Dragi Dobrice,
Šta se ovo dešava sa Srbijom, kad njen prvi pisac, u intervjuu “Politici”, igra dobošara i zove na gubilište? Ima li drugog izlaza i moramo li, zaista, po peti put u ovom veku, da izginemo?
Sad je baš, ocenjujete Vi, istorijska prilika da Srbi “završe borbu za svoje oslobođenje i ujedinjenje koju vode dva veka”. Zbog toga su, po Vama, izdajnici svi koji tako ne misle, a defetisti oni koji opominju da je Srbija za takav poduhvat nespremna i da bi totalni rat u koji nas gura sadašnji režim bio fatalan.
I bez rata, biološki smo ugroženi.
Najveći broj srpskih majki ispraća sinove jedince u armiju. Imamo više penzionera nego đaka, ređe se rađamo nego što umiremo.
Koji je to ideal, Dobrice, dostojan pregnuća da na bojna polja uputimo mlade i najskuplje glave Srbije? Vi pominjete neku krnju Jugoslaviju, bez Hrvatske i Slovenije.
Ako Makedonci i Muslimani ne budu hteli takvu Jugoslaviju, onda će, kažete Vi, srpski narod “stvoriti svoju državu na svojim etničkim prostorima”. Kojim to prostorima i kako? Novim ratom sa Makedoncima i Muslimanima? Otkako Vas poznajem, nikada niste bili tako neprecizni, površni i neodgovorni.
Ratom ništa ne postižemo, ali rat je, na nesreću, počeo i moramo naći načina da ga prekinemo. Kako? Možda tako, Dobrice, što ćemo se napregnuti da proniknemo u njegove korene, da odredimo ratne podstrekače i njihove ciljeve. Možda ćemo tako naći odgonetku i shvatiti da nacionalna sreća ni Srba ni Hrvata danas nije u monolitnosti, u jedinstvu i u psihologiji tora, koju i Vi, na žalost, podupirete. O sreći, naravno, ne može biti ni govora, o spasu je reč, a do njega ćemo, izgleda, stići jedino ako i mi i Hrvati budemo što je moguće masovnije i žešće nejedinstveni, neposlušni i protiv sadašnjih režima pobunjeni.
Od Brozove smrti pa negde do 1987, Beograd je, sećate se, bio prestoni grad preporoda i burevesnik novog vremena. Za našu Francusku 7 znala je cela Evropa. Sveće demokratije i velike nade u Srbiji su gorele. A danas? Srbija je svuda naružena i omražena, što i Vi sami priznajete. Doduše, Vi tvrdite da ona nije boljševička i da su slepi svi: i Francuzi, i Englezi, i Amerikanci, i Nemci… Svi nas, po Vama, kleveću bez razloga, a predrasude, neobaveštenost ili mržnja ne dopuštaju im da uvide kako je Srbija prva srušila titoizam i boljševizam u Jugoslaviji. Kada, Dobrice? Možda 9. marta ove godine?
Pamtite, svakako, i to da su 1987. u Srbiji bili snažni zahtevi za višestranačkim izborima. Znate, naravno, i šta je sve režim preduzeo da do takvih izbora ne dođe. Zamislite, međutim, šta bi se desilo da je Srbija tada postala republika višestranačke demokratije. Zadobili bismo svu naklonost Evrope i sveta, a ovde, u Jugoslaviji, svi bi krenuli ne protiv Srbije već za Srbijom!
To je, dragi Dobrice, bila istorijska šansa da mirno i mudro, podržani od demokratske javnosti i u svetu i kod kuće, rešimo i srpsko nacionalno pitanje.
Umesto da krene tim smerom, vlast čoveka koji je, kako Vi kažete, “od svih srpskih političara u poslednjih pet decenija najviše uradio za srpski narod”, izmetnula se u žandarma svake višestranačke i nekomunističke ideje u celoj Jugoslaviji. Od prestonice slobode i nade, Beograd se pretvorio u metropolu odbrane jednog bivšeg sveta i propale vere.
Vi, Dobrice, govorite o “slovenačkoj divljoj mržnji prema srpskom narodu”. Ali, zapitajmo se, kako se desilo da nas tako strašno zamrznu oni koji nas nikad nisu mrzeli? Do 1914. u tom narodu pod Alpima nije bilo imena kao što su: Bogdan, Lazar, Miloš, Uroš, Nemanja… Slovenci su usvajali najsrpskija imena iz ljubavi i zahvalnosti prema Srbima i Srbiji. Oni 1941. nisu izdali. Sa istim žarom, kao i mi, branili su Jugoslaviju.
