Najveće političko iznenađenje 2016. godine je to što su se svi
iznenadili. Ja svakako nisam imao pravo da budem zatečen i iznenađen:
ubrzo posle krize 2008, objavio sam knjigu u kojoj sam najavio da će
posle ekonomskog kolapsa za približno 5 godina uslediti kolaps poverenja
u političke institucije.
Takav redosled događaja nam je poznat iz istorije. Posle prvog sloma globalizacije, koji su Marx i Engels opisali u Komunističkom manifestu 1848,
sledile su zakonske reforme kojima je radnička klasa stekla dotad
nezamisliva prava. Slom britanskog imperijalizma posle Prvog svetskog
rata najavio je Nju dil i stvaranje socijalne države. A slom
kejnsijanske ekonomije posle 1968. pripremio je revoluciju Margaret
Thatcher i Ronalda Reagana. U knjizi Kapitalizam 4.0
najavio sam da će posle sistemskog sloma globalnog kapitalizma
obnarodovanog krizom 2008. godine uslediti politički potresi jednako
velikih razmera.
Dokle god određeni model kapitalizma uspešno funkcioniše, politički
pritisci su neutralisani materijalnim progresom. Ali ako ekonomija počne
da posustaje – i pokaže se da to nije tek prolazna faza, već simptom
dubljih kontradikcija – razorni efekti kapitalizma na društvo postaju
politički toksični.
To se dogodilo 2008. Kada je neuspeh slobodne trgovine, deregulacije i
monetarizma u obezbeđivanju daljeg rasta protumačen kao najava „novog
normalnog stanja“ beskrajnih budžetskih rezova i umanjenih očekivanja, a
ne kao prolazna bankarska kriza, nejednakost, nezaposlenost i
kulturalne dislokacije iz perioda koji je prethodio krizi više nije bilo
moguće opravdati – kao što su visoke poreske stope iz 50-ih i 60-ih
godina prošlog veka izgubile legitimitet u doba stagflacije 70-ih.
Ako se zaista radi o takvoj transformaciji, umereni reformatori koji
rade na rešavanju pojedinačnih problema kao što su migracija, trgovina
ili dohodovna nejednakost nužno gube bitku sa političarima koji dovode u
pitanje sam sistem. Na izvestan način, radikali su u ovom slučaju u
pravu.
Odgovornost za nestanak „dobrih“ radnih mesta u proizvodnji ne može
se prebaciti na imigraciju, slobodnu trgovinu ili tehnologiju. Ali
činjenica je da takvi vektori ekonomske konkurencije koji doprinose
ukupnom rastu nacionalnog dohotka ne moraju nužno distribuirati dobit na
društveno prihvatljiv način. Za to je potrebna promišljena i sračunata
politička intervencija na najmanje dva fronta.
Prvo, potrebno je makroekonomskim merama osigurati da rast tražnje
prati potencijalni rast ponude koji tehnologija i globalizacija
generišu. To je suštinski važan kejnsijanski uvid koji je privremeno bio
prognan u doba uspona monetarizma početkom 80-ih, ponovo uspešno
primenjen 90-ih (bar u SAD i Britaniji), a onda opet zaboravljen u
panici izazvanoj deficitima posle 2009.
Povratak kejnsijanskom upravljanju tražnjom mogao bi biti najveća
ekonomska korist koju će Trumpova administracija doneti Americi, ukoliko
bezuspešni pokušaji monetarne stimulacije budu zamenjeni ekspanzivnim
fiskalnim politikama. Možda su SAD već spremne da odbace monetarističku
dogmu koja podrazumeva nezavisnost centralne banke i održavanje ciljne
inflacije i vrate se punoj zaposlenosti kao vrhovnom prioritetu
upravljanja tražnjom. U Evropi, s druge strane, na takvu revoluciju
makroekonomske misli moraćemo da pričekamo još nekoliko godina.
Uz to nam je potrebna još obuhvatnija intelektualna revolucija u
stavovima prema državnim intervencijma koje utiču na društvene ishode i
ekonomske strukture. Tržišni fundamentalizam krije u sebi duboku
kontradikciju. Slobodna trgovina, tehnološki napredak i druge sile koje
promovišu ekonomsku „efikasnost“ pravdaju se korisnošću za društvo, i
pored toga što nekim radnicima i nekim preduzećima evidentno nanose
štetu, uz objašnjenje da će rast nacionalnog dohotka dobitnicima
omogućiti da obeštete one koji su se našli na gubitničkoj strani, tako
da na kraju niko neće biti na gubitku.
