STAROEUROPSKO
plemstvo običavalo je za ljetnih mjeseci odlaziti na sjever, a za
zimskih mjeseci na jug. Vođen tom smislenom logikom, evo me kako već dva
dana u idiličnom ambijentu seoskog imanja, pijem rashlađeno vinčeko,
uživam u proljetnim temperaturama, slušam kako “ptičeki popevaju” i diše
međimurska zemlja.
Naravno, sve su to “Soros i judeomasonske lože” platile.
Netko zloban tko glumi vražju
sekretaricu, dok sam točao noge u lavoru, na stolu mi je ostavio tri
posljednja broja hrvatskih dnevnika. Naravno, nisam odolio i dok me
inozemne vijesti nisu nimalo zabavile, tuzemne vijesti su me dovele
gotovo do moždanog udara uslijed napada smijeha. Kad sam vidio kako
Velimir Bujanec i mediji pod kontrolom HDZ-a konstruiraju aferu protiv
Zorana Milanovića zbog kaznene prijave stare pet godina koju su novinari
odavno sažvakali, a DORH čak i službeno odbacio, počeo sam se cerekati.
Kad sam pročitao spin HČSP-a da će Ivan Tepeš Glomazni u europarlament
umjesto Davora Ive Stiera, grohotom sam se smijao. No, kad sam vidio
kako pivski pretile borce za domoljubna prava iz A – HSP odnose u
policijsku maricu u Srbu, previjao sam od smijeha i zamolio obitelj da
zakopaju TV daljinski, otkažu internet i sve novine iskoriste kao
potpalu za roštilj. Desničarskom paraobavještajnom podzemlju ništa nije
sveto pa ni ljudi na godišnjem odmoru.
Daj pare i ništa ne pitaj
Kad već spominjem godišnji odmor,
moram priznati da obitelj ne dijeli moju sklonost staroeuropskim
turističkim običajima i očekuje deset dana “pravog ljeta” u jednoj od
južno dalmatinskih destinacija. Ne budi lijen, posvetio sam par sati
“surfanju” i razgovoru s privatnim iznamljivačima u nadi da će mi se
poklopiti pristojna cijena i odgovarajući termin.
Naravno, prvo sam nazvao čovjeka kod
kojeg godinama ljetujem na Murteru, upravo onom otoku gdje je nastao
pravi mali rat između privatnih iznajmljivača jer se jedan od njih
odvažio spustiti cijene da mu apartmani ne zjape prazni.
Uglavnom, sve pet, mogu birati
termin, ali apartman je u odnosu na prošlu godinu za trećinu cijene
skuplji. Pitam ga čemu povišenje cijena, rezignirano mi odgovara da
“mora nadoknaditi slabu posjećenost u šestom mjesecu”. I tako je duž
cijele Jadranske obale, skupo, grčevito, po principu “daj pare unaprijed
i ništa ne pitaj”.
Poprilično zbunjen postojećim
iznajmljivačkim trendom, zatražio sam obrazloženje od par sugovornika iz
turističke branše. I nisu mi rekli dobre vijesti.
Hrvatski turizam najvažnija je
gospodarska stavka hrvatskog proračuna, u prosjeku ostvaruje sedam
milijardi eura prometa, a ove godine se očekivala i najbolja turistička
sezona u povijesti. Od turizma žive hotelijeri, ugostitelji, privatni
iznajmljivači, Državni inspektorat, svekoliko pučanstvo, čak i policija.
Država je posebno zainteresirana da se ostvari povećanje zarade od
turizma jer slijedeće godine Hrvatskoj dolazi na naplatu 27 milijardi
kuna vanjskog duga, a trenutno se jedino možemo zadužiti na domaćem
tržištu kapitala. Uglavnom, ukoliko nam iz bilo kojeg razloga podbaci
turistička sezona, doslovno ćemo gladovati.
Egzistencijalna nervoza odredila turističke trendove
I upravo ta egzistencijalna nervoza
formirala je trenutne turističke trendove, pojačana činjenicom da je
ostvaren značajan turistički podbačaj u lipnju uslijed suludih
klimatskih uvjeta i političko ekonomskih potresa u EU. Iako je povećan
broj noćenja za 10 % u odnosu na srpanj protekle godine i postoji realna
mogućnost da se nadoknadi gubitak, svi turistički subjekti posluju na
rubu panike.
I dok si veliki hotelski lanci mogu
dopustiti dugoročno osmišljenu poslovnu politiku koja trpi male gubitke,
ugostitelji i privatni iznajmljivači su digli cijene na nerealnu razinu
i “deru sve živo”. Turizam kao gospodarska grana trenutno djeluje kao
krmača koja 0-24 doji 13 praščića, a tzv. “trinaesto prase” je hrvatski
gost koji čini jednu trećinu ukupne turističke potrošnje.
