U petak, 20. novembra, Judith Butler sleće u Beograd. Stiže iz Pariza u kojem je na poziv Erica Fassina
provela nekoliko nedelja, gde je bila i u trenutku koji je nanovo
pokrenuo promišljanja o tome šta znači sloboda, ranjivost, pravo na
kretanje i okupljanje, ali i pitanje selektivnog prava na žaljenje. U
Beogradu treba da održi predavanje o ranjivosti i otporu, temi koja bi i
izvan tog okvira na ovom mestu bila provokativna i, i dalje, neophodna.
Nije joj prvi put da je u ovom gradu, premda je u njemu, davne 1979.
godine, provela samo jedno popodne na putu za Dubrovnik, gde je kao vrlo
mlada Gadamerova studentkinja slušala Gaju Petrovića, Svetu Stojanovića i druge, zalažući se srčano za demokratski socijalizam.
U intervjuu koji je dala kada je primila nagradu Theodor Adorno 2012.
godine, rekla je da je među velikanima kojima je nagrada dodeljena ona
svakako najniža. Niska, malena žena razigranih, živih očiju, skromna i
svedena, pažljiva u hodu i govoru, lišena afektacija i suvoparnosti.
Međutim, kada je ušla Malu salu Kolarčeve zadužbine gde je Athena Athanasiou, koautorka knjige Dispossession (2013), imala plenarno predavanje, sala je postala iskričavo mesto
Prisustvovali smo u reči teško prevodivom momentu ’when Judith Butler unexpectedly enters the room’. Predavanje Vulnerability/Resistance,
održano u krcatoj sali Kulturnog centra Beograda (a pokazalo se da je,
uprkos tome što je prenošeno i u prepunom foajeu preko video bima,
zahtevalo daleko više prostora), bilo je središnji događaj konferencije How to act together?
u organizaciji Grupe za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i
društvenu teoriju i Centra za napredne studije Sveučilišta u Rijeci. To
predavanje, kao i seminar posvećen njenoj najnovijoj knjizi, Notes toward Performative Theory of Assembly,
koja je u prodaju puštena ovog meseca i prvu je promociju imala upravo
ovde, zbilja su predstavljali specifičan filozofski i feministički
ugođaj – priliku da se nakratko zaustavimo i da zajedno promislimo
uslove i pravce za delovanje.
Tokom diskusije posle predavanja u petak, u jednom trenutku
izjavljuje kako zamišlja da je moguća borba za globalnu demokratiju na
nenasilnim osnovama. Kao da traži opravadanje za jednu tako iskrenu i
gotovo naivnu tvrdnju, odmah zatim dodaje: ’Znam, ja sam idealistkinja,
ali neko i to mora da bude’.
Judith Butler ostaje privržena radikalno-demokratskim principima,
iako priznaje da se ne može govoriti o zadatim okvirima, ustanovljenoj
demokratiji koja je u nekom singularnom obliku reprezentativna za sve
druge: demokratija iskrsava i nestaje, uvek je tu uz rizik po nju samu, i
uvek zavisi od onih koji nastoje da je oblikuju. Ideje ranjivosti i
međuzavisnosti koje su u samoj srži njenog rada u poslednjih deset
godina, takođe su ugrađene u ovakvo shvatanje demokratije. Na jednak
način za to je ključna i ideja solidarnosti: uprkos razlikama, uprkos
pritiscima, uprkos iscrpljenosti, solidarnost znači da ćemo ostati u
grupi s drugima, s drugima zajedno, zbog deljenog doživljaja nepravde
ili ogorčenosti. To je, između ostalog, življena međuzavisnost i trajni
pokušaj da se radikalno-demokratski principi sprovedu u delo.
Idealističku poziciju koju zastupa posebno je teško održati u
uslovima neoliberalnog prisvajanja svih oblika javnog, otvorene borbe
protiv zajedničkog, otvorenog razaranja naše infrastrukture. Upravo je
stoga ključno staviti naglasak na značaj institucija koje se danas
rapidno urušavaju, i na značaj deindividualizacije. Institucija koju
Butler najbolje poznaje i koju vatreno brani jeste univerzitet koji
promoviše javnu vrednost humanistike, kritičke misli i umetnosti, koji
se opire pitanju njihove neposredne upotrebljivosti.
Fotografija: Vladimir Opsenica
Jednom ste rekli da je doba javnih intelektualaca iza nas i
da je danas daleko važnije misliti na mogućnost opstanka institucija.
Mnogi vas smatraju intelektualkom, i više od toga – u Beogradu se u
medijima proširila vest o dolasku teorijske superzvezde. Kako zapravo
razumete tu ideju?
Mislim da je ideja ’javnog intelektualca’ individualistička. Ona
podrazumeva da postoje pojedinci-heroji koji hrabro istupaju, koji moćno
govore i zalažu se za važne vrednosti, i da to čine zbog nekog
unutrašnjeg ubeđenja ili posebnih moralnih ili lingvističkih kapaciteta.
