravlja na državnom nivou jer naši političari ne znaju za odgovrnost u svom radu. To su kaže jasno pokazali jer i sada imamo zakone koji građanima daju ista prava, ali ih oni u praksi ne provode.
“Ako bi imali ministarstvo na nivou BiH, jedini bi bilo lakše zagovarati i bilo bi lakše dokazati ko je kriv, odnosno ko ne radi svoj posao. Stoga je moj odgovor poštivati potpisane međunarodne ugovore i zakone koji svima u BiH garantuju pravo na adekvatnu zdravstvenu zaštitu, a ne tumačenje tih dokumenta i zakona kako kome odgovara”, ističe Mirić.
Iz platforme Otkucaji poručuju da je za dobrobit svih u BiH ključna reforma zdravstvenog sistema na nivou Bosne i Hercegovine. Kako bi se sve to desilo, kažu, aktivni učesnici reforme moraju biti nadležne institucije, sindikati ljekara, medicinskih sestara/tehničara, udruženja pacijenata, ali i sami građani, jer smo svi, zapravo, korisnici usluga zdravstvenog sistema.
