Djevojčicama i dječacima u vrtiću ‘Sindibad’ u Zenici
odgajateljica Nisveta Kozlić pričala je priču o malom leptiru “koji je živio sa
mnogo ostalih leptira na livadi, i koji je bio najbolji đak, plemenit,
velikodušan, dobar i inteligentan”, i na kraju priče bi im otkrila da taj
leptir nema krila. Njegovi drugari leptiri “od lista trave napravili su leteći
ćilim da bi i njihov drug mogao s njima preći preko rijeke da se igraju zajedno
i tako mu priredili veliku radost i učinili ga sretnim”. Kada je u vrtić stigao
tada četverogodišnji Ismail, dječak koji se rodio bez obje ruke, djeca su
rekla:
“Evo nam Leptira!”.
I tu je počela njihova zajednička priča, djeca su odlično
prihvatila Ismaila koji je već dvije godine u vrtiću, i kad provedete nekoliko
sati s njima gledajući kako se igraju, vidite da ga ni po čemu ne izdvajaju i
da je ravnopravan član predškolske grupe u kojoj je odnedavno. Ismail sve što
njegovi drugari rade rukama, spretno radi nogama, a tek ako vide da nešto ne
može, njegovi drugarice i drugari mu spremno pomažu, kao što su ostali leptiri
pomagali leptiru iz priče. Uz pomoćnika učiteljici, svaki dan se bira i
pomoćnik Ismailu. Svakog petka svi u grupi skidaju čarapice i igraju razne
igre, crtaju ili pokušavaju uraditi neke druge aktivnosti nogama, a Ismail im
pokazuje kako da to urade.
U vrijeme naše posjete igrali su igru lopticama u dvije
grupe, i zadatak je bio da svako iz grupe što brže može lopticu nogama zalijepi
za ljepljivu traku rrazvučenu između dvije stolice, grupa koja završi prva
pobjeđuje, a nagradu u vidu pjesmice dobijaju svi. U drugoj igri cilj je bio
što prije plastične čaše u ustima prebaciti s jednog mjesta na drugo. Poslije
su svi skupa crtali, slagali lego kockice i igrali se. U grupi s Ismailom bile
su djevojčice Asja, Farah i Aida.
“Ismail je naš drug, zajedno se igramo, učimo, kad dođem
kući nekad probam neke stvari uraditi nogama, jednom sam uspjelauzeti kašiku”,
pohvalila nam se Asja, a Ismail je već od kockica sastavio brod.
“Volim brodove, kamione i bagere”, pojašnjava nam Ismail, i
dodaje da mu je u vrtiću lijepo i da svaki dan jedva čeka kad će doći. Potom
kreće muzika, djeca počinju plesati i Ismail prekida razgovor i pridružuje im
se u plesu.
“Prije dvije godine bio je povučen, prva dva-tri mjeseca sam
svaki dan morala biti s njim u vrtiću, dok jednog dana nije rekao da mu je tu
lijepo i da želi da bude s drugom djecom. Od tada svaki dan s radošću ide u
vrtić, i kad se vrati iz vrtića ostaje razdragan, aktivan je, naučio je mnogo
stvari, kod kuće ima mlađu sestru Hanu i ona od njega uči da radi razne stvari
s nogama, sve skupa na njega pozitivno utiče”, priča nam Ismailova mama Elmina.
Kaže,’Sindibad’je četvrti vrtić kojem su se obratili da prime Ismaila, jer kako
su im u ostala tri rekli – ”nije bilo mjesta”:
“Srela sam slučajno doktoricu Aišu iz Udruženje ‘Lotos’ koja
me pozvala da Ismaila dovedem kod njih kako bi dobio adekvatan tretman, i s
njom sam krenula u pronalazak vrtića, nakon tri odbijenice kao zadnja nada nam
je ostao ‘Sindibad’, došli smo, oni su nas dočekali raširenih ruku i Ismail
odrasta sa svojim vršnjacima”.
Doktoricu Aišu Hadžihalilović iz Udruženja ‘Lotos’ i
direktoricu vrtića ‘Sindibad’ Šefiku Softić te osoblje vrtića povezao je Ismail
i oni proteklih godina usko sarađuju.
“Ismail je bio kod nas u Udruženju, imao je tretman koji smo
mu mi mogli pružiti, imali smo saradnju sa defektolozima iz Njemačke i Italije,
moram se zahvaliti i banjalučkom Zavodu ‘Dr. Miroslav Zotović’ kojem smo se
obratili i gdje su primili Ismaila i obavili sve pretrage i dali potrebne
preporuke”, priča nam dr. Aiša.
“Nije bila dovoljna kategorizacija, već je za Ismaila bilo
potrebno dobiti detaljne i sveobuhvatne nalaze i mišljenja da bi se olakšalo
dalje postupanje, sve je u Zavodu u Banja Luci dobio. To je bilo od velike
koristi i za nas kako bismo mogli napraviti planove za dalje tretmane”, kaže
Emina Hadžihalilović, psihologinja i izvršna direktorica Udruženja ‘Lotos’.
Dr. Aiša dodaje kako su nakon tih pretraga roditeljima
preporučili da Ismail ide u vrtić.
“Znali smo da neće biti lako, ali nismo očekivali da ga u
tri vrtića neće primiti. Zadnja nam je opcija ostao ‘Sindibad’, najavili smo
se, došli, i prihvatili su nas, otada je Ismail tu, mi sarađujemo, učimo jedni
od drugih,učimo od Ismaila…”, kaže dr. Aiša.
Direktorica vrtića Šefika Softić kaže kako ona i osoblje
vrtića ne odbijaju ni jedno dijete, kako su već imali iskustva sa inkluzijom,
ali da je adekvatno prihvatanje dječaka rođenog bez obje ruke za njih ipak
predstavljalo izazov.
