Na moju sreću u Auschwitz sam deportiran tek 1944. – riječi su kojima Primo Levi
započinje roman ‘Zar je to čovjek’ (s talijanskoga preveo Tvrtko
Klarić; Fraktura, Zaprešić, 2017). Bljesak humora nije slučajan. Kad su
željeznički vagoni prolazili pored table ‘Auschwitz’, deportirani su
očekivali da će to ime ‘odgovarati nekom mjestu na ovoj zemlji’. Ali
nije. Ničemu nije odgovaralo. I bilo je toliko nepojmljivo da se bez
određene doze humora, i apsurda, nije ni moglo opisati. Kao i Imre Kertész ili Tadeusz Borowski,
također preživjeli iz Auschwitza, ni Primo Levi ne libi se u prvim
riječima mračnog humora. ‘Na moju sreću’? Godina 1944. bila je najgora u
povijesti Auschwitza. S proljetnim deportacijama mađarskih Židova
nacistički pogon smrti došao je do svog vrhunca. Ali kako u nastavku
rečenice objašnjava Levi: zbog oskudice radne snage 1944. je produljena
srednja dob zatvorenika predviđenih za rad, time ‘povremeno odgađajući
ubojstva’.
‘Sreća’ je u Auschwitzu imala posebno značenje. Baš kao i ‘glad’,
‘umor’, ‘strah’ i ‘bol’. U logoru se stvorio novi jezik. Riječ ‘glad’
nije imala uobičajeno značenje. Isto tako i ‘sreća’. U Auschwitzu je ona
dobila posve nove konotacije. Za neke je mogla značiti brzu smrt i kraj
mukama, za druge odlazak u radni logor i produljenje života.
Svoja sjećanja iz Auschwitza Levi počinje zapisivati već u prosincu
1945., a rukopis završava u siječnju 1947. ‘Zar je to čovjek’ izlazi
iste godine, kao jedno od prvih velikih literarnih svjedočanstava
holokausta. Nacistička industrija istrebljenja proizvodila je smrt, ali i
pisce. Niti jedna tako mala grupa, kao što su to preživjeli iz
holokausta, nije dala toliko literature. Elie Wiesel, Imre Kertész, Jorge Semprún, Jean Améry, Tadeusz Borowski, Eugen Kogon, György Konrád…
neka su imena tog strahovitog niz svjetske literature. Njihova
svjedočanstva ‘priče su za neku novu Bibliju’, kako životne priče svojih
drugova zatočenika naziva Primo Levi.
Prvo hrvatsko izdanje romana ‘Zar je to čovjek’ pojavljuje se 1993.
godine. Nakon četvrt stoljeća dobili smo i drugo izdanje, u paru s
oporučnom zbirkom eseja ‘Utopljenici i spašeni’ (1986.), također u
prijevodu Tvrtka Klarića. Svega godinu
dana nakon objavljivanja potonje zbirke, 11. travnja 1987., Primo Levi
počinio je samoubojstvo; četrdeset i dvije godine po oslobođenju
Auschwitza, u kojem je proveo jedanaest mjeseci, od veljače 1944. do
siječnja 1945. U ‘Utopljenicima i spašenima’ napisat će kako s
užasavanjem čita riječi filozofa Jeana Améryja: ‘Tko je bio mučen,
zauvijek ostaje mučen (…) Tko je pretrpio mučenje, neće se moći uklopiti
u svijet, užas poniženja i zatiranja nikada se ne gasi. Vjera u
čovječanstvo, okrnjena već prvim šamarom, a potom uništena torturom,
više se nikada ponovo ne stječe.’
Jean Améry ubio se 1978. godine. Primo Levi počinio je samoubojstvo
skokom s trećeg kata stambene zgrade u rodnom Torinu, u Italiji, da ne
bude više tamo, kako je to na promociji formulirao Branko Lustig.
Tamo. U Auschwitzu. Iz kojeg nije izašao ni 1945. ni cijelog svog
života. U kojem je nastavio živjeti i nakon oslobođenja, i u kojem je
napokon i umro. Jer kako je napisao Elie Wiesel: ‘Primo Levi umro je u
Auschwitzu, četrdeset godina poslije.’