Od 1941. do 1945. nijedna srpska glava nije pala pod Triglavom… Neću da dužim. O ovome smo, sećate se, nas dvojica često razgovarali. I šta se dešava? Braneći i titoizam i boljševizam, iako je od njih najviše postradala Srbija, ovdašnji režim, dozvolićete da ga nazovem maloumnim, ustremio se, posle Brozovog odlaska, na Sloveniju. Svaka antititoistička i antikomunistička ideja iz Ljubljane ovde je na nož dočekivana. Zvanična Srbija psuje i pljuje mlade Slovence koji odbijaju da nose štafetu i tu palicu, na trgu u Ljubljani, iz poruge, izlažu u obliku presečenog penisa. Histerija drma Srbiju kad mladi Slovenci pronalaze i telesne sličnosti između Broza i Hitlera, kad piše “Mladina” da se JNA ponaša rasipnički i da vojnici argatuju na izgradnji zamka admirala, kao da su njegovi lični kmetovi…
Ljudi kratke pameti u Ljubljani uzvraćaju tako što počinju pomagati albanske teroriste na Kosovu i Metohiji. Čine to namerno, znaju da će povrediti očni živac Srbije. Ovdašnja vlast odgovara bojkotom slovenačke robe. Mržnja narasta kao lavina. Pucaju sve spone između dva naroda. Vi, Dobrice, nastojite tih dana da spasete neke mostove. Odlazite u Ljubljanu kod tamošnjih pisaca i njih dovodite u Beograd. Uzalud. Čaša žuči je prepunjena onog trenutka kada se titoizma odriču i slovenački komunisti, kada proklamuju višestranački sistem i miniraju Trinaesti kongres jugoslovenske kompartije. Prvi čovek srpskog komunizma taj “zločin” nije mogao da oprosti i doneo je odluku o progonu Slovenije iz Jugoslavije! Taj čovek, odnosno njegov primitivni i srpskoj tradiciji neprimereni propagandni rat protiv jednog malog naroda, uveliko je zaslužan za ovaj vulkan čemera i zla koji se srušio na našu vojsku pod Triglavom u junu i julu ove godine.
Opirući se slomu komunizma i nastojeći da njegov, a time i svoj kraj što je moguće više odgodi, vlast u Srbiji baca udicu: prvo nacija, pa demokratija! Najpreči su, govore oni, nacionalni interesi, nacionalno ujedinjenje, izgradnja nacionalne kuće koja nam je od 1945. oburvavana i rušena. Tek potom, slediće pospremanje u samoj kući.
Veliki deo našeg naroda i naše inteligencije, na svu žalost, zagriza taj mamac obmane i nesreće. Samo retki opominju da ne mogu rušioci srpstva da budu njegovi obnovitelji, i da je, naprotiv, odlazak komunista i povratak demokratije preduslov da bismo, kako valja, rešili i srpsko nacionalno pitanje.
Usamljenike koji govore da faraon ne izbavlja iz ropstva faraonskog niko nije čuo. Jednom rečenicom (“Niko ne sme da vas bije!”) opijena nacija bogotvori svog mesiju i vožda. Detinjaste duše, čedna i lakoverna, Srbija mu se bacila pod noge a on je Srbiju uzjahao. Tada, eto baš tada i baš tako, počelo je naše propadanje.
Nacija, pa demokratija! Tim bičem šiba se evropsko usmerenje i napredna misao. Svuda se zameće kavga i otvaraju svi frontovi, istovremeno. Požar se nigde ne gasi, samo se umnožavaju vatre i sukobi. Propagandna mašina srpskih komunista, a Televizija Beograd i novinska kuća “Politika” naročito, postaju fabrike mržnje koje će teško uzdrmati biće naše nacije. Nikada u istoriji naš nacionalizam nije bio tako prizeman i opskuran, sav u mulju kiča i potonjeg neukusa. Prostakluk i mržnja postaju stubovi patriotizma, a glupost jedinica pameti. Najgori izbijaju na čelo kolone, a najbolji se žigošu za “izdajnike vere i nacije”. Kao narodni spasitelji promovišu se neuračunljivi, poluinteligentni, koji se hvališu pokoljima ili propovedaju da je srpsko sve od Ankare do Beča i od Tirane do Sent Andreje i Temišvara.
Takav nacionalizam srpskih komunista, boljševički i po formi i po sadržaju, došao je, kao poručen, sličnoj prostoti i jadu u Hrvatskoj, Raškoj, Sloveniji, Bosni, Makedoniji. Mrak je odgovarao mraku, talog talogu, i savršeno je proradio zakon spojenih sudova jugo-ludila.
Pred svetom je, u ovom tužnom nadmetanju, poražena gotovo samo Srbija. Zašto? Zbog toga, Dobrice, što je poslednja pristala na višestranačke izbore i što je na biralištima komunistička vlast onako trijumfalno pobedila. Proglašeni smo za poslednji boljševički bunker Evrope i za izvor svih nesloboda i zala u današnjoj Jugoslaviji.
Nedavno, na jednoj književnoj tribini, surovo ste, dragi Dobrice, optuženi kao onaj koji je “sa obe ruke gurnuo Srbiju u boljševizam”. Davne 1944. godine toliku moć Vi niste imali. Moć da pružite danas makar jednu ruku Srbiji i povučete je iz ponora Vi, međutim, imate. Na žalost, ne samo što tu ruku ne pružate, nego sav svoj književnički ugled i kapital pobunjenika protiv titoboljševizma i borca za nacionalna prava našeg naroda ulažete u očuvanje postojećeg režima koji uspešno proizvodi samo bedu, smrt i međunarodnu izolaciju. Zašto, pobogu?
