Ko može pročitati ovu rečenicu, bazično je
pismena osoba.
Idemo dalje. Ispred mene je Deklaracija o
zajedničkom jeziku. Deklaraciju je potpisalo više od 200 intelektualaca iz
regiona.
Prije nego što objasnim kako će ova
Deklaracija uticati na vaše živote, vaše svjetonazore, vaše politike i
ponajviše vaš jezik, red je da se u par crta osvrnem na nastanak i sadržaj
iste.
Svi
govorimo ISTI jezik
Naime, za nekoliko dana i zvanično će biti
objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku. Njen osnovni cilj je da podigne
svijest i aktivno utiče na postojeće nacionalističke jezičke prakse u sve
četiri države regiona. A, njena osnovna premisa je da se u Bosni i Hercegovini,
Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, govori ISTI jezik.
Nakon čitavog niza regionalnih konferencija
projekta “Jezik i nacionalizmi” koje su od aprila do novembra 2016.
održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, najeminentniji stručnjaci iz
oblasti lingvistike i drugih društvenih nauka sastavili su Deklaraciju o
zajedničkom jeziku. Među potpisnicima Deklaracije su: Rade Šerbedžija, Igor
Štiks, Mirjana Karanović, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Marko Tomaš, Rajko
Grlić, Borka Pavićević, Filip David, Teofil Pančić, Jasmila Žbanić, Viktor
Ivančić, Dragan Markovina, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Ranko Bugarski,
Snježana Kordić i Balša Brković…
Sadržaj
Deklaracije
1.
Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje
individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili
državama.
Pojednostavljeno rečeno, to što govorimo ISTIM
jezikom nikako ne dovodi u pitanje naše lično pravo da se deklarišemo po
naciji, vjeri i državotvornosti. I Bošnjak u Sarajevu, i Srbin u Banjaluci, i
ateista u Mostaru, i Vojvođanin u Subotici, i liberal u Nikšiću, i nacionalista u
Zagrebu…svi oni, bez obzira na sve svoje razlike, govore isti jezik.
Ovo je, takođe, vrlo dobra prilika da svako
onaj ko se ne slaže i ko misli da je predominantno nacionalno, vjersko,
ideološko ili neko regionalno obilježje iznad jezika, odustane od daljeg čitanja
teksta. Ne bi trebalo da se nad ovim tekstom muči pojedinac kome je fikcija o
različitim jezicima usađena na osnovu divergentnosti koja je najčešće
nacionalna ili vjerska, jer neće naći u daljem čitanju potvrdu za svoje
hipoteze, a na koncu konaca, takvi ljudi ograničenu aksiomatiku o tzv.
različitim jezicima uzimaju bespogovorno i a priori.
2. Svaka
država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i
samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.
Svakoj narečenoj i pobrojanoj skupini, kao što
se kaže, dozvoljeno je i čak preopručeno potpuno samostalno koristiti SVOJU
VARIJANTU zajedničkog jezika. Što će opet reći da je jednako dobro koristiti
lokalizme, izgovore i podvarijante u okviru varijanti istog nam jezika. Od
dalmatinskih ostrva do Pirota, od Mure do Ade Bojane. Potpuno slobodno i na
volju svima, bez bilo kakve diskriminacije.
3. Sve
četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se
jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika.
Odmah na stvar. Srpski ne može biti jezik, a
bosanski, hrvatski ili crnogorski varijante tog jezika. Nikako! To se, dabome,
odnosi i na ostale jezike. Formalno logički, SVE su to varijante ISTOG jezika,
pa nijedna od njih NEMA supremaciju nad drugom. Ko će koristiti koju
varijantu, kako i kad, pojašnjeno je u stavci 2. i nema se potrebe vraćati na
nju, bar u taksativnom opisu sadržaja Deklaracije.
4.Policentrična
standardizacija je demokratski oblik standardizacije, najbliži stvarnoj
upotrebi jezika.
Upravo jedan od osnovnih ciljeva ove
Deklaracije jeste, kako veli Vladimir
Arsenijević, da se «o zajedničkom
jeziku – dokumentom čija je namena da, mimo svih identitetskih politika, da prednost logici i zdravom razumu, te da utvrdi ono što je jednostavna,
premda mnogima teško prihvatljiva činjenica – da uprkos svemu, i na kraju svega,
svi mi u regionu govorimo zajedničkim jezikom, koji, trenutno, ima četiri naziva
i četiri standardizacije.»
Cilj je, dakle, dokumentovati, osvijestiti i
osvijetliti prost fakat da mi govorimo ISTI jezik, te ga standardizovati u
skladu sa savremenim praksama policentrične standardizacije.
5.
Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja
mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi.
