1987. GODINE objavljen je intervju s legendarnim Branimirom Johnnyjem
Štulićem. U suradnji s YugoPapirom, članak prenosimo u cijelosti.
Studeni 1987. godine:
Nakon četiri godine boravka u ne baš dalekom nizozremskom gradu
Utrechtu, vratio se “masovni hipnotizer” (kako ga je nazvao jedan
ljubljanski sociolog), Branimir Johnny Štulić (Azra).
Kalkulacije, bolje reći potajne želje grupe domaćih glazbenika, o
njegovom uhićenju “čim kroči na domaće tlo” pale su u vodu jer je
najkontroverznija ličnost našeg glazbenog podneblja odmah po dolasku u
Jugoslaviju snimila LP “Između krajnosti” i s matičnom grupom, bez
ikakvih problema, uspješno ostvarila koncertnu turneju.
Istine i laži
Kad je u pitanju Johnny, manipulacije nikada nisu manjkale. Naprotiv,
nesvjesno je pomogao da mu se ime provlači kroz niz neželjenih
konteksta. Svakako, sve je rezultiralo obratima koji su mu usporavali
razvojnu liniju.
Da su čaršijske “istine” moćnije od provjerenih informacija pokazalo
se i ovog puta u slučaju (slučajnost je uvjetna!?) Johnnyja Štulića.
Pokušavajući shvatiti jesu li dežurne “sveznalice”, tračeri vječito
naslonjeni na šank lokalne birtije, i ovog puta previše pustile mašti na
volju ili i u njihovom dimu ima vatre, pitao sam Johnnyja:
Koliko ima istine u pričama da je u svojevoljno “izgnanstvo”
otišao zato što godinama nije plaćao porez na ostvareni prihod, zato što
nije htio priznati očinstvo, i, zato što je, navodno paranoično bio
uvjeren da su svi protiv njega i da mu ne dozvoljavaju da pjeva i govori
o stvarima koje ga iritiraju?
“To je kao u iskrivljenom ogledalu. Ima svega i nema ničega. Ali nisu
to razlozi”, tvrdi Džoni gledajući u pravcu samo njemu znanom. “Ja sam,
jednostavno, u to vrijeme bio vrlo indigniran. Sve mi se zgadilo… Da
se razumijemo: nisam pobjegao, nisam morao otići. Jednostavno – otišao
sam.
Što se tiče financijskih problema, mislim na porezne obaveze, ja sam
svoj dug konačno odužio. Platio sam, mada ne znam šta sam platio i zašto
plaćam. Svima bi moralo biti jasno da u domaćoj diskografiji vlada
robovlasnički sistem – najamni radni odnos. Porez sam, istina, platio sa
zakašnjenjem, ali, naravno, s pozamašnom kamatom. Ali zato, za novac
koji sam čekao godinama, meni nikad niko nije platio ni jedan dinar na
ime kamata!
O kakvom je očinstvu riječ? Po toj teoriji svaka cura može doći i
reći da nešto ima s Johnnyem. Zašto? Zato što je Johnny poznat, zato što
ima novac. Nema čovjeka koji bar malo vrijedi, koji je bar malo poznat,
a da nije imao takve probleme. Ljudi postaju bolesni – to je stara
stvar. Mislim da bi se u zakonu o djeci moralo nešto generalno
promijeniti. Za djecu moraju odgovarati majke. Očinstvo nije stvar
papira.
Ne patim od nikakvih paranoičnih uvjerenja. Napisao sam i objavio sve
što sam htio. Ja sam svoje napravio, svoje sam kazao. Šapat najbolje
funkcionira. Kao i pjesma. Odavno sam šapnuo sve što sam želio…”
Kako je, između ostalog, Johnny doprinosio maštovitim (samo maštovitim!?) nagađanjima?
Pa, recimo, za vrijeme četvorogodišnjeg boravka u
Nizozemskoj tvrdoglavo je odbijao komunicirati s domaćim novinarima.
Krajem 1985. godine lakonski mi je poručio: “U Jugoslaviji nemam
prijatelje…”.
Štoviše, Johnny i sada odbija davati intervjue (pouzdano znam da je razgovarao samo s trojicom novinara).
Ali, ne tako davno, sredinom 1982. godine, izjavio mi
je: “Intervjuima publici dajem dodatna objašnjenja. I ako godišnje dam
deset intervjua, a ne iskoristim ih pametno, ništa nisam napravio”.