Čovek koji je napisao “Vreme smrti” ne sme, nikada, smrt da propoveda. Kako ste se osećali 28. jula uveče, u nedelju? Srpska televizija je, koristeći Vaše reči u “Politici”, psovala mirovni miting u Sarajevu! “Kako divno reče veliki pisac…” Tako se, atakujući na mir i razum, zaklanjaju iza Vas naši bojovnici smrti, a sumnjam da su ijednu Vašu knjigu pročitali ili da su je razumeli.
Nikada se srpskom narodu nisu obraćali i u njegovo ime govorili plići mozgovi. U jednoj rečenici kažu da su Hrvati i Slovenci umobolni zato što JNA proglašavaju za okupatorsku vojsku! Pa, ako je srpska, onda je, zbilja, ona za Hrvate i Slovence okupatorska. Ako nije srpska, a nije, u čijem interesu ti plitkoumci podstiču vojnike koji nisu Srbi da beže iz zajedničke armije? Danas se zaklinju da su za Jugoslaviju, a već sutradan licitiraju koga će sve i kako da otpuste iz Jugoslavije. Pre podne su za sporazum sa Muslimanima, a posle podne ih guraju Hrvatima.
S kim ste, Dobrice, i gde ste to zalutali?
U kratkom ljudskom veku dovoljno je jednom biti komunista i jednom se naći naspram svog naroda, slobode i demokratije. Dovoljan je, sasvim, boravak na Brionima i na “Galebu”. Šta će Vam, posle svega, čamac iz Požarevca?
Vlast Vam, kao ni meni, nije potrebna. A slava? O tome će odlučivati čitaoci naših knjiga, ali tek kada umremo. Naš život je samo građa za nepristrasne, buduće sudije.
Nećete, Dobrice, imati moć da određujete te sudije i da utičete na presudu. Život razmazi neke ljude, steknu određene navike i zaborave da sve prolazi.
Mogu se složiti sa Vama u tome da “volji i mašti mladog sveta” prepustimo Srbiju. Ali, priznaćete, to niste izgovorili iskreno ili, pak, ne poznajete “volju i maštu” naše omladine.
Ne otkucava bilo srpske mladosti ni u salonima, ni u sklerotičnoj Akademiji nauka, ni na Dedinju. To srce tuče pred fakultetima, pred uredima za nezaposlene, u gimnazijama, u kasarnama, u čekaonicama zapadnih ambasada gde se čeka bekstvo iz ovakve Srbije.
Režim je, Dobrice, 9. marta ubio nadu srpske mladosti. Toga dana je ova zemlja, sve dok ne odu martovski dželati, ostala bez svoje budućnosti. Pod okriljem režiranog rata, vlast u pustinju pretvara sve oaze demokratije nikle iz martovske pobune. Uspešno, čak veoma uspešno, za sada. Noć pada na Srbiju, a stid i očaj rastržu je iznutra. Iz tog poniženja mora da grune prkos i udari grom.
Omladina neće rat, jer hoće kompjutere, i hoće posao, i stan hoće, i da živi pristojno i slobodno. Neće rat i zbog toga što za ciljeve i po komandi devetomartovskih ubica ne želi da pogine. Neće rat, jer razmišlja i oseća sasvim drukčije nego srpski predsednik. “Ne znamo da radimo, ali zato umemo da se tučemo”, kaže on. Budalaština, svinjarija!
Ne potcenjujte, Dobrice, te divne i pametne mlade ljude. Znaju više i vide dalje i od Vas i od mene. Znaju da u ratu, za koji ih i Vi mobilišete, ne bi ginuli ni za spas Srbije ni Srba izvan Srbije. Ginuli bi, pre svega, za jedan strah i za jednu ambiciju. Za strah od mira, jer bi u miru vlast prošlih ljudi i poredak neznanja i opšte hipokrizije morali brzo da propadnu. Ginuli bi i za ambiciju jednog čoveka da stvori Jugoslaviju po svom ukusu i po svojoj meri i da, kao novi državotvorac, uđe u istoriju.
Dedovi i očevi neka slušaju svoje unuke i sinove i Srbija će biti spašena, i beda pobeđena, i mržnja sahranjena, i rat će da prestane. Ni hrvatskoj omladini se ne gine. I tamošnju decu su zlom otrovali ili nasilno mobilisali prošli ljudi iz prošlog vremena. I tamo jedna ludačka i primitivna vlast strepi od mira. I tamo su na sceni bolesne ambicije i suženi umovi.
Ko bi ratovao kad bi oni koji ginu bacili oružje? Na bojnom polju ih, sigurno, ne bi odmenili oni koji su rat režirali.
Jedno, kao pisci, obojica moramo da znamo. Naše knjige nas nikada neće amnestirati od krivice za ono šta smo činili, a nismo smeli da činimo, i za ono što nismo činili, a morali smo da činimo.
(“Politika” i “Borba”, 31. jul 1991.)