Za nju – srpski narodnjaci su zakon. Ceca, Seka, Viki, i naravno Džej, kvalitetni su muzičari, a njihovi hitovi i pesme drugih novokomponovanih izvođača prijatne su, zabavne i privlačne kompozicije. Toliko da ih je izabrala za temu svog doktorata! I to možda ne bi čudilo da “borac za pravdu srpskih narodnjaka” nije muzikolog Fumi Uehata (37) iz Japana i da ovu doktorsku disertaciju ne brani na Univerzitetu u Osaki.
U Srbiju je došla studentskom razmenom pre 14 godina. Do 2006. godine studirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živeći u studentskom domu na Zvezdari, gde su se, kako kaže, često pravile žurke, prvi put je čula najneobičniji zvuk do tada – naše narodnjake.
– U početku mi se nije mnogo dopala, ali kada sam se vratila u Japan, rodnu Osaku, nedostajalo mi je sve što je karakteristično za Srbiju i počela sam puno da slušam narodnu muziku – priča Uehata. – Ima nekoliko pesama koje baš volim – “Beograd” od Cece Ražnatović, “Mahinalno” od Viki Miljković, “Tako mlada” od Tanje Savić i “Crno i zlatno” od Seke Aleksić…
Pamti Fumi, kako kaže, neobičnu situaciju, na početku studija u Beoradu.
– Na novogodišnju žurku išla sam sa prijateljicama koje su izričito govorile da ne slušaju narodnjake, ali kada je na žurki puštena Cecina pesma, sve su listom počele da je pevaju zajedno i znale su svaku reč – priseća se naša sagovornica. – Bila sam iznenađena, jer je takva situacija nezamisliva u Japanu. Mnogo više, međutim, počela sam da razmišljam o toj muzici prilikom pisanja kratkog rada za studije. Sve više me je privlačio taj zvuk i shvatila sam, bez dvoumljenja, da je to vrsta muzike koju bih proučavala kao temu doktorskih studija.
Završila je osnovne i magistarske studije pri katedri za opšte
umetnosti i katedri za muzikologiju. Posle godina provedenih u Japanu,
Fumi je pre tri godine dobila državnu stipendiju Japana za doktorske
studije i na njenu veliku radost ponovo se obrela u Beogradu.
–
Znala sam dobro kakve su u javnosti i među kritičarima “ocene” i
izlaganja o narodnoj muzici, ali ovi kritičari nisu ni slušali ljude iz
te muzičke industrije, ni pevačice, ni aranžere, ni kompozitore – tvrdi
naša sagovornica. – Niti su objasnili, na primer, šta stvaraoci te vrste
muzike i kulture misle o svojoj muzici i s kakvim ciljem je kreiraju.
Zato sam htela da proučavam tu muziku, sa sasvim novog aspekta, bez
negativnog stava koji o njoj imaju ne samo kritičari, već i većina
ljudi.
Tema njene disertacije glasi: “Studija o reprezentaciji i
recepciji muzičkog izražavanja narodnog identiteta u pop-folk muzici u
Srbiji”. Krajem ove godine braniće doktorski rad na Osaka univerzitetu u
Japanu.
– Ja sam Srbiju zavolela preko muzike. Divim se tome što
imate tako bogatu muzičku kulturu, bez obzira na to da li su
kompozicije stare ili nove – kaže naša sagovornica.
– Mnogo je
onih koji kritikuju ovakvu vrstu muzike kao nekvalitetnu, ali u tim
kritičnim vidovima postoji dominantno, ali već zastarelo razmatranje o
kulturi i umetnosti. Po njoj – što starije ili jednostavnije, to
vrednije. Nema smisla da se kvalitet savremene narodne muzike ocenjuje i
razmatra sa takvog stanovišta. Važno je priznati da sve vrste muzike
imaju različite vrednosti i kulturne pozadine. Ako neko ima takav
pristup muzici, može se razonoditi i uživati u lepotama svih vrsta
muzike.
Ranije je više slušala srpski rok, pop i hip-hop,
naročito “S vremena na vreme” i “Smak”, ali inače, kako Fumi priča,
sluša narodnu muziku i često obrati pažnju kako se trend i stil menjaju,
kakvi uticaji stižu iz drugih zemalja i muzičkih žanrova.
–
U Japanu, nažalost, nema posebnog kluba i mesta gde se može čuti srpska
novokomponovana narodna muzika – kaže Fumi. – Imamo prilike da gledamo
srpske filmove u kojima se čuje narodna muzika i da uživamo u retkim
koncertima, uglavnom trubača. Srbija mi mnogo nedostaje, pa se radujem
jer će mi državna stipendija trajati još tri godine i često ću dolaziti.
U međuvremenu, kad god imam prezentacije na međunarodnim konferencijama
ili na fakultetu, koristim srpske novokomponovane i narodne pesme. U
tim prilikama, uvek dobijem pozitivne reakcije od kolega koji prvi put
slušaju vašu narodnu muziku.
“RUSE KOSE” U OSAKI
–
ZAJEDNO sa još nekoliko Japanaca proučavam pop-folk u balkanskim
zemljama – priča naša sagovornica. – Ovaj projekat je počeo pre četiri
godine. Uskoro ćemo objaviti i jedinstvenu knjigu o toj muzici u Japanu.
Pisala sam deo posvećen srpskoj narodnoj muzici. U okviru tog projekta,
pre nekoliko meseci, održan je međunarodni skup na Univerzitetu u
Osaki. Došlo je mnogo naučnika sa Balkana i Srbije. Naš gost bila je
profesorka iz Beograda Iva Nenić. Zajedno smo pevale Cecin “Beograd” i
oduševile druge učesnike. Sa kolegom iz Japana, otpevala sam “Kradem ti
se u večeri rane” i “Ruse kose curo imaš”.
JAPANSKA ENKA –
I mi u Japanu imamo etno-muziku, Enku – kaže
Fumi. – Elementi naše stare narodne muzike koriste se u smislu skale,
teksta i vizuelne prezentacije. Nažalost, enka muziku u Japanu više
slušaju stari nego mladi. Za razliku od toga, srpska narodna muzika je
upravo mejnstrim, popularna muzika u Srbiji, naročito stvarana muzika za
mlade. Zato je prirodno da se vašoj novokomponovanoj muzici ponekad
prilagođavaju provokativni tekstovi i svetski vizuelni trendovi.