Ali, takve individue se oblikuju i nastaju u kontekstu neformalnih i
formalnih društvenih pokreta. Njih podržavaju stotine i hiljade drugih
koju su na neki način „tu“ dok te individue govore. Oni nisu odvojeni od
društvenih i istorijskih uslova sopstvenog pojavljivanja, same njihove
mogućnosti.
Mnoštvo je novijih intervjua koji nastoje da uspostave neku
unutrašnju vezu između brojnih knjiga Judith Butler. I na našim
prostorima, ali i izvan njih, ona ostaje posebno upamćena po knjigama s
početka devedestih, posebno po čuvenoj Gender Trouble, koja je kod nas
prevedena na čak četiri jezika. Butler tvrdi da je, recimo, pojam
žaljenja, tako važan za njen noviji rad (osobito u knjizi Frames of War:
When is Life Griveable?), implicitno bio prisutan i u Nevolji s rodom,
na mestu gde se bavi melanholijom, iako je to nekako ostalo sporedno u
odnosu na pitanje performansa i performativnosti. Tada je (implicitno)
govorila o smrtima queer ljudi u epidemiji AIDS-a, smrtima koje nisu
mogle biti javno ožaljene, a često ih je bilo teško žaliti i među
najbližima. Danas govori o smrti zapadnih tela, ljudi nastradalih u
Parizu, i onih neožaljivih smrti u Bejrutu, Palestini ili u napadima na
Siriju.
’Etička i politička odgovornost se pojavljuje kada se
suvereni i jedinstveni subjekt uspešno dovede u pitanje’ – ova rečenica
iz knjige Dispossession podsetila me je, iako su neki pojmovi drugačiji, na početak Nevolje s rodom. Kako biste danas, dvadeset i pet godina posle njenog objavljivanja, objasnili njene odjeke u svom kasnijem radu?
U načelu, ne pokušavam da povežem raniji rad s novijim tekstovima.
Prihvatam da postoje veze, i čini se da si jednu upravo pronašla.
Pokušavam da svaki put počnem iznova, što opet ne znači da svaki put
počinjem de novo. Možda se ista pitanja postavljaju u
različitim kontekstima – rod, rat, prekarnost, cenzura – i dobijaju
svoje mesto u novim kontekstima. Nikada mi, međutim, nije bio cilj da
proizvedem nekakav sistematičan ili iznutra koherentan sistem mišljenja.
Nastavljam da mislim s resursima koje imam. U njih spada Hegel, na
primer, ali i feministička teorija.
Pojam ljudskog i nečega što je manje-od-ljudskog, nečeg što nije
sasvim neljudsko, ali izlazi i iz granica pojma ljudskog, ima središnju
ulogu u radu Judith Butler od samih početaka. U knjizi Tela koja nešto
znače to konstitutivno spolja, ono na temelju čega definišemo granice
ljudskog, imenuje se teško prevodivim pojmom abject, onim što je
zazorno, odbačeno, ni u poziciji subjekta, ni u poziciji objekta. Dve
decenije kasnije, taj se pojam nadograđuje mnogim novim slojevima.
Pojam koji spaja različite dimenzije vašeg rada svakako je
pojam ljudskog. Čini se da više od dve decenije postavljate isto
pitanje: ko se računa u ljudsko biće? Mi danas znamo da je ljudsko
preplet matrica posesivnog individualizma, seksizma, kolonijalnog
ekspanzionizma, rasnih hijerarhija i heteronormativnosti. Možemo li
ikako obnoviti ili istrgnuti pojam ljudskog iz njegovih genealogija,
koje su toliko zaprljane različitim oblicima ne-ljudskosti?
Ovo je važno pitanje. Mislim da ne možemo odustati od ideje ljudskog.
Istovremeno, ne možemo postati „humanisti“ u bilo kom konvencionalnom
smislu koji se pripisuje tom pojmu. S jedne strane, ljudsko se gradi
kroz sve ove norme koje pominješ, i u tom smislu je „zaprljano“ oblicima
moći koje ne možeo prihvatiti. Ljudsko ne funkcioniše kao temelj već
kao kriterijum priznanja. S druge strane, upravo zato što i dalje
postoje oni koji nisu priznati kao ljudska bića ili oni čije bi
priznanje „razlomilo“ tu kategoriju, mi je moramo zadržati u igri da
bismo razumeli njene istorijske promene i vektor moći koji radi kroz
nju. Kada kažemo da su neke forme nasilja i okrutnosti „neljudske“
(nehumane), mi time kažemo da ne želimo da te vrste zločina budu deo
onoga što mislimo pod ljudskim. Slično tome, iako je razlika između
ljudskog i životinjskog korištena da bi se ustanovile rasne hijerarhije
među ljudima, što po sebi zahteva kritiku „bestijalizacije“, takođe je
jako važno računati ljudska bića u životinjska bića, važno je reći da
smo stvorenja među drugim stvorenjima.
