Prije mjesec dana pokušao sam napisati kolumnu smišljajući pogrdne
nadimke za izabranog predsjednika Donalda Trumpa, misleći da bi bilo smiješno vratiti
mu istom mjerom za njegovo grubo vrijeđanje drugih.
Nisam uspio. Postoji nešto mračno u vezi sa Trumpom što isključuje
tu vrstu humora: ludost tako začudna, neznanje tako duboko da nijedna uvreda ne
bi mogla da dopre do tih dubina.
Vodio je jednu od najgorih predsjedničkih kampanja ikada.
Kada to kažem, ne mislim na njegove toliko kritikovane poslovne prakse ili
njegove vulgarne primjedbe o ženama. Mislim to u čisto tehničkom smislu: taj
čovjek je uništio vlastitu stranku. Njegova konvencija je bila fijasko. Nije
vodio nikakvu kampanju na terenu vrijednu pomena. Spisak poznatih ličnosti, stručnjaka
i pristalica koji su stali na njegovu stranu tokom kampanje je izuzetno kratak.
Bespotrebno je uvrijedio nebrojeno mnogo skupina: žene, Latino Amerikance,
muslimane, osobe sa invaliditetom, majke sa uplakanim bebama, porodicu Bush,
konzervativce u stilu George Will-a između ostalog.
A sada će on biti predsjednik Sjedinjenih Država. Žena koju
smo stalno uvjeravali da je bila najkvalifikovaniji kandidat svih vremena
izgubila je od najmanje kvalifikovanog kandidata svih vremena. Svi koji su
nešto značili bili su na njenoj strani, ali to nije uticalo na rezultat. Čovjek
koji je isuviše nekompetentan da biste ga uvrijedili sada će sjediti u Ovalnom
uredu, odakle će donositi svoje odluke u stilu žirija na izboru ljepote i saopštavati
ih uvaženim savjetnicima i intelektualcima starog kova.
Možda postoji svijetla strana Trumpove pobjede. Na kraju
krajeva, postoji razlog zašto su destine miliona dobrih ljudi glasali za njega
juče, i možda će on opravdati visoko mišljenje koje oni imaju o njemu. On se
zakleo da će isuštiti močvaru korupcije u Vašingtonu i možda će se on iskreno
prihvatiti tog zadatka. Obećao je da će ponovo pregovarati o sporazumu o
slobodnoj trgovini NAFTA, i možda će se i to na kraju desiti. Možda će on izvojevati
toliko pobjeda za nas (kao što je predvidio u jednom predizbornom govoru) da će
nam biti zlo od pobjeđivanja.
Ali nemojmo se zavaravati. Nećemo pobijediti ni u čemu. Ono
što se desilo u utorak je katastrofa, i za liberalizam i za cijeli svijet. Kada
predsjednik Trump bude izmirivao račune sa svojim bivšim rivalima, započinjao
kavgu sa drugim zemljama i puštao svoju specijalnu policiju za deportaciju na
ovu ili onu grupu, svi ćemo uskoro imati razloga da zažalimo što se popeo na
predsjednički tron.
Ono na šta treba da se fokusiramo sada jeste očigledno
pitanje: Šta je dovraga krenulo po zlu? Kako su naši demokratski lideri mogli
biti toliko glupi da izgube izbore za koje su nam rekli da su najvažniji u našem
životu?
Počnite od vrha. Zašto, o zašto je to morala da bude Hillary
Clinton? Da, ona ima impresivnu biografiju, da, radila je naporno tokom
kampanje. Ali ona je bila pogrešan kandidat upravo zbog ovog ljutitog,
populističkog momenta. Ona je bila insajder kada je država vapila za
autsajderom. Tehnokrata koji je nudio fino podešavanje, kada je država htjela
da uzme malj i razlupa mašinu.
Ona je bila demokratski kandidat jer je bio njen red i jer bi
pobjeda Clinton pomjerila svakog demokratu u Washingtonu za jednu stepenicu
više. Da li bi ona mogla pobijediti, uvijek je bila sekundarna stvar, nešto što
se uzimalo zdravo za gotovo. Da je pobjeda bila najvažnija za stranku, bilo je
još nekoliko prikladnih kandidata na raspolaganju. Bio je tu Joe Biden, sa
svojim moćnom direktnošću, i bio je tu Bernie Sanders, inspirativna osoba bez
skandala. Svaki od njih bi vjerovatno pobijedio Trumpa, ali nijedan od njih zasigurno
ne bi služio interesima stranačkih insajdera.
