«Važno
je vjeronauku što više približiti mladima. Institucije Srpske rade na tome da
bude uvedena i u srednje škole», poručio je predsjednik Milorad Dodik nakon
sastanka s vladikom banjalučkim Јefremom.
Teren
je pripremljen i blagosloven, guramo do fakulteta
I ovo ne treba nikoga da čudi. Bosna i
Hercegovina, zajedno sa Republikom Srpskom, odavno je klerikalni paradžemat u
kome vjerski lideri zajedno sa političarima kreiraju atmosferu ksenofobije,
straha i klasične vjersko-nacionalističke histerije. Najnovija inicijativa
predsjednika Dodika i združenih snaga SPC je, zapravo, samo rezultat produženog
djelovanja na desekularizaciji našeg društva. Ovdje treba podsjetiti da je još
2013. godine Katihetski odbor, koji je zadužen za izvođenje vjeronauke pri SPC, napravio
program za predmet vjeronauka u prvom razredu srednjih škola. Dakle,
sveštenstvo ne samo da ne sjedi skrštenih ruku, za razliku od domaćih pedagoga, koji su
dozvolili da školski sistem u nas odavno bude prežvakana stvar, nego djeluje
izrazito proaktivno.
I, zapravo, uopšte nije tajna da Pedagoški
zavod RS-a već uveliko priprema teren za uvođenje vjeronauke u srednjoškolske
klupe. Ovu informaciju možete dobiti od zastrašenih roditelja, koji sniženim
tonom šapuću kako će im djecu mantije pratiti i nakon osnovnog školovanja.
Inače, prvobitna namjera je da školarci imaju vjeronauku u prvom razredu, «a
kasnije će se vidjeti da se to nastavi svojim redoslijedom», kako je rekao
direktor Republičkog pedagoškog zavoda RS-a, Predrag Damjanović, te 2013.
godine. Čitaj: Nastavljamo sve do fakulteta.
Znajući za sve ovo i znajući da će ionako
segregirana djeca roditelja koji ne žele da im potomstvo bude sistemski
indoktrinisano biti u rascjepu sa samim sobom i svijetom oko sebe još
(najmanje) koju školsku godinu, jedino je čudnovato što se niko iz tzv.
akademske zajednice ne oglašava po tom pitanju.
Akademska
zajednica-šta je to?
Dobro, ovdje se treba uozbiljiti. Banjaluka
NEMA akademsku zajednicu. Preciznije, nema aktivne intelektualce koji se mogu
i smiju oglasiti svojim mišljenjem, stavom i znanjem u vezi sa bilo kojoj
aktuelnom temom iz društveno-političkog spektra, a koja utiče na svakodnevni
život «običnog» puka. U Banjaluci i RS-u, gotovo niko se nije oglasio u vezi sa
Deklaracijom o jeziku, niko nije prozborio bilo šta na temu odlaska mladih
ljudi bezglavo iz zemlje, niko nije napravio ozbiljan demografski plan sanacije
štete koja nastaje kao posljedica bijele kuge…Pa, zašto očekivati od ljudi
koji su odavno samo voštane figure, kancelarijski miševi i ostarjeli knjiški
moljci da se očituju po pitanju vjeronauke u srednjim školama? Ta, ionako je
crkva (pre)jaka i (pre)uticajna sa svim svojim pipcima, sa svim svoji političkim vezama, sa svim svojim moćnicima,
koji se odavno sprdaju sa univerzitetskim profesorima, e da bi neko od memljivih
intelektualnih poslušnika digao glas.
Haos u
glavama roditelja
I šta onda očekivati od roditelja, koji su
razapeti između svog stava da dijete ne treba vjeronauku i neophodne dječije
vršnjačke socijalizacije? Šta očekivati od tih ljudi, koji se kao u bunilu sa
gromom varakaju na livadi društvenih uloga. To su oni, od svijeta i sistema
iscrpljeni ljudi, koji svaki dan moraju objasniti svom djetetu da Bog ne
postoji uprkos drugarima, nastavnicima i crkvi, dabome. To su oni ljudi što su u nerazumnim veremenima sačuvali
uncu zdrave pameti i znanja, koji žele to znanje prenijeti kroz sebe i (kakav-takav) obrazovni sitem na dijete. Šta im reći? Da se patnja produžava? Da se
agonija od devet godina vjeronauke nastavlja?
Šta reći roditeljima čija djeca idu na
vjeronauku, a kojima je već prako glave popovskog popovanja? Borite se?! Ali sa
kim? Uz čiju podršku?
Sistem koji legalno i pod mus obavezuje i
implementira vjerske dogme u glave namlađih u potpunosti je izbrisao kritičko i
samostalno mišljenje. To najbolje možemo vidjeti na fakultetima. Većina studenata
i intelektualno potentnih ljudi samljevena je vjerskim dogmama, neurednim
životom i katasrofalno lošim materijalnim stanjem. Kao takvi, pretovreni su u
hodajuće mediokritete kojima je cilj «uvaliti se», «naći radno mjesto» i tiho
govoriti opšta mjesta, ne zamjerajući se bilo kome.
A, crkva proizvodi upravo takva klimoglava
bića, odsutnog i nekritičkog duha, utopljena u more prosjeka.
Crkva
ima novu tezgu
Sa druge strane, baš crkva, i to baš ovakvim
pedagoškim ofanzivama, izravno djeluje na čitavo društvo. Samo sa jednim jedinim
ciljem-materijalnim predatorstvom! Promislite samo, koliko je to novih dnevnica
za vjeroučitelje i novaca koji se slijevaju u crkvu od prodaje knjiga? Pa to je obim povećanja posla
od čitavih 50%. I to samo na ove dvije stavke. Ako tome dodate da Srpska pravoslavna
crkva, kao uostalom i druge vjerske organizacije ne plaća PDV, a da gubitaka
nema, jer ne ulaže u školsku infrastrukturu, sve vam se zazeleni u glavi od
maraka i eura.
I zato kao oštrica mača po zdravom razumu
fijuču riječi vladike banjalučkog Jefrema, koji veli: «Omladina mora biti upoznata sa svojom vjerom i istorijom, da bi mogla
na najbolji način da kreira budućnost».
Dobro došli
u svjetliju, zagrobnu budućnost
Pa, omladina je jedino i upoznala u našem
školskom sistemu vjeru i istoriju! Jer je tako najlakše, jer tu nema ulaganja i
investicije u znanje, jer su nam kabineti biologije i hemije ostave i
staretarnice, jer djeca izlaze iz škola nepismena, dok znaju naizust žitije
svetaca, jer im je budućnost zagarantovana – Ovdje kao socijalnih slučajeva ili u
inostranstvu kao servisera staračkih domova i redovnih opsluživača građevinskih
skela diljem zapadne Evrope. Eto, to je budućnost naše djece, sve sa vjeronaukom!
A, svi mi? Pa, mi i dalje liječimo namlađe
SMS-ovima, dok nam školarce iz Audija i Mercedesa obrazuju popovi i spremaju ih
za «bolju budućnost».
Doduše, ima tu neke perverzne logike. Jedina
budućnost koju nudi religija jeste zagrobni život. Na ovom sreće nema, a osim
toga, i narodu je ostalo da se sa ovakvim vlastima, sa političarima
prevrtljivcima poput Dodika, koji je od socijaldemokrate došao do
supernacionaliste, ne bi li zadržao imetak, dakle, plebsu je ostalo samo da se
Bogu moli.
I zato, vjeronauko, dobro došla u
srednjoškolske klupe. Ništa mi bolje, niti pametnije nemamo.