Ilustracija Midhat Kapetanović
“Narodna” skupština
Republike Srpske, krunski simbol našeg posrnuća, s nesmanjenom dosljednošću
nastavlja da trasira put ovog društva u doba beščašća i mraka. Najnoviji,
nažalost očito ne i poslednji, takav korak napravljen je sa tzv. “Zakonom o
kleveti”.
Sve
u ovom slučaju je do te mjere pogrešno i suludo da se opire bilo kakvom
pokušaju racionalizacije. Ipak, ono što najviše budi jezu nije sam zakon; nije
čak ni diletantizam i nepismenost njegovih autora; niti jalova opozicija
nesposobna da konzistentno progovori; niti ćutnja kontuzovanog naroda i
njegovih “intelektualaca”. Već nemišljena lakoća sa kojom su
“narodni” poslanici izglasali ovo suludo rješenje. Lakoća koja ne ostavlja
mjesta iluzijama i sumnji da će bilo kakva buduća zamisao Vođe, ma kako morbidna
bila, biti usvojena bezpogovorno i sa slijepim ushićenjem.
Politički očaj ovog puta
se osjeti i kao lični očaj. Čovjek ne mora biti
Hegel da bi
vidio otuđenje sulude moći koja radi nešto što je metafizički pogrešno,
nesvjesna vlastite apsurdnosti. I masu indolentnih ljudi kojima je lakše da odu
nego da progovore. “Republika” Srpska
postaje sve više slična Markesovom izolovanom selu Makondu, u
kome normalna ličnost ne može a da ne vidi sebe kao pukovnika Aurelijana Buendiju, čovjeka
koji je “podigao 32 oružana ustanka – i sve ih izgubio.” Ili, još gore, na hipertrofiranu državu “Libriju” iz distopijskog filma Equilibrijum, koja
propisuje svojim stanovnicima ne samo šta smiju reći, već i šta smiju misliti,
i kako se mogu seksati.
Kao i u svakom totalitarnom režimu u
njegovom klimaksu, otpor sistemu postaje unaprijed osuđen na neuspjeh, te stoga
iracionalan. Već smo
u nekoj od prethodnih kolumni napisali da najveći neprijatelji i “izdajnici”
Republike Srpske nisu ni “Zapad”, ni SDA, ni NGO, LGBT itd, već oni koji od RS
pokušavaju da naprave autokratiju, jednodimenzionalno i zatvoreno
društvo sjevernokorejskog tipa. A da je najbolji način odbrane Republike njena
demokratizacija, liberalizacija i stvaranje otvorenog društva. Autokratija i
zatvaranje će ugroziti, i možda u konačnici i uništiti Srpsku. No sve su to racionalni argumenti, koji u sukobu
sa iracionalnom mašinerijom režima nemaju šanse. Nedostatak otpora ludim zakonima pokazuje da su
energije odbrane Republike iscrpljene i da ih, izgleda, više ni nema. Moralni osnov postojanja Republike
potrošio se u decenijama jeftinog populizma, nepotizma, korupcije, poltronstva,
demagogije i jeftinog srbovanja.
Rezultat je jasan. Vrijeme
buke zamjeniće doba tišine. Mukle tišine za nesaglasne, i cirkuske galame saglasnih koji će i dalje, kao autohipnotisani
papagaji pritisnuti na repeat, ponavljaljati ono što kaže vođa.
Ali čovjek može biti u pravu i kada ćuti. U mračnom dobu koje slijedi najpametnije i jeste ćutati. Još pametnije je, za
one koji imaju stomak za tako nešto, biti u redovima apologeta režima. Istorija nas uči da nije pametno biti
na nišanu lude imperije u vremenu njenog ropca, kada je paljba neselektivna a
neprijatelji se vide na svakom koraku – od
Ujedinjenih nacija, preko
“Zapada” pa do “nevladinića” i LGBT. Prije restauracije Francuska
Revolucija skliznula je u “Teror”. U kome su hiljade nedužnih masakrirane. Ne
samo od strane “narodnog” režima, već i od hiljada anonimnih građana koji su
požurili da u ime “revolucionarne pravde” prijavljuju sve one koji se nađu na
putu njihove lične ambicije.
Dolazi nam doba metoda iz “Otac na
službenom putu”. NKVD Trojki, prijavljivača i cinkaroša.
Možda su mladi u pravu i ne treba očajavati. Kako je
nedavno rekao jedan od mojih boljih i pametnijih ex studenata: “Profa, isuviše
ste pesimistični – život u Getu može imati svojih čari. Pretvaranje Srpske u Sjevernu Koreju
možda će biti sexy.” Nažalost, nama starijima, koji su se nagledali raznih
političkih režima i raznih pervertiranja političke moći, i njihovih destruktivnih posljedica po zemlju i
generacije, teško je prihvatiti ovaj mladalački
optimizam i ostati nasmijan. Teško je izbjeći pesimističku slutnju, zapravo zaključak, da će Republika, koja
je toliko skupo plaćena, na kraju atrofirati u tišini – sama od sebe. Njeni
građani postepeno će iscuriti u sretnije i slobodnije zemlje. U najbenignijem
scenariju.