Najteže je pisati o ljudima koje volimo jer ljubav čini jezik teškim,
pogotovo onda kad tih ljudi koje volimo više nema da nas čuju. Žao mi
je što ne mogu točno opisati osjećaj izgubljenosti koji osjetite kad
vidite nekoga na tabutu: golo je tijelo umotano u plahtu, položeno na
daske i taj vas prizor okrutno suočava s činjenicom da je ljudsko tijelo
krhko, da je ono tek prah i da, vjerovali vi u Boga ili ne, tog tijela
kad ga jednom spuste u zemlju više neće biti da ga zagrlite, nasmijete
ili mu kažete koliko ga volite. Gubitak je još teži kad to tijelo ima
četrnaest godina, kad vam je to tijelo bilo drago, kad ste mu znali ime i
prezime, kad ste znali da ne voli markiranu odjeću jer je preskupa, kad
znate da je to tijelo bilo pametnije od nekih drugih, puno starijih
tijela, da je znalo stvari, da je to tijelo znalo da nije ništa doli
tijelo.
Kad pišem o Mahiru, osjećam neopisiv gubitak jer jezik, koliko god
spretan bio, ne može vratiti tijelo kojeg više nema. Ne može ga
zagrliti, nasmijati ili mu reći da ga voli. Teško je to prihvatiti i
jasno mi je zašto se ljudi okreću vjeri u zagrobni život, ali ja ne mogu
jer kao što nije ni Mahir, ni ja ne vjerujem u Boga, a kad ne vjerujete
u Boga – tijelo je sve što imate. Zamislite onda koliko se morate
disocirati od tog tijela da biste ga se bili voljni odreći, da biste se
ubili.
U svojoj je knjizi “S onu stranu krivnje i zadovoljštine” Jean Améry
pisao o torturi koju je prošao u nacističkom logoru Breendonk u
Belgiji, i to je Améryjevo iskustvo bila prva stvar na koju sam
pomislila dok su mi pričali o mučenju i silovanju koje je Mahir doživio u
Internacionalnoj školi u Sarajevu. S prvim udarcem, kako je Améry
rekao, nestaje žrtvino povjerenje u svijet. Jean Améry ili Mahir
Rakovac, svejedno, čovjek je, kako pisac kaže, u egzistencijalnom smislu
potpuno slomljen kad ga netko drugi fizički savlada, a ne može
očekivati nikakvu pomoć. “Granice mog tijela granice su mojega ja”, piše
Améry. Nasilnik nameće svoju tjelesnost, “ulazi u moj prostor i tako me
uništava”, a traume koje tim mučenjem nastaju traju sve dok je tijelo
koje je torturu prošlo – živo. Osoba koja je jednom mučena to će mučenje
uvijek nanovo proživljavati jer je ono utisnuto u žrtvu čak i onda kad
“nema tragova koji se mogu klinički dokazati”.
No najgore od svega je to što je bol koju su Mahir i Améry doživjeli
izvan jezika: jedini način da nam opišu grozote kroz koje su prošli, da
opišu bol koju su osjetili bio bi da nam obojica tu istu bol nanesu, a
znamo da je to nemoguće jer nijedan od njih nije bio mučitelj i
mučiteljem nije htio postati. Da bi Mahir svojoj mami, meni ili bilo
kome drugom objasnio vlastitu traumu, morao bi nas mučiti dok nas ne bi
natjerao da vlastito tijelo spoznamo onako kako ga je spoznao on: kao
mjesto duboke nepravde i boli, mjesto trajno obilježeno tuđim nasiljem i
potpunim izostankom pomoći. Mahir je digao ruku na sebe jer je htio da
tortura prestane, da je njegovo tijelo zaboravi i bude više od onoga na
što su ga mučitelji htjeli svesti, da bude više od žrtve, da bude Mahir
Rakovac, osoba s imenom i prezimenom vrijedna naše pažnje i podrške.
Bosanskohercegovačka javnost, mediji i pojedinci, ovih dana puno
pišu o Mahirovom odlasku na ahiret, pozivaju se na Allaha i njegov
moralni autoritet, na pravdu koja će na “onom” svijetu sigurno biti
zadovoljena, ali za nas koji ne vjerujemo to nebesko svođenje računa
nije nikakva utjeha ni pravda. Mahir se ubio zato što su drugi fizički
povrijedili integritet njegovog ja: vezali su ga za radijator i tukli,
skidali do gola, tjerali ga da se ljubi s prijateljem i govori da je
peder, silovali ga oklagijom. Takve povrede tuđeg tijela ne bi smjele
biti prepuštene božjem sudu, već bi trebale biti u nadležnosti
sekularnog pravosuđa koje ljudski život vrednuje više od nečijih
lukrativnih vjerskih uvjerenja. Bog uostalom nije materijalan kao što je
to oklagija, a imaginarna kazna koju zaziva božanski bijes ništa je u
usporedbi s bolom koji čovjeku mogu nanijeti sadisti od krvi i mesa,
bili oni maloljetni ili ne.