Ovo je, po mom skromnom sudu, svakako najveće
demokratsko dostignuće, ali i najveća komparativna prednost Deklaracije u
odnosu na sve dosadašnje standardizacije ili pokušaje standardizovanja jezika,
koje su (najčešće) svoje uporište imale ili u nacionalnim revolucijama ili u
nacionalnim romantičarskim pokretima ili u predominantno etno-nacionalnom ili
čak klero-nacionalnom diskursu, iz koga su nastajale često nedovoljno
fleksibilne i prevaziđene leksike, sa predominatnom nacionalnom nomenom. Hoću
reći, važnije je bilo da se taj jezik zove srpski, hrvatski ili bosanski, od
njegove efektivne upotrebne vrijednosti, savremenosti i konstrukcije, a
najpreče od svega je bila potreba za dokazivanjem kako bosanki, hrvatski li srpski
NISU isti jezici. To zadovoljenje nacionalne i rekao bih nacionalističke forme,
bez sadržaja, sa insistiranjem na (često izmišljenim) razlikama, stvorilo je
čitave generacije nepismenih, polupismenih i slabo pismenih ljudi, koji su
pogubljeni u moru vještačkih, preko noći uspostavljenih regula.
6.
Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičkim
i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu, kao i na
ostalim jezičkim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante
zajedničkog jezika, na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena.
Potpisnici Deklaracije, prema tome, apsolutno
su svjesni da baš Deklaracija treba poći od premise policentričnosti, te će
ista biti dostupna na SVIM VARIJANTAMA istog jezika. A, to opet znači da je
čitati i jezikom interpretirati mogu SVI koji govore ISTI jezik, na svojoj
teritoriji i na jednoj od standardnih varijanti.
7.
Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno
institucionalno razdvajanje, već naprotiv,
doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.
Valjda je svima iz istrorije, historije ili
povijesti jasno da ova rečenica upravo to pokazuje, da sama sebe objašnjava i
da je NAŠ jezik bogatstvo, koje uvijek i svuda, posve ravnopravno, SVI možemo
koristiti. Valjda je svima jasno da upotreba «sedmice» i «tjedna» u jednom
tekstu u jednom iskazu, znači samo BOLJE poznavanje našeg jezika. Valjda je
svima potpuno u redu koristiti «siječanj» u «decembru», «vozove» u «vlakovima»,
«avione» u «vazduhoplovima», «heftu» u «tjednu».
Šta bi
značila praktična upotreba i zaživljavanje Deklaracije?
Zamislite samo dijete od desetak godina, kome
niko neće braniti da u istom pismenom zadatku koristi gore narečenu sedmicu i
tjedan. Naprotiv, biće ohrabren da to uradi. Zamislite samo Zapadni Balkan,
područje od bezmalo 20 miliona ljudi koji se ne svađaju oko naziva jezika, nego
zajedo uživaju blagodeti funkcionalnalne operativnosti ISTOG tog jezika. Zamislite
prostor bez prevođenja silnih, a besmislenih sudskih podnesaka, tužbi, zamislite
sva ona uputstva, zamislite svijet bez birokratije, koja je na tzv.
višejezičnosti profitirala, prevodeći već jasne i potpuno razumljive riječi
istog jezika. Zamislite javne ustanove u kojima nema jezičke segregacije.
Zamislite ljude koji slobodno govore, bez da kalkulišu kako to zvuči na
«njihovom» jeziku. Zamislite medije u kojima će se svaki zaposleni u okvirima
istog jezika izražavati posve slobodno i bez stega lokalnih leksičkih uzusa,
koji nipodaštavaju druge varijante. Zamislite slobodu svake jedinke, koja se
izražava bez stega, koja poštuje drugog i drugačijeg i spremna je da uči od tog
drugog putem ISTOG jezika. Jer jezik JESTE isti. Zamislite pisce, glumce,
ostale umjetnike, koji neće biti roblje malograđanske i ksenofobne ukalupljenosti
jezičke. Zamislite kako potpuno ravnopravno koristite svu slobodu dijalekatske
upotrebe jezika.
I zamislite koje bogatstvo za vas i vašu
djecu predstavlja miješanje i upoznavanje svih varijanti spostvenog jezika.
A, što je najvažnije, svi zajedno ćemo izaći
iz skeča «Nadrealista» u kojem prevodimo jednu riječ istom riječju i to
besramno činimo već četvrt vijeka.
Ne, niko vam neće uzeti vaš jezik! On će biti
samo vidljiviji, čitljiviji i transparentniji za bezmalo 20 miliona ljudi. On
će preskočiti srednjevjekovne torove i pridružiće se multinacionalnim modernim jezicima
poput španskog, engleskog, portugalskog, njemačkog…Zar oduvijek nismo tome
težili?
Pročitali ste tekst potpuno sami, bez upotrebe
rječnika ili prevodioca? Tekst sadrži razlike karakteristične za gotovo sva
NAŠA područja. Nažalost, niste poliglote. Jedino logično objašnjenje je da
govorimo ISTI jezik.
I, kako da ga sad zovemo, upitaće neki?
Zovite ga kako god hoćete, on je NAŠ!