I tako su demokratske vođe učinile Hillary svojim kandidatom
iako su znali za njenu bliskost sa bankama, njenu naklonost ratovanju i njenu
jedinstvenu ranjivost kada je u pitanju trgovina – što je Trump sve maksimalno
iskoristio protiv nje. Izabrali su Hillary iako su znali za njen privatni email
server. Izabrali su nju iako su neki od onih koji su proučavali Fondaciju Clinton
sumnjali da je u pitnaju mutna rabota.
Pokušati prodati takvog kandidata istovremeno urlajući kako
je republikanski kandiat desničarsko čudovište je prosto za ne povjerovati. Ako
je Trump fašista, kako su liberali često govorili, onda je trebalo da demokrate stave
svog najjačeg igrača da ga zaustavi, a ne stranačkog vojnika kojeg su izabrali zato što je bio njen red. Njenim
izborom pokazali su da demokrate ili nisu mislile ono što su rekle o opasnosti
koju Trump predstavlja, ili da je njen oportunizam prevladao nad blagostanjem
zemlje, ili možda oboje.
Pristalice Hillary Clinton među medijima nisu mnogo pomogli.
Uvijek mi je djelovalo čudno da tako nepopularan kandidat uživa tako veliku i
jednoglasnu podršku na uredničkim i kolumnističkim stranicama nacionalnih
novina, ali kvalitet medijskog entuzijazma joj je zapravo naštetio. Sa istim
argumentima koji su se stalno ponavljali, bez odstupajućih ili suprotnih
mišljenja, čitanje novina izgledalo je kao slušanje propagandnih radio stanica
tokom hladnog rata. Evo šta su pisali:
Hillary je bukvalno bez mana. Ona je nenadmašni vođa obučena
u svetačko bijelo, super advokat, brižna dobročiniteljka žena i djece, ratnica
za socijalnu pravdu.
Njeni skandali nisu stvarni.
Ekonomija je dobra / Amerika je već odlična.
Radnička klasa ne podržava Trumpa.
A ako podržava, to je samo zato što su oni nakaze od ljudi.
Rasizam je jedini zamisliv razlog za svrstavanje uz ovog republikanskog
kandidata.
Kako je ovaj novinarski krstaški pohod propao? Mediji su se
udružili u dosad neviđenom profesionalnom konsenzusu. Oni su izabrali da
vrijeđaju drugu stranu umjesto da pokušaju razumjeti šta ih je motivisalo. Oni
su pretvorili pisanje kolumni u sredstvo za moralisanje. Šta je moglo poći po
zlu kod ovakvog pristupa?
Postavite ovo pitanje u nešto opštijim terminima i suočićete
se sa najvećom misterijom 2016. godine. Američka viša klasa provela je godinu dana
podržavajući super kompetentnog profesionalca (koji zapravo nije bio toliko
kompetentan) i vrijeđajući ili utišavajući svakoga ko nije prihvatio njihovu
ocjenu. I onda su izgubili. Možda je vrijeme da razmislimo da li ima nešto u uvjerenju
u sopstvenu ispravnost, sa pozicije visokog društvenog statusa, što ljude
odbija.
Još veći problem je to što postoji hronično samozadovoljstvo
koje godinama izgriza američki liberalizam,
samopouzdanje koje govori demokratama da ne moraju ništa mijenjati, ne duguju nikome ništa – osim
svojim prijateljima u Googleovim privatnim avionima i onim finim ljudima u
Goldmanu. Nas ostale tretiraju kao da nemamo gdje ići niti igramo neku ulogu,
osim da glasamo entuzijastično zbog toga
što su demokrate jedino što stoji između nas i kraja svijeta. To je liberalizam
bogatih, koji je iznevjerio srednju
glasu i sada je iznevjerio i samog sebe u smislu mogućnosti da budu
izabrani. Dosta je bilo ovih bezbrižnih demokrata i njihovog ušuškanog sistema
u Vašingtonu. Dosta je bilo Clintonizma i njihovog arogantnog osjećaja više vrijednosti. Dosta više!
Za Buku prevela Milica Plavšić