Vodeći američki časopis za biološke nauke ‘Bio Space’ kao jedinu Evropljanku među 10 vodećih naučnika inovatora svijeta, starosti do 40 godina, uvrstio je Sanu Alajmović, rođenu u Olovu. Sana je odrasla u Švedskoj, gdje je sa porodicom izbjegla tokom rata u Bosni i Hercegovini. Prije deset godina, osnovala je kompaniju ‘Sigrid Therapeutics’, koja je izumila biotehnologiju koja ljudima pomaže u snižavanju nivoa šećera u krvi, što na koncu može umanjiti rizik od dijabetesa tipa 2.
Proizvod je revolucionaran, veliki broj investitora je zainteresovan za njega, i kako mi kaže Sana tokom ručka, u lijepom restoranu nedaleko od sjedišta njene kompanije u Štokholmu: “U Japanu se već proizvode prve količine našeg proizvoda i krećemo u prodaju. Prvo tržište nam je Amerika, a moći će se kupiti i u Evropi i Aziji, naravno.”
Sana je samouvjerena i sposobna mlada žena, koja se prije nekoliko godina našla na listi najuspješnijih Šveđanki. O svom putu često govori mladima, posebno djevojkama, a posebno djevojkama migrantkinjama, i sama svjesna kako je težak bio njen put do uspjeha. Radila je od trenutka kada je mogla da radi, u fabrici, dijeleći novine, spremna da istraje na svom putu bez straha i sumnje u sopstveni uspjeh. Sanu sam upoznao prije nekoliko godina u Štokolmu na sesiji BH Futures fondation, a iskoristio sam nedavni boravak u Švedskoj, tokom Stockholm internet foruma da uradim intervju sa ovom vrijednom mladom ženom
Aleksandar Trifunović, BUKA: Izabrala si teži put za svoju karijeru, sama si se, uz pomoć porodice, probijala ka vrhu. Misliš li da ti je takav izbor i najviše pomogao da budeš tu gdje si sada?
Sana Alajmović: Ja sam bila jedna od 300 studenata koji su izašli sa Handelsa, ovdašnje poznate ekonomske škole. I kada gledam kako su prošle moje kolege, neki moji heroji i uzori, shvatim da je samo nas pet, od tristo, nešto napravilo. A ja sam najbolja od svih. I to sam analizirala, zašto je to tako. Dosta mojih kolega su pali u depresiju, izgubljeni su, nije mi bilo jasno šta se s njima dešava. I shvatila sam da je meni zaista pomoglo što sam bila na dnu, nije mi moglo biti gore, zavisili smo od Crvenog krsta… majka je, kao fakultetski obrazovana žena, čistila da bih ja mogla da se školujem. I stalno mi je govorila, moramo raditi, nećemo živjeti “od socijale”. Jer meni su drugovi i u školi govorili, ‘vi izbjeglice samo uzimate naše pare’. I to me nije slomilo, ja nisam neko koga je moguće zastrašiti, ne plašim se. Tako je bilo i sa izborom karijere, moje kolege su birale velike, sigurne firme poput IKEA, a ja sam otišla u nepoznatu malu kompaniju koja se bavi nano tehnologijom, za koju niko nije čuo. Ja sam izabrala manju firmu, jer sam smatrala da ću se tu lakše dokazati i naći prostora da pokažem koliko znam.
I onda se desilo da jedna djevojčica, izbjeglica, danas drži predavanje drugim djevojčicama o svom uspjehu i da je on moguć. Kako se osjećaš danas u takvoj ulozi, prija li ti? Šta možeš poručiti mladim djevojkama koje se danas lome da li ostati ili otići iz tvoje domovine, Bosne i Hercegovine?
Prija mi, danas najviše pričam mladim izbjeglicama, jer ja sam primjer. Vjerujem u te modele, jer ako ja mogu, možeš i ti.
Ja se divim našoj omladini u Bosni i Hercegovini, tu ima toliko kapaciteta. Ne mogu nikom govoriti šta da radi u životu. Vjerujem da je edukacija put, da se obrazuju, traže stipendije… da rade i besplatno ako treba, da bi naučili. Nije lako, ali nikad nije bilo više mogućnosti sa druge strane. Znam dosta mladih djevojaka koje su uspjele jer su vjerovale u sebe. Naravno, kriza je napravila takve okolnosti da svi moramo biti još bolji, što je opet pitanje edukacije i potrebe da se stalno obrazujemo i postignemo kvalitet. Ljudi teže kvalitetu, dobri radnici traže kvalitetne kompanije i obrnuto, dobre kompanije traže kvalitetne radnike. Nema druge, moraš biti sve bolji i bolji.
Tvoja firma, ‘Sigrid Therapeutics’, vrlo je ambiciozna ideja proizvodnje lijeka koji treba da pomogne ljudima koji su u preddijabetes fazi. Gdje sad stojite sa svojim proizvodom?
Trenutno radimo najveću svjetsku studiju, sa 288 pacijenata u 20 klinika po Evropi, preddijabetičari, ljudi koji su u riziku da bi mogli dobiti šećernu bolest.
I mi smo se morali adaptirati zbog ove krize, jer bi nestali sa tržišta da nismo. Darvin je to još davno rekao, ako se ne možeš prilagoditi novim uslovima, nestaćeš. Naš preparat se može kupiti bez recepta, da bismo i mi brže mogli da dođemo do prodaje i sredstava za naš rad. Volim ovu misao, čekaj da se sjetim kako ide: “Trči, nemoj šetati. Ili trčiš za hranom ili ćeš trčati da ne postaneš hrana.” Okrutno, ali je tako.
Skoro svaki dan u Švedskoj propadne neka do juče dobra firma.
Kako ti sebe definišeš, kao naučnicu ili preduzetnicu?
Ja se definišem kao biznis žena, kao poduzetnica. Imam samo tri godine fakulteta, a u mom preduzeću su svi doktorirali. Ja imam “doktorat” u izvršnom dijelu, životni, i on je najvažniji u mom poslu. Rizikujem, ali ne puno, jer znam šta znači izgubiti sve, nemati ništa, ja sam bila u toj situaciju. Svjesna sam potpuno da će moj Upravni odbor mene kao ženu kazniti strožije ako pogriješim, prije nego li nekog muškarca.
Biti žena u biznisu, kakvo je to iskustvo?
Samo 1 % investicionog kapitala ide ženama u svijetu. Kada žena predlaže biznis ideju za investiranje, onda te pitaju sve, ali baš sve, o rizicima…moraš biti ubjedljivija. Morala sam biti spremna na svako pitanje, suočavala sam se sa sumnjičavošću. Istovremno, kad muškarac predlaže neki posao, priča se samo o potencijalu, ne o detaljima.
I to je malo ironično, morala sam biti duplo bolja od drugih, a imala sam duplo lošije uslove da to postignem. Kada sam pokazala da mogu biti uspješna, plaćati porez, zapošljavati, doprinositi zajednici, sada se opet moram dokazivati i kao žena. I nemam problem da to radim, možda nisam bolja, ali barem nisam lošija