Traganje za alternativnom politikom u samom je srcu teorijskog
rada Judith Butler. Ta politika u sebe uključuje, s jedne strane,
rasklapanje kategorija i borbu protiv normi koje definišu šta je
(dovoljno) ljudsko i, s druge, zamišljanje sveta koji ne počiva na ideji
agregata suverenih, neranjivih unitarnih jedinki.
Fotografija: Marilea Pudar
Postavila bih vam niz međusobno povezanih pitanja, od kojih
su neka isključivo teorijska, neka duboko upletena u polje političkog,
iako ne verujem da ih je moguće, ni potrebno, strogo razdvajati. Da
bismo zbilja uzeli u obzir važnost međuzavisnosti i ranjivosti, da bismo
ih vrednovali kao politička pitanja, morali bismo da ih promišljamo
izvan logike posedovanja. Takođe, delovanje bismo u tom slučaju sasvim
morali da razdvojimo od osvajanja moći, od gospodarenja, a onog ko dela
morali bismo da razvlastimo suverenosti. Kakva je to vrsta politike koja
dovodi u pitanje suverenost i svojinu koju imam i koja jesam? Kakva nam
je politika potrebna da bismo se s njima razračunali?
Da, da se razračunamo – to zvuči kao dobra ideja, fin cilj! Moguće je
da sam isuviše zaglavljena u istoriji da bih se upuštala u traženje
načina da se eliminiše forma svojine ili pojam suverenog poseda. Možda
bi trebalo da razmotrimo one prakse koje ih uspešno podrivaju, i da
gradimo one oblike srodstva, zajednice i solidarnosti koje s uspehom
osporavaju nužnost i vrednost suverenosti i svojine. Volela bih da vidim
nove načine mišljenja o javnom prostoru i onome što nam je zajedničko i
pripada svima (commons) – ne u smislu da ga zajedno
„posedujemo“, već u smislu onoga što delimo ili što cirkuliše u
zajednici. To se obično zbiva izvan državnih struktura, ali možda možemo
misliti o drugačijim strukturama države koje će podeliti ili rasejati
suverenost.
U svojoj poslednjoj knjizi, Notes toward a Performative Theory of
Assembly, Judith Butler tvrdi da se danas nalazimo usred biopolitičke
situacije u kojoj su raznovrsne grupe ljudi sve više izložene
„prekarizaciji“, konstantnoj ugroženosti. Ne samo da su naši životi sve
ugroženiji, sve izloženiji ranjivosti, već nam se neprestano govori da
nas same za to treba okriviti, jer se nismo pokazali dovoljno odgovorni
da se na pravi način uhvatimo u koštac sa zahtevima sveta u kojem smo se
zatekli. Ovoj tržišno oblikovanoj moralnosti, takozvanoj
responsibilizaciji, prosteti i pobune – javna okupljanja, osvajanja
javnog prostora, borbe za infrastrukturu iz pozicije ranjivosti – mogu
poslužiti kao etička i društvena alternativa.
U poslednjoj knjizi tvrdite da prekarnost (ne prekarizacija)
postaje ’tačka savezništva’. To povezuje vaše ranije kritike politike
identiteta i novija čitanja ideje o zajedničkom životu koji uzima u
obzir naše razlike.
Da, o ’queer-u’ sam, na primer, uvek mislila kao o terminu koji
označava labava savezništva, ne partiju, ne klub, ne mrežu, već
nepostojan pokret. U međuvremenu sam mnogo naučila od drugih mreža koje
su se s vremenom pojavljivale – mreža protiv globalizacije i
korporativne moći, ali i protiv rasizma. Zanima me šta ljude okuplja
manje ili više spontano. Zanima me kakva nas zajednička ogorčenost veže.
Danas kada prekarizaciju sprovode i reprodukuju ekonomske i državne
institucije, ljudi se postepeno navikavaju na nesigurnost i
beznadežnost, pristajući na ideju da je maksimizovanje sopstvene tržišne
vrednosti vrhunski životni cilj. I što više pristajemo na zahtev da
budemo na taj način odgovorni prema sebi, to smo više društveno
izolovani i ugroženi. Otuda su javna okupljanja danas one tačke u kojima
zajednička ogorčenost dobija svoj telesni izraz, gde postaje jasno da
je reč o društvenim uslovima koje delimo i koji su nepravedni.
Feministkinja, filozofkinja i prevoditeljica Adriana Zaharijević
je znastvena suradnica beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu
teoriju. Priređivačica je zbornika ’Neko je rekao feminizam’ i autorica
knjige ’Ko je pojedinac? genealoško propitivanje ideje građanina’.
Ovaj intervju samo je segment dužeg razgovora koji će biti
objavljen u časopisu Filozofija i društvo 2016. godine, kao i prevod
izlaganja i transkript seminara koji je organizovan povodom poslednje
knjige Judith Butler.
Izvor voxfeminae.net