Za mnoge vozače iz regiona odlazak u Njemačku i posao profesionalnog vozača kamiona predstavljaju priliku za bolju zaradu i sigurniju budućnost. Međutim, život na evropskim putevima izgleda mnogo drugačije nego što se može zaključiti iz cifre na platnoj listi.
Slavko Janković, koji godinama živi i radi u Njemačkoj, odlučio je otvoreno govoriti o svom poslu – od svakodnevne organizacije, vožnje i života u nekoliko kvadrata, do usamljenosti, rizika i zarade, prenosi Nova.
„Ako pitate kolege zašto voze kamion, većina će vam reći da je to zbog ostvarivanja dječačkih snova. Naravno, tu su i ekonomski razlozi, ali o parama ćemo kasnije. Ono pravo nastaje tek kada zatvorite vrata kabine“, kaže Slavko.
Kako objašnjava, kada čovjek sjedne za volan kamiona teškog oko 40 tona i dugog 16,5, odnosno čak 18,5 metara, počinje potpuno drugačije gledati na svijet.
„Tek sa ovog sjedišta počinjete da shvatate kako društvo zapravo funkcioniše, kako radi ekonomija i koliko je transport sastavni dio života svih nas.“
Tahograf i zakon diktiraju svaki dan
Život profesionalnog vozača nije samo sjedenje za volanom i prelazak hiljada kilometara. Svaki radni dan mora biti pažljivo isplaniran, a najveći dio organizacije određuju tahograf i zakonska ograničenja.
Slavko navodi da vozači imaju dane sa 13 sati rada, određene dane kada je radni dan zakonski produžen na 15 sati, kao i ograničenja aktivne vožnje.
„Imamo aktivnu vožnju od devet sati, kao i dva dana rezervisana za 10 sati aktivne vožnje. Sve to je podijeljeno na maksimalno 4,5 sata vožnje u komadu, nakon čega slijedi minimalno 45 minuta odmora.“
Zbog toga je, kaže, dobra organizacija često važnija od samog iskustva.
„Nije sramota pitati, koliko god godina iskustva imali. To pitanje vas često spasi banalnih problema, pa sve do ozbiljnih komplikacija.“
Pet dana života stane u nekoliko kvadrata
Poseban dio ovog posla predstavlja život u kabini.
Za neke vozače upravo kamion postaje kuća tokom većeg dijela radne sedmice, a ponekad i mjeseca.
Slavko nedjelju koristi za pripremu hrane koju će nositi sa sobom.
„Tri porcije kuvanog jela spakovanog u plastiku i par sitnica za doručak i večeru. Frižider, aparat za kafu, naravno džezva za domaću kafu, tiganj i šerpa, to je ono što pod obavezno morate imati u kabini.“
Dan počinje ranije nego što bi mnogi očekivali.
Priprema kafe i doručka, lična higijena, priprema za put – sve se to obavlja oko kamiona ukoliko vozač nije na parkingu koji ima odgovarajuće sanitarne uslove.
A onda slijede kilometri, saobraćaj, granice, čekanja i stalno prilagođavanje.
Najteži dio nije vožnja, nego porodica
Ipak, najveći teret ovog posla za Slavka nije umor od vožnje niti život u malom prostoru.
To je udaljenost od porodice.
„Dođe trenutak kada vam zafali porodica koja je kilometrima daleko od vas. Tada se pitanja sama javljaju: da li su dobro, da li su lijepo spavali, da li im nešto fali, mogu li bez vas, da li vi njima nedostajete… To je najteži dio ove slagalice.“
Danas su video-pozivi i pametni telefoni olakšali komunikaciju, ali osjećaj odsustva ostaje.
„Ovo emotivno čovjeka razara. Obriše se koja suza i krene se dalje sa mišlju – samo još ovu godinu i prekidamo.“
Ipak, upravo tu nastaje paradoks ovog posla.
Jer, koliko god vozač želio da se vrati porodici, nakon godina provedenih na putu može postati teško odreći se slobode koju donosi život za volanom.
„Kada jednom uđete u kabinu i osjetite tu vrstu slobode, jer vi ste ipak kormilar tog broda, i kada se naviknete na svoj mir i samoću, veoma je teško odreći se te iste slobode“, kaže Slavko.
Krađe, nesigurni parking i opasnosti na putu
Iza romantične slike putovanja Evropom krije se i mnogo opasnija strana ovog posla.
Vozači međusobno razmjenjuju informacije o sigurnim i nesigurnim parking prostorima, kao i situaciji u državama kroz koje prolaze.
„Od krađe se nikada ne možete stopostotno spasiti.“
Slavko navodi da su pojedine njegove kolege doživjele i veoma ozbiljne situacije.
„Mnoge kolege su, nažalost, iskusile prskanje gasa u kabinu i klasične pljačke dok spavaju. To je surova strana i sastavni dio ovog posla.“
Zbog toga bezbjednost, kaže, uvijek mora biti na prvom mjestu.
Koliko zarađuje vozač kamiona u Njemačkoj?
Na kraju dolazi pitanje koje najviše zanima one koji razmišljaju o odlasku u inostranstvo – koliko se ovaj posao plaća?
Slavko kaže da zarada zavisi od brojnih faktora: poslodavca, vrste transporta, iskustva, znanja jezika i dogovora koji vozač ima sa kompanijom.
Prema njegovim riječima, okvirna godišnja zarada kreće se između 40.000 i 48.000 evra.
To je, kada se pretvori u mjesečni prosjek, približno 3.300 do 4.000 evra godišnje bruto zarade po toj računici, ali stvarna plata koju vozač dobija na račun zavisi od ugovora, poreza, dnevnica i drugih dodataka.
„Pare jesu dobre za naše uslove, ali sada, kada ste vidjeli šta sve stane u ta četiri zida i koliko odricanja ovaj posao nosi, sami procijenite da li je svaki taj evro lako zarađen“, poručuje Slavko.
Za nekoga je kabina kamiona mjesto slobode, putovanja i dobre zarade. Za drugoga je to usamljenost, umor i mjeseci provedeni daleko od najbližih.
Jedno je sigurno – iza priče o „velikoj plati u Njemačkoj“ često se krije život koji se odvija u svega nekoliko kvadratnih metara, između tahografa, autoputa i telefona preko kojeg vozač pokušava ostati blizu porodice.