Evo primjera: gledam u ponudi jednog
privatnog iznajmljivača na jednom od dalmatinskih otoka i taj apartman
mi je sav nekako premalen. Pitam barbu koliko kvadrata ima apartman,
veli “12 kvadrata s kupaonicom”. Ajde dobro, nas dvoje ćemo se nekako
nagurati, ali krevet mi je premalen. Pitam ga koliko je dug, “veli 190
cm”, pa toliko sam ja visok, gdje ću s nogama, “možete si privući
katrigu”. Vragu i noge, koliko stoji dan, “55 eura na dan, pola mi
morate unaprijed uplatiti, ako zakasnite dan, propada vam aranžman”.
Onda pomislim na buru, prometne gužve i nesreće, trajekte koji ne voze i
nikako mi se ne tempira odmor uz bezbroj nepovoljnih varijabli.
I sad ne govorim o trećini hrvatskih
građana koja živi u siromaštvu jer su oni, na žalost, osuđeni na svoja
mučna četiri zida, nego na ostatak hrvatskih obitelji koje si mogu
priuštiti ljetovanje.
Dakle, za sedmodnevno ljetovanje,
recimo u Makarskoj, prosječna četvoročlana hrvatska obitelj, potrošiti
će u prosjeku 5 tisuća kuna samo za smještaj i put, a čak i da ponese
većinu namirnica od kuće, potrošit će još toliko na troškove ljetovanja.
Sve u svemu, minimalno dvije prosječne hrvatske plaće za sedmodnevno
naguravanje u malešnim apartmanima, čekanje na red za kupaonicu, borbu
za šugaman na besramno skupim plažama u koncesiji, s nemogućim cijenama u
pizzerijama i konobama, beskrajnim prometnim gužvama i praznom računu
po povratku s ljetovanja. Ne znam kako vama djeluje, ali meni je taj
prizor daleko od idiličnog. No, zašto hrvatski gost uvijek najebe?
Turisti dolaze, ali slabo se vraćaju
Kako mi to pojašnjavaju dobri
poznavatelji prilika, više je faktora, ali najveći problem je u
strateškoj orijentaciji hrvatskog turizma na strane goste koji su bolje
platežne moći. No, to je poslovni dvosjekli mač.
Naime, statistike pokazuju da je sve
manje tradicionalnih turista koji svake godine posjećuju istu
destinaciju. Moderni turist dođe, zabavi se i ode, ali u Hrvatskoj ih iz
stanovitih razloga natjeramo da se više nikad ne vrate.
Osnovni razlozi su nedostatak
smještajnih kapaciteta i skromna ponuda sadržaja. Visoke cijene i česte
represivne mjere prema turistima dodatno odmažu.
Moderni turist želi smještaj odmah,
po razumnoj cijeni i dobru zabavu jer za svoju bogatu i potrošenu
ušteđevinu želi odgovarajuću zadovoljštinu. Činjenica da ne znaju
govoriti hrvatski jezik ne znači da ne poznaju univerzalni svijet
matematike. I kad ga još globe sa 150 eura jer je polugolog torza, a
odgovarajućeg znaka upozorenja nema nigdje, vjerujte mi ne osjeća se
dobro nego prevareno i ljutito.
O policijskim akcijama na Zrću ili
Ultri kodnog naziva “Help for Ibiza”, tradicionalnim raverskim
okupljalištima čiji organizatori ozbiljno razmišljaju preseliti
festivale i evente na gostoljubivije lokacije, ne treba trošiti riječi.
Sve je to formalno u redu, ali nedavna policijska akcija na Zrću kad su
zbog količine od 700 ectasya priveli 266 stranih državljana i naplatili
250 tisuća kuna kazne, dugoročno je kontraproduktivna. Na
prošlogodišnjoj “Ultri” naplatili su 500 tisuća kuna kazni pijanim
Englezima i pritom ih dobrano izdegenečili.
I dobar je to policijski rad za
državni proračun, ali za hrvatski turizam praktički koban jer svi ti
Englezi, Australci i Amerikanci, osjetljivi na osobne slobode i naučeni
na liberalne zakone, više se nikad neće vratiti.
Iako je hrvatski turizam kao
gospodarska grana zakonski relativno dobro uređen, sav rad u privatnom
sektoru djeluje kao stihijska, hajdučka otimačina. Samoregulacija
tržišta temeljem ponude i potražnje u Hrvatskoj ne funkcionira putem
ekonomske logike nego temeljem cehovskih diktata. Jednostavno će
istaknuti cijenu od 100 kuna za pizzu ili 350 kuna dnevno za apartman,
bez obzira kakva je struktura, broj gostiju i ekonomski trenutak. Usto,
čast iznimkama, rijetko tko od njih će reinvestirati dobit u poboljšanje
kvalitete ponude. Riječ je o autodestruktivnom poslovnom ponašanju u
kojem podcijenjeni hrvatski gost nema nikakve šanse ostvariti
satisfakciju za svoj teško zarađeni novac.
Ipak, evo i mene kako mazohistički
uplaćujem sedmodnevni aranžman u južnoj Dalmaciji, iako živim na moru.
Jer, kako ću razdražljivoj obitelji i potamnjelim poznanicima izaći na
oči s odgovorom “odlučili smo ostati doma preko ljeta”? Kupujem
socijalni mir s novcima koje tek trebam zaraditi, tako tipično
turistički, tako tipično hrvatski.