Načelo takozvane Pareto optimalnosti (nazvano
tako po italijanskom ekonomisti) je temelj svakog na moralu zasnovanog
opravdanja ekonomije slobodnog tržišta. Politike liberalizacije se u
teoriji pravdaju pretpostavkom da će deo dobiti dobitnika političkim
odlukama biti redistribuiran u korist gubitnika na društveno
prihvatljive načine. Ali šta se događa ako političari u praksi čine
upravo suprotno?
Deregulacijom finansija i trgovine, intenziviranjem konkurencije i
slabljenjem sindikata vlade su stvorile okruženje koje, kako nas teorija
uči, nalaže redistribuciju od dobitnika u korist gubitnika. Ali
zagovornici tržišnog fundamentalizma nisu samo zaboravili na
redistribuciju; oni su je zabranili.
Ponuđeno obrazloženje za to je da porezi, isplata pomoći i druge
intervencije države destimulišu inicijativu i remete konkurenciju, što
dovodi do opadanja ekonomskog rasta i koristi za društvo u celini. Ali
kao što je Margaret Tatcher slavno primetila, „Društvo ne postoji.
Postoje pojedinačni muškarci i žene i njihove porodice“. Fokusiranjem na
korisnost konkurencije za društvo i zanemarivanjem štete koju trpe
pojedinci tržišni fundamentalisti su praktično ukinuli načelo
individualizma koje je u srži njihove ideologije.
Posle prošlogodišnjih političkih potresa, zlokobna kontradikcija
između društvene koristi i individualne štete više se ne može
ignorisati. Ako očekujemo da nas trgovina, konkurencija i tehnološki
napredak uvedu u novu fazu kapitalizma, moraćemo da ih uparimo sa
državnim intervencijama koje će dobit od rasta redistribuirati na način
koji su Margaret Thatcher i Ronald Reagan proglasili za tabu.
Rušenje tih tabua ne mora značiti povratak visokih poreskih stopa,
inflacije i kulture zavisnosti iz 70-ih godina. Kao što se fiskalna i
monetarna politika mogu podešavati tako da nezaposlenost i inflaciju
održavaju na minimumu, redistributivne mere se mogu sprovoditi na način
koji se neće svesti na prelivanje budžetskih prihoda u socijalnu pomoć,
već će na direktniji način pružati pomoć radnicima i zajednicama koje su
se našle na udaru globalizacije i tehnoloških promena.
Umesto deljenja novčane pomoći koja udaljava ljude od sveta rada,
države mogu redistribuirati dobit od rasta tako što će podržati
zapošljavanje i isplatu dohodaka kroz regionalne i granske subvencije i
zakone o minimalnoj nadnici. Primere najefikasnijih intervencija tog
tipa nalazimo u Nemačkoj i Skandinaviji, gde se novac ulaže u kvalitetno
pozivno obrazovanje i prekvalifikaciju radnika i učenika izvan
univerziteta, čime se otvara put do životnog standarda srednje klase i
bez fakultetske diplome.
Sve to može zvučati kao opšte mesto, ali vlade su dosad uglavnom
činile upravo suprotno. Progresivno oporezivanje se ukida, budžeti za
obrazovanje, industrijske politike i regionalne subvencije se smanjuju, a
novac se preusmerava u zdravstvo, penzije i pružanje novčane pomoći,
čime se stimuliše rano penzionisanje i oslanjanje na beneficije.
Redistribucija je usmerena od mladih radnika na slabo plaćenim radnim
mestima, onih čiji su poslovi i plate najviše ugroženi slobodnom
trgovinom i migracijom, ka menadžerskoj i finansijskoj eliti, onima koji
su najviše profitirali od globalizacije, i starijim penzionerima, koji
su zahvaljujući garantovanim penzijama zaštićeni od ekonomskih potresa.
Ipak, za političke potrese koje smo iskusili u velikoj meri su
zaslužni upravo stariji glasači, dok su mladi uglavnom podržavali status quo.
Taj paradoks pokazuje da period konfuzije i gubljenja iluzija posle
krize još traje. U svakom slučaju, potraga za novim ekonomskim modelima,
koje skupno opisujem kao „Kapitalizam 4.1“, uveliko je počela.
Copyright: Project Syndicate 2017 The Crisis of Market Fundamentalism