Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić optužio je Radio-televiziju Republike Srpske da je “vojno krilo SNSD-a”. Što nije daleko od istine. Optužio je Javni servis da rijetko ukazuje šansu opozicionarima da se pojave na istom, što odgovara, opet, istini.
Ali, kakve, dragi imenjače, imaju veze novinari, njihove porodice, silikoni, implantati, botoksi i boja studija sa tvojom ministarskom funkcijom?
Nikakve, reklo bi kakvo naivno bravče i pogriješilo.
Udri nejakog
Upravo je Ministar Mektić, opskurni vječni bezbjednjak i ljubitelj dizanja tegova u lateks garderobi, iskoristio rječnik kojim tako sjajno barata Milorad Dodik. Zna Mektić da će mu nekakvo kvazistručno izdizanje iznad situacije biti od koristi kao i fudbalskom timu trener Siniša Mihailović.
I nije lud Mektić, a i ne zna koristiti kakav drugi rječnik do li kloniranog Dodikovog. Em, privlači pažnju puka i medija, em radi stranački rovovski posao. Dakle, mete na sve moguće načine sve ispred sebe.
Kad je Mile mogao poželjeti smrt novinaru, kad je mogao istjerivati pripadnike sedme sile (kako to smiješno zvuči, sile, hahaha) iz svog čadora, kad je mogao izazivati na pesničenje dopisnike, kad je mogao najmizoginije i najseksističkije vrijeđati novinarke…što ne bi prnjavorski bezbjednjak malo napljuvao RTRS-ove pregaoce. Tako to ide, rođaci, u rijaliti blatu u kome živimo.
Na stranu stjupidna konferencija na kojoj se Mektić, kako vele ovdašnji „analitičari“ „nadgornjavao“ sa RTRS-ovim novinarima oko toga da li je i ko i kada prisluškivao kriminalce Suvaru i Radišića. Na stranu hipoteze podzemlja i polusvijeta – Ko je kolike pare predao kome i ko će koga saslušavati… Velim, na stranu sve to, ovdje je bitan profesionalni aspekt. A, to je odnos jednog ministra prema novinarima.
I mogao je Dragan Mektić odvagati, pa ne spominjati porodice i djecu novinara, njihov izgled, mogao je koliko mu je to u saznajnoj moći odreagovati profesionalno, ali šta bi u ovoj žabokrečini sa tim. Pa nije Mektić baš tolika budala da svilom mije poštonoše.
Pravo crva na novinarski lebac
Zna i Mektić, kao i njegov SDS, da se novinar u ovoj zemlji razumije u nezavisnost, slobodu i svoj posao, kao Mara u onu stvar. Zna dobro plaćeni ministar da su žurnalisti od mislećih glava već POODAVNO postali očerupani bijedni kuriri i prenosioci vijesti sa tačke A na tačku B, kad im nalogodavac naredi. Zna uhljebljeni prvi bezbjednjak da ova nesrećna zemlja ima najviše novinara i mina po glavi stanovnika na vascijelom svijetu. I što je najbitniije, zna da su uticajni kao, šta znam, Milanko Mihaljica u Skupštini RS-a.
Ništa novo. Ispišao se jedan političar na novinare. Čudna mi čuda. Da je obrnuto, možda bi se neko i začudio. Ovako, ujeo pas novinara.
Kad se po sebi popišaš
Ali, ima drugo. Prije dvedesetak dana, ministar Dragan Mektić je savršeno razumno pojasnio, baš novinaru RTRS-a, kako on nije NIKAKAV kadar koji zastupa Republiku Srpsku, nego je državni bh. ministar i da u skladu sa tim dela, a kako je novinarsko poimanje o nekakvim „našim“ i „njihovim“ kadrovima zastarjelo, nacionalistički utemeljeno i retrogradno. Bravo za Mektića! Pet bambija. Čovjek bi pomislio da smo konačno dobili normalnu osobu na mjestu prvog bezbjednjaka BiH. Pomislio i (p)ostao kloc.
Nažalost, ispostavilo se da je Dragan Mektić tek upotrijebio jednu frazeološku sentencu, jedan narativ koji ima smisla, ali koju ni on sam ne može valjano iščitati do kraja. Jer da može i da je svjestan važnosti riječi koje su bez njegovog mozga izašle iz usta mu, ne bi se vratio u SDS-ov brlog, jednak onome SNSD-ovom štenećaku, gdje se amalgam primitivizma, nacionalizma, najprizemnijih strasti miješa sa željom za liderstvom u našoj bari.
Ne bi se Mektić poslije zdravorazumskog zaključka popišao sam po sebi jednom „dodikovskom“ pressicom. I što je najjadnije, pokušaj uriniranja po nesrećnim novinarima zapravo je bilo klasično SDS-ovo pišanje, koje im se svaki, ali svaki put, sa jačom dozom uree i amonijaka vrati u facu.
Nije Dragan Mektić, ne zavaravajte se, nikakav Eliot Nes u pokušaju. To je tek obični SDS-ov kadrovik, sa svojom bazom, jastrebovima i tačnim vojnim rasporedom u partiji, zadužen da kao kakav školski buli napada nejač novinarsku. Ima Mektić i svoju televiziju, doduše privatnu, i svoje medije i svoje nalogodavce.
I svi rade po istoj matrici. Kinesko ideosinkretičko kopiranje Milorada Dodika i prateće mu prikolice SNSD-a. Jedino bjesomučni Dodikov klon, dakako na drugoj strani nacionalne srBske osovine, ima nekakvu šansu u tamo nekoj doglednoj budućnosti poraziti Milu.
I zato, kada se karte jasno razastru, djeluje upravo smiješna izjava režimskog RTRS-a o srBskim izdajnicima u redovima opozicije. Ta, svi su oni isti, kolika god to fraza bila.
Od vaskolikog kriminala, kriminalaca kao „pouzdanih svjedoka“ i ostalih budalaština, osta botoks, novinarska djeca, silikoni, bordeli i zapišavanje da se narod zabavlja kobiva gorućim temama.
Ali, pogledajte, nije li rijaliti najgledaniji i najbitniji prijatelj gotovo svakog Srbina? I onda pogledajte malo bolje. Nije li silikon, botoks i bordel upravo rekvizita i pozornica gdje bi smjestili sve glavešine naše. Odreda. Pa, zašto se čudimo Mektićevom seljačkom istupu? Neće čovjek pričati o povećanju bezbjednosti u državi. Em je to netačno, em se ne petlja u svoj posao. Kao, uostalom ni svi prije njega.
I šta će drugo, nego pišati po sirotinji.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar