Uz jutarnju kafu i gomilu
crno-bijelih fotografija, sa Desom smo prebirali po uspomenama iz
perioda njenog rada koji je trajao od 1957. do 1994. godine. Iako je u
penziji već skoro dvadeset godina, prepoznaje svakog svog đaka na
fotografijama, sjeća se svake priredbe, svakog putovanja i svake godine u
kojoj je fotografija nastala.
Desin radni vijek počeo je jednomjesečnim angažmanom na direktorskom
mjestu zabavišta u Bileći, poslije čega je otišla u školu na selo Plana,
a umjesto nje je došla nastavnica Stanka Borozan. Kako kaže, tadašnje
zabavište nije se mnogo razlikovalo od današnjeg.
– Učili smo iz slikovnica, crtali, učili o higijenskim navikama, o
kulturi… Djeca su tu boravila nekih tri-četiri sata, tako da nije
postojao prostor namijenjen za spavanje, sve je bila samo jedna
prostorija – objašnjava Desa.
Svoj dolazak na Planu, u svježe oribanu učionicu sa starim šporetom unutra, kaže, nikad neće zaboraviti.
– Seoska djeca su bila ambiciozna, dolazili su sa „ćumurašima” sa
Meke Grude ili pješke iz Njeganovića, Kačnja… ali što im daš, to nauče.
Nosili su stvari u malim seoskim torbama, ali bili su uredni. Pisalo se
naliv perom i znalo se kako se piše, koliko prstiju se odvaja od početka
reda. Djeca su radila, a sad ih mrzi da pročitaju malu pripovjetku, a
kamoli roman – priča Desa.
Bila je predavač tri predmeta: srpsko-hrvatskog jezika sa
književnošću i istorijom i, sada već zaboravljenog, domaćinstva, koje je
u školama ukinuto 1994. godine, baš kada je Desa otišla u penziju.
Njen rad na Planoj obilježio je i kurs iz predmeta „domaćinstvo“ koji je držala svojoj prvoj generaciji.
– Domaćinstvo je bilo značajno za opštu kulturu. Djevojke su učile da
heklaju, vezu, pletu, a i muškarce sam učila da prišiju dugme i zakrpe
šav, jer ko zna šta ih u životu čeka. A oni bi potajno govorili „Meni će
to žena raditi“ – s osmjehom se prisjeća Desa.
Budući da je srednju školu završila u Mostaru, kaže kako su časovi
domaćinstva koje je ona tamo pohađala bili ozbiljno pripremani, te da je
zbog velikog troška koji su iziskivali država je poslije odlučila da ih
ukine.
– Morali smo da napravimo kompletan ručak sa predjelom, glavnim jelom
i dezertom, zatim smo učili kako da postavimo sto, kako da se ponašamo
za stolom, a imali smo i nauku o ishrani – dodaje Desa.
Na Planoj je radila od 1957. do 1959. godine, poslije čega je otišla u
Osnovnu školu „Vlado Tomanović“ u Bileći, gdje je i dočekala penziju.
Sebe opisuje kao strogog predavača koji je mnogo zahtjevao, ali kaže
da su je djeca uvijek slušala i da im nikad nije manjkalo znanja, što
se, po njenom mišljenju, potpuno razlikuje od onoga kakvo je školstvo
danas.
U vrijeme njenog rada nastavnika je bilo manje nego danas, a đaka
mnogo više. Odjeljenja su brojila oko 35 učenika, te se moralo raditi i
honorarno, i po 28 časova sedmično umjesto 21. Desa je honorarno
predavala i u tadašnjoj Upravnoj školi, kao i u Školi učenika u
privredi.
Vodila je dramsku, literarnu, recitatorsku i lingvističku sekciju, te
pripremala književne večeri. U njenoj sekciji, između ostalih, bili su i
Radoslav Bratić i Milanče Vučinić.
Zahvaljujući njoj, u tadašnjem gradskom pozorištu bilećka publika
imala je priliku da gleda izvedbu „Mrešćenje šarana” Aleksandra
Popovića, Njegošev „Gorski vijenac”, kao i „Malog Gundulića” Dušana
Lončarevića, za kog je garderobu pozajmljivala iz dubrovačkog pozorišta.
– Nekad me toliko zaboli što sam radila toliko, ali voljela sam djecu
i znale su suze da mi krenu kad vidim da dobro rade. Danas se nagrada
dobija za ništa, a mi smo toliko radili i niko me nije čak ni pohvalio –
razočarano priča Desa.
Osnovnu školu završila je u Bileći kao odličan đak sa svim peticama, a
kako kaže, čini joj se da je juče došla iz srednje škole u Mostaru.
Desa Babić 1957. godine
– Stari ljudi bi rekli: kao da si na jedna vrata ušao, a na druga
izašao. Došla sam kao seosko dijete u Mostar, a nastavnici su se sa mnom
kleli. Bila sam dobila nagradu da kao najbolji đak idem na Boračko
jezero, kupili su mi izviđačku uniformu i sve je bilo spremno, ali
pokojni otac mi nije dao, jer je smatrao da nije u redu da ja kao žensko
dijete idem tamo – sjeća se Desa.
Ističe da je posebno srećna što gdje god pođe susreće svoje bivše
đake i što je oni i danas poštuju i prepoznaju. Iako joj je vid malo
oslabio, još uvijek redovno prati novine, a kaže da ne zna koliko knjiga
je pročitala za vrijeme rata. Prije nekolike godine djelimično joj je
oslabio i sluh, pa uz smijeh dodaje kako joj je uvijek zvonilo na ušima,
ali ipak, dok je radila, ni muha nije mogla da joj promakne, a da je ne
čuje.
Njen suprug Veljko bio je izuzetno cijenjen pedagog i priznati
društveno-politički radnik. Doktorirao je iz oblasti pedagogije. Njihove
tri kćerke u mladosti su pohađale muzičku školu u Bileći, svirale
harmoniku, igrale folklor, bavile se sportom…
Desa Babić kroz svoj nesebičan rad pružila je nebrojenim generacijama
jednu od najdragocjenijih stvari u životu, a to je obrazovanje, što je
vrijedno svega osim zaborava.
Izvor Moja Hercegovina