Zašto je promijenio odnos prema štampi?
“Zato što od priče nema koristi. U tom smislu sam izgubio utakmicu.
Sigurno je da sam je izgubio, jer sam uvijek bio gubitnik. Ja sam i
napravio svoju slavu kao gubitnik. To je stara stvar. Govorio sam dok su
svi šutjeli. Sad kad svi brbljaju neću govoriti – hoću raditi. Hoću
reći da čovjeku koji stari jedino preostaje da misli da je pametniji i
da, naravno, nikad ništa ne zna…”
Bez konkurencije
Johnnyjev diskografski opus satkan za vrijeme četvorogodišnjeg
izbivanja zadire u domenu pojedinačnih osobnih ukusa i objektivnih
opširnih analiza, ali mi se čini da je trostruki LP “It Ain't Like In
The Movies At All”, prije svega zato što je otpjevan na engleskom
jeziku, promašaj nedoličan njemu.
“Ljudi božji, to je šarmantno, izvrsno. Kad Bob Marley pjeva to nikom
ne smeta. Pjevao sam na engleskom zbog komunikacije”, objašnjava
Johnny.
Kompilacijski LP “Kao i jučer” (sabran od Azrinih singlova)
stvoren vjerojatno da bi upoznao nove naraštaje sa opusom Azre, po mom
skromnom mišljenju, ne sadrži najsretniji izbor, ali se ipak pokazao
funkcionalnim.
Ali zato mislim da LP “Između krajnosti” ipak vraća Johnnyja na stare
uspješne staze koje su mu i omogućile da stekne simpatije domaće
publike.
Ovogodišnja turneja donijela nam je, u koncertnom smislu, novo –
staru Azru. Uz staru energiju i vatru uočljiva je i tehnička perfekcija.
Koncertni repertoar, prije svega zbog pjesama otpjevanih na engleskom
jeziku i nekoliko diskutabilnih obrada poznatih svjetskih hitova,
ostavlja dojam da se, za 150 minuta kontinuirane svirke, Johnny želi
predstaviti kompletno, ali da tako, nažalost, otupljuje oštricu nastupa
po kojoj je i te kako bio originalan i upečatljiv.
Šta danas misli o svojoj grupi?
“Azra je i dalje bez konkurencije. Suma sumarum – na cijelom svijetu.
Što se tiče našeg uspjeha u svjetskim razmerama, to su neke stvari koje
nemaju veze s muzikom. Tamo treba živjeti godinama, treba biti njihov,
zato što oni drže novac i ne daju ga nikome osim sebi samima. Zapravo,
cijeli svijet je organiziran kao jato pirana. Svi bi da na tebi zarade,
ali niko neće da ulaže. To je logično jer, bi li recimo PGP RTB uložio
pare u bend iz Bugarske? Naravno da ne bi. Ali, Azra će i tamo napraviti
posao. Potrebno je samo vrijeme. Zapamtite to dobro…”
Kao i Azra i Johnny je staro – novi. Međutim, daleko je smireniji.
Raniju brzinu u izlaganju zamijenile su povremene pauze.
Gestikulacije rukama skoro su nestale. Prilično se promijenila i boja
njegova glasa. Govori nešto tiše nego inače. Manje je i napetosti u
njegovom ponašanju. Spontaniji je i opušteniji nego ranije.
“Nije važno kakav sam ja”, kaže Johnny: “Nije važno jesam li dobar ili nisam, važno je je li dobro to što radim…”.
Šta vi mislite?
To je stvar ponosa
“Postoji jedinstveno rješenje za cijeli svijet! U čemu je stvar?
Treba masovno graditi space shuttle. Svijet je postao zagađen. Mora se
negdje otići. Definitivno mora. To je pitanje ponosa i slave. Šta će nam
život bez slave…”
Sve sam sam zaradio
“Sve što zaradim, bilo gdje jer sam ja i vani zarađivao, sam sam
radio. Ja ne kradem – već radim. To je moj rad i znoj. Koliko dobijem –
dobijem. Prema tome zašto bih trebao imati grižnju savjesti zato što
imam novac. Meni nitko ništa nije dao u životu. Ponosan sam na sebe što
sam zarađujem i nitko me ne uzdržava…”
Napisao: M.S. Nikolić, snimio: G. Škondrić