“Cilj nam nije bio samo primiti dijete, cilj nam je bio da
Ismail bude prihvaćen u potpunosti i da ima sve štomujekaodjetetuu tom uzrastu
potrebno. Trebalo je pripremiti djecu, kada sam pozvala odgajateljicu u čiju je
grupu dolazio i ona je bila zabrinuta da li ćemo na pravi način odgovoriti
izazovu, ali ni u jednom momentu opcija nije bila da se dječak odbije, već smo
radili na tome da se organiziramo kako bi ga što bolje prihvatili. Nakon dvije
godine, tokom kojih smo svi jedniod drugih učili, a najviše mi od Ismaila,
možemo reći da smo uspjeli”, kaže direktorica Šefika.
Odgajateljica Nisveta kaže kako je i pored velikog iskustva
u radu s djecom, pa i s djecom s poteškoćama, postojao ‘profesionalni strah’:
“Nije bilo studije slučaja, nisam imala koga pitati, ali smo
svi ovdje imali volju i želju da Ismailu pružimo sve što pružamo i ostaloj
djeci u vrtiću i da se ne izdvaja. Smislili smo priču o Leptiru koju smo
obrađivali s djecom, u priči se ističu mogućnosti tog malog i hrabrog leptira,
i onda se saznaje da leptir nema krila, ali do tada su djeca već fokusirana na
sve to što je on uradio. Kako priča govori i o domišljatosti drugih leptira
koji su smišljali najbolje načine kako da mu pomognu u tom su se dijelu
prepoznali, tako da je dolazak Ismaila izazvao samo pozitivne reakcije i djeca
su bila sretna što im je stigao ‘leptir’, bila su fokusirana na ono što on
može, na to kako mu pomoći kad mu pomoć zatreba, i prihvatili su ga kao člana
grupe”, priča nam Nisveta, dodajući kako su djeca na njima prihvatljiv način
dobila sve informacije koje su ih zanimale:
“Djeca su radoznala i zanimalo ih je to što on nema ruke,
željela su sve vidjeti, opipati, ali su to brzo prihvatili kao što prihvate da
neko ima drugačiju boju kose ili očiju”, ispričala nam je odgajateljica
Nisveta.
Od priče o leptiru razvila se monografija „Leptir –
Otvaranje budućnosti“ nakojoj su uz Nisvetu, Aišu i Eminu radili još Boško
Kukolj i Ivana Vasić. Studija slučaja predstavljena je i na konferenciji u
Tuzli, tako da su Ismail i osoblje vrtića drugima prenijeli dragocjeno znanje
koje će pomoći drugoj djeci s poteškoćama, ali i odgajateljima, nastavnicima i
drugima koji mogu doprinijeti stvaranju inkluzivne sredine.
“ Imali smo i radionicu sa slikarom Vahidom Tirićem koji je
u ratu ostao bez ruku, ali koji uspješno slika nogama, i kad su vidjeli njegove
mogućnosti to je zaista oduševilo
Ismaila i svu ostalu djecu. Ismail je napokon imao nekoga s kim se može
poistovijetiti i ko mu je dao dodatnu podršku”, kaže nam dr. Aiša.
U vrijeme naše posjete s djecom je radio Adnan, trener
sportskog kluba ‘Winner’ iz Zenice koji ih je pripremao za veliku biciklijadu
koja se održava narednog vikenda na novoj biciklističkoj stazi. I u ovim
vježbama Ismail učestvuje ravnopravno.
“S djecom redovno radim vježbe, a sada se pripremamo za
biciklijadu na kojoj će, naravno, biti i Ismail. Vidjeli ste da radi sve vježbe
s djecom, neke naravno moramo prilagoditi, ali velike razlike u pristupu nema”,
kaže trener Adnan. Tu je i domar vrtića Abdel Arnautović koji je za Ismaila
izradio prilagođen bicikl, njegov ‘leteći ćilim’, tako da Ismailovo učešće na
biciklijadi nije upitno.
“Između ostalih aktivnostidjeca su imala predviđenu i vožnju
bicikla, pa sam odlučio da napravim bicikl za Ismaila kako bi i on mogao
učestvovati. Išao sam po savjete na razne adrese, između ostalih i na Mašinski
fakultet, i uspio realizovati svoju ideju te od tri bicikla sastaviti jedan
koji moževoziti Ismail. Sada dolazi biciklijada, i vidim da mu mnogo znači što
će i on učestvovati”, ispričao nam je Abdel.
Mama Elmina kaže da je sretna jer je Ismail našaosvoje
mjesto u ‘Sindibadu’, ali se već pribojava sljedeće jeseni kada bitrebao
krenuti u osnovnu školu:
“Nekako sa strahom odgađam čak i pomišljanje šta ćemo za
osnovnu školu, kako će ga prihvatiti djeca, živimo u sredini gdje se
različitosti teško prihvataju, i ne znam hoćemo li moći naći školu gdje će se
Ismailu posvetiti kako su to uradili ovdje. Ima i nekoliko opcija, alito
ćemovidjeti naredne godine, sada smo fokusirani na vrtić, pored toga Ismaila
vodimo dva puta sedmično na treninge plivanja u Sarajevo, odlično pliva, uživa
u tome a plivanje nam je preporučeno i kao korisno za razvoj kičme, i nekako
vjerujem da će kako je našao ovaj vrtić, naći i školu gdje će ga prihvatiti,
mnogi mogu učiti od njega i od ovog vrtića”, kaže Ismailova mama Elmina.
Izvor zasvakodijete.ba