Iako je od dramatičnih dana početkom kolovoza 1995. prošlo više od 20 godina, supružnici Evica i Mile Petrović iz banijskog sela Brezovog Polja ni danas nisu sigurni je li odluka da u Oluji ostanu na svom ognjištu bila ispravna. Nikako im nije bilo jasno zašto bi uopće trebali bježati. Nikoga nikada nisu povrijedili ni uvrijedili, živjeli su mirno u kući Milinih djedova baveći se poljoprivredom, dijelili dobro i zlo sa susjedima i prijateljima.
– U selu smo ostali potpuno sami. Znali smo da će uskoro doći Hrvatska vojska, nismo se brinuli za svoje živote, ali smo razmišljali kako da ih dočekamo. U jednom trenutku je moj muž sjeo za stol, uzeo papir i olovku i počeo nešto pisati – prisjeća se Evica.
Riječ je o pismu koje je Mile naslovio ‘Hrvatskoj vojsci’. Napisao je tko su i što su, naveo imena članova obitelji i obavijestio ih da će se skriti u stotinjak metara udaljen šumarak, a oni ‘neka rade što im je raditi’. Na stol kraj pisma stavio je litru rakije, kavu, šećer i nešto kruha.
– U kasno poslijepodne vidjeli smo kako ulaze u naše dvorište. Našu kuću odabrali su za mjesto gdje će boraviti. Vjerujem, zbog pisma. Tamo su prenoćili, ujutro smo ih vidjeli kako hodaju selom, nešto rade i razgovaraju, a nas su potpuno ignorirali. I tako četiri dana. Onda su iznenada otišli i selo je opet opustjelo. Čekali smo sat-dva i polako krenuli prema kući – prisjeća se Mile.
U kuhinji su zatekli sve kako su i ostavili. Rakija je bila popijena, kava je bila u više navrata skuhana, a sudeći po praznim limenkama, vojnici su jeli svoju hranu. Petrovići su prenoćili, a Mile je ujutro odlučio krenuti na cestu da vidi što se događa.
– Odveli su me zapovjedniku jedinice, sjećam se da mu je ime biloBožo, prezime sam mu zaboravio. Rekao mi je da zna za nas, da je bio gost u našoj kući i da nas nije htio uznemiravati. Pitao je treba li nam što, a kad sam rekao da ne treba, pozdravio nas je i rekao neka ne brinemo, da se vratimo kući i da nam se ništa neće dogoditi. Sutradan, kad su otišli, u selo je stigla nekakva druga Hrvatska vojska i sve je pošlo naopako – govori Mile.
Tražeći svinje koje su se razbježale, Mile je nakon nekoliko dana naišao na grupu hrvatskih vojnika koji su čuvali stražu. Oni su ga opkolili i počeli ispitivati. Ovdje Mile Petrović prestaje bilo što govoriti i do dana današnjeg nikome, pa ni najbližima, nije rekao što se tamo dogodilo. Činjenica je da je jedva doteturao kući sav modar od batina, u teškom šoku i depresiji. Na pitanja nije odgovarao, šutio je i zurio ispred sebe, a ruke i noge su mu se toliko tresle da nije mogao ni hodati. Jedino što obitelj zna je da mu je jedan policajac spasio život. Drhtanje ruku nije prestalo ni nakon 20 godina, pa mu je država za njegu odredila 500 kuna mjesečno.
Sve to nije, čini se, bilo dosta. Ubrzo su trojica vojnika ponovno stigla u zaselak, ponovno su se okomili na Milu, stavili mu šljem na glavu, kredom označili mjesto na šljemu i rekli mu da će u tu točku pucati. Zaprijetili su i Evici govoreći da će je ustrijeliti, a od Mile su tražili da im kaže gdje su ‘skriveni četnici’ i ponovno ga odveli. Nakon sat vremena Mile se, potpuno izmučen, vratio živ, ali što se tamo zbivalo, baš kao i raniji događaj, zauvijek će ostati tajna.