To je jučer u govoru studentima u Belgiji najavio i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker,
najavivši za sljedeći dan i takozvanu Bijelu knjigu o budućnosti
Europske unije. O tome se raspravljalo ovaj tjedan na sastanku kolegija
Europske komisije. No, izvori iz EU kažu da objava tog dokumenta neće
biti “kraj puta”, nego će dati samo obrise buduće strategije, kako se
neke države ne bi prepale na samom početku.
Merkel
Nije više vrijeme kada možemo zamisliti da će svatko činiti iste stvari
zajedno. Zar nije bolje da oni koji žele ići naprijed, mogu to i
učiniti bez opterećivanja drugih, stvarajući tako strukturni okvir koji
bi bio otvoren svima. Za to ću se zauzeti sljedećih dana – rekao je
Juncker.
I njemačka kancelarka Angela Merkel prije
nekoliko je dana govorila o Europskoj uniji s više brzina. Sve te ideje
dolaze u vrijeme kad se EU priprema obilježiti 60. godišnjicu Rimskih
sporazuma, na osnovi kojih je i stvorena današnja Europska unija.
Kako
je prije govorila Angela Merkel, EU s više brzina na neki način već
postoji. Neke države su u eurozoni, a druge nisu, neke su u Schengenu, a
druge nisu. Neke bi izuzeća od nekih zakona EU. Ipak, najave
višebrzinske EU i konkretni planovi o tome, u ovom trenutku prije izbora
u Francuskoj i Nizozemskoj mogli bi biti i račun bez krčmara. Ako u
Francuskoj na predsjedničkim izborima pobijedi Marine Le Pen,
Francuska bi mogla krenuti prema izlaznim vratima Europske uniji, ili
barem eurozone. Takav bi se pritisak stvorio i u Nizozemskoj u slučaju
da na vlast dođe ekstremna desna stranka Geerta Wildersa koja je, osim što je ksenofobna, i anti EU.
Osnivačice
U
svim planovima, bilo Junckera bili Merkel ili bilo koga drugog,
Nizozemska i Francuska, kao osnivačice EU, podrazumijevaju se kao države
koje bi bile u jezgri buduće dublje integrirane Europske unije, ili
skupine unutar nje. A te države ne samo da bi mogle ići u suprotnom
smjeru, prema smanjenju ovlasti za EU, nego bi mogle ići i prema
dezintegraciji Europske unije. Zagovornici neke vrste federalne EU, među
koje bi se mogao uvrstiti i Juncker, žele ovakvim idejama poslati
poruke i građanima Nizozemske i Francuske uoči izbora jer ne računaju da
će snage anti EU prevagnuti. Neke države EU zakon već bistre sa svojim
diplomatima i političkim strankama opcije kako reagirati u slučaju
pobjede Marine le Pen u Francuskoj i ako u EU nešto krene po zlu. U tom
slučaju, euro bi ozbiljno došao u pitanje.
I Hrvatska bi ozbiljno trebala razraditi strategije ponašanja u
budućim odnosima unutar Europske unije. Ako bi se sudilo po sadašnjem
statusu, Hrvatska je na dnu jer nije ni u eurozoni, ni u Schengenu. Ali,
kao nova članica, ona nema izbora, nego mora raditi na ispunjenju
uvjeta kako bi se integrirala i u eurozonu i u Schengen. U sličnoj
situaciji su i Bugarska i Rumunjska. Hrvatska je zasad jasno iskazala i
interes za to, za razliku od Poljske, Češke i Mađarske koje, iako
moraju, kažu da im je bolje što su zasad izvan eurozone. Od država
višegradske skupine jedino je Slovačka u eurozoni. No, ove države se
protive nekim drugim zajedničkim politikama, poput onih o migraciji.