Améryjevu tvrdnju da zlo nije banalno najbolje potvrđuje slučaj
Mahirovih maloljetnih silovatelja i mučitelja. Nema ničeg banalnog u
činjenici da su njegovi vršnjaci moć usvojili kao nasilje nad onima koji
su drugačiji, nad onima koji ne govore jezikom mržnje. Nije slučajnost
što su Mahira zvali pederom, Tuzlakom, karavlahom jer to su identitetske
odrednice koje su ga trebale diskreditirati, učiniti manje vrijednim u
odnosu na silovatelje koji pripadaju suvremenom bošnjačkom tipu kakav se
njeguje u Sarajevu danas, a to je, za vas koji niste upoznati s
današnjim Sarajevom, tip koji u shopping ide u BBI centar zato što se
tamo ne prodaju alkohol i svinjetina, a bome ima i mesdžid jer što ako
te u pola shoppinga zatekne vrijeme namaza? Moraš se negdje pomoliti.
Nećeš valjda klanjati usred Todorićevog Konzuma?
Direktor škole u kojoj su Mahira silovali, Ramazan Çingil, na
turskom je jeziku u dnevniku Face TV-a, opravdavajući nasilnike tvrdio
da su oni “samo djeca”. Ali djeca nikad nisu samo djeca. Da su djeca
“samo djeca” Mahir bi bio živ, a ne bi bilo ni nekih od najboljih
Hanekeovih filmova o maloljetnicima monstrumima. Dijete silovatelj nije
samo dijete jer silovanje nije nešto s čime eksperimentiraš u školi, pa
ga onda prerasteš. Ne, silovanje implicira da nekoga psihički i fizički
želiš slomiti, da u njemu želiš ubiti vjeru u svijet i u društvo. U isto
ono društvo koje svojim nasiljem negiraš zato što misliš da si iznad
njega jer redovito klanjaš i kupuješ. To će Ramazanovo “samo dijete”
odrasti u svoje roditelje, u svoje direktore i nastavnike, izrast će u
ljude od kojih je naučilo da su Tuzlaci, ateisti, pederi bezvrijedni
ljudi i da tu njihovu ništavnost ne može sakriti nikakva školska
uniforma. To će Çingilovo “samo dijete”, odgajano u uvjerenju da
drugačija djeca poput Mahira ne zaslužuju da žive, odrasti u čovjeka
koji drugačijim ljudima poput Amérya ne dopušta da postoje.
Prije nego se desi zamjena teza, a sigurna sam da će je biti, bitno
je istaknuti da vršnjačko nasilje nije rezultat videoigara. I Mahir ih
je uostalom igrao. Za razvoj djece u BiH od suvremene popularne kulture
puno su opasnije investicije s Bliskog istoka koje nastoje uništiti
sekularno društvo i ljudima nametnuti vrijednosti koje s jugoistokom
Europe nemaju nikakve veze. Napuštati posao ili nastavu da klanjaš pet
dnevnih namaza? Dogovarati poslove na džumi? Meni to ne zvuči kao
sekularna država. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati,
Turska kao glavni investitori? Postoji cijena koju valja platiti za sve
te džamije koje su nikle nakon rata, a ta cijena nije mala i polako
dolazi na naplatu. Sramota je što je Mahir koji je imao četrnaest godina
to znao bolje od većine odraslih Bosanaca i Hercegovaca. Doduše, on je
“boga koji je uvijek na strani bogatih” osjetio iz prve ruke i nije ga
preživio.
Bosna je trenutno disfunkcionalna, improvizirana država u kojoj
institucije, uključujući i obrazovne, ne rade svoj posao. S obzirom da
ništa ne funkcionira kako bi trebalo, BiH je u zadnjih 20 godina postala
podloga za različite malverzacije i krađe, za otvaranje sumnjivih
nevladinih udruga, problematičnu privatizaciju, pranje novca kroz očajne
građevinske projekte – lista se nastavlja u nedogled. Bosna se,
ukratko, pretvorila u igralište za tranzicijski probisvijet koji je
devedesetih zarađivao na tuđoj muci, švercajući hranu, oružje i
lijekove, a potom nastavio svoj mirnodopski “ekonomski rast” i postao
takozvana elita. Ti ljudi sad imaju potomke, ti potomci imaju pare, a te
pare imaju državu. Rezultat toga su državne institucije koje služe
privatnim interesima jer se s gubitkom sekularnog društva izgubila i
ideja javnog dobra. Stoga su obraćanja Mahirovih roditelja Alise
Mahmutović i Dubravka Lovrenovića BiH javnosti posebno potresna: oni
lamentiraju ne samo nad gubitkom djeteta, već i nad gubitkom društva, a
sudeći po velikoj podršci koju su od javnosti dobili i ta javnost plače
zajedno s njima, koliko zbog Mahira, toliko i zbog društva koje ga je
ostavilo na cjedilu.
Zanimljivo, najsuvislije tekstove i kritiku na račun spomenute elite
i Internacionalne škole koju drže Turci, napisali su i izgovorili
upravo Alisa i Dubravko jer bh javnost ne zna primjereno reagirati i
vrlo brzo padne u patos i nacionalni zanos od kojeg, objektivno i pravno
gledano, nemamo nikakve koristi ni Mahir ni mi. Bosanskohercegovački
novinari i intelektualci također su izrazito sentimentalni i rijetko će
kad posegnuti za dubljim i iscrpnijim analizama. U Bosni se sve završava
na kratkom, impresionističkom komentaru ili osobnoj polemici, pa je
činjenica da je Lovrenović, u najtežim trenucima, zajedno s Alisom
medijski prozvao institucije i odgovorne ljude, podnio krivične prijave,
iznenađujuća za bosanski kontekst. Mislim da je to jedan od glavnih
razloga zbog kojeg se javnost digla na noge. No, ne smijemo zaboraviti
da je Dubravko Lovrenović ipak medijski eksponirano ime, i bojim se
zamisliti što bi bilo da su Alisa i on kojim slučajem umjesto
univerzitetskih profesora bili pripadnici neke druge, manje cijenjene i
plaćene profesije.
Drugi važan razlog javne podrške je to što se otvoreno progovorilo o
silovanju. Glavni svjedok, Mahirov vršnjak i prijatelj koji je otkrio
kroz što su zajedno prošli, također je bio silovan i pokušao se ubiti.
No za razliku od Mahirovih roditelja, njegova majka ne želi se suočiti
sa sinovljevom traumom i umjesto psihologu, odvela ga je van zemlje. U
konzervativnim je, religioznim sredinama koje otvoreno diskriminiraju,
teško razgovarati o seksualnom nasilju, čak i onda kad ono nije rezultat
nečije seksualne patologije, nego je sadizam druge vrste – one koja ne
pruža seksualni užitak, već simbolizira čistu moć da se odluči o nečijem
životu ili smrti. To igranje Boga ne sprječava silovatelja da vjeruje u
Allaha i odlazi na džumu jer je silovanje oklagijom u ovom slučaju
jednako kao i odlazak u džamiju, znak povlaštenog društvenog položaja i
nedodirljivosti.
Da bismo te poremećene vrijednosti, to institucionalno nasilje
potpomognuto stranim i domaćim investicijama (aka korupcijom) dokinuli,
moramo dokinuti osjećaj srama i straha koje žrtve nasilja osjećaju.
Trebamo osnažiti žrtvu i pomoći joj da se nasilnicima javno i otvoreno
suprotstavi, trebamo biti uz nju i ne osuđivati je. Žrtva nikad nije
kriva. Naravno, seksualno je nasilje rodno obilježeno i javnost je
zgrožena jer se o silovanju dječaka i muškaraca ne govori zato što ono
nije “normalizirano” kao što je slučaj sa silovanjem djevojčica i žena,
ali o toj razlici više nekom drugom prilikom. Trebalo bi dakle, u prvom
redu, senzibilizirati javnost do te mjere da žrtva, bez obzira na spol,
više ne osjeća ni trunku srama zato što zna da je društvo neće
stigmatizirati, kazniti ili dopustiti da je nasilnik slomi, a to se ne
može desiti u društvu koje nije sekularno jer su vjerske knjige nažalost
često izvor na koji se nasilnici pozivaju da opravdaju svoje postupke.
Pogotovo kad je Bosna i Hercegovina u pitanju.
Što dalje? S obzirom na to da je javnost na strani Mahirovih
roditelja, “zabrinuti roditelji” učenika osumnjičenih za silovanje i
mučenje, a čija su imena poznata policiji i, nadam se, kantonalnom
Tužilaštvu – nastojat će putem socijalnih mreža i medija plasirati laži
koje bi tu podršku trebale poljuljati. Pri tom mislim na plaćene
profile, botove, plaćene tekstove u “prijateljskim” medijima koji će
Mahirove roditelje proglašavati lažovima i nasilnicima kako bi se
krivnja za njegovu smrt pokušala prebaciti na njih. Takve su kampanje
uobičajena praksa kod ljudi koji imaju puno novaca i utjecaja, a nimalo
obraza. Bojim se, naravno, ishoda sudskog procesa jer znam do koje je
mjere Bosna propala država, ali se trudim ne misliti na najgore jer je
Mahir to najgore već uračunao u vlastitu smrt.
Izvor MUF