Jezgra EU
Slovenija
se već dobro uklopila i ona je i u eurozoni i u Schengenu. Baltičke
države su sve tri u eurozoni i u Schengenu. One žele da NATO i dalje
bude glavni oslonac europske sigurnosti, zbog čega nisu pretjerano
zainteresirane za jačanje vojnog identiteta EU. Od starijih zapadnih
država članica Švedska i Danska bez sumnje pripadaju jezgri EU, osim kad
je riječ o euru. Irska je stekla status ugledne članice EU, ali nakon
izlaska Velike Britanije iz EU otvara se pitanje i posljedice po Irsku.
Portugal,
Španjolska i Grčka bile su među većim korisnicima sredstava EU za
kohezijsku politiku i ne bi voljele da ih se ostavi izvan kretanja
unutar EU. Italija, kao osnivačica, računa na ključnu ulogu u kreiranju
budućnosti EU, ali i tamo može na vlast doći netko tko bi htio izlazak
iz eurozone, pa i EU. Austrija, Belgija i Luksemburg svakako se računaju
kao jezgra budućih integracija i u prvoj skupini. Istočnoeuropske
države pribojavaju se da bi cilj ideje o višebrzinskoj EU mogao biti da
njih ostave kao članice drugog reda.
Komentar Viktora Vresnika: Kazna koja bi Hrvatsku pogurala u ‘europski Meksiko’
Ideja
Europe različitih brzina nije nova, obnavlja se svaki put kad se EU
nađe pred pojačanim kriznim pritiskom. Prije osam godina to je bila
kriza eurozone, danas je to odjek Brexita, ali i za današnji EU možda
presnažne njemačke politike, čiji ubitačni ritam i čelična “germanska”
disciplina često ne odgovaraju manjim članicama.
Bilo bi naivno
reći da je EU danas jedinstven, jednobrzinski mehanizam. I dosad se
integracijski proces za svaku od zemalja vodio u zasebnom ritmu i
uključivao različite mehanizme prilagodbe. Tako je bilo čak i s
najstarijim članicama, u vrijeme kada je još bila svježa svijest o tome
da samo EU može spasiti Europu od ratovanja.
Prvi je o tome govorio još 1974. njemački kancelar Willy Brandt, godinu dana kasnije za postupni napredak članica založio se belgijski premijer Leo Tindemans. Dvadeset godina kasnije diskusiji se priključio Wolfgang Schäuble, danas ministar financija u vladi Angele Merkel,
s prijedlogom da se stvori jezgra Europe, utemeljena na zemljama
utemeljiteljicama (Belgija, Francuska, Luksemburg Nizozemska i
Njemačka), ali s izuzetkom vječno problematične Italije. Nakon Brexita, a
uoči izbora u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, projekt se, čini se,
našao pred finalizacijom.
Dobitnici takve nove podjele EU mogle
bi biti Danska, Švedska i Poljska, kojima, svakoj iz specifičnih
razloga, odgovara izdvojeni status, a same imaju dovoljno snažan
ekonomski motor da ih pokreće. Najveći gubitnici mogle bi biti Češka i
Slovačka, koje su u integracijskim procesima po mnogočemu odmakle
daleko, ali Češka je još izvan eurozone, a Slovačka, iako s eurom i
čvrsto ekonomski vezana uz Njemačku, zapinje na ljudskim pravima, što je
izbilo na površinu s nedavnim valom izbjeglica.
Hrvatska, koja je
zbog serijski loše vođenih politika zaslužila biti kažnjena, još ima
šansu ostati u društvu s državama jezgre zbog svoje čvrste povezanosti s
Austrijom i Njemačkom. To bi vjerojatno značilo i ubrzani ulazak u
eurozonu, ali i čvršći nadzor reformskih procesa, ne samo u ekonomskoj
nego i u drugim sferama politike.
Ostanak u drugoj brzini u
Hrvatskoj bi na površinu izgurao danas uspavane euroskeptike i
zaprijetio spuštanjem na treću razinu, u zonu vječnih gubitnika, gdje
bi, zauvijek izvan Schengena, s Rumunjskom i Bugarskom, ali i s danas
još schengenskom Grčkom, mogla podijeliti sudbinu “europskog Meksika”.
Izvor: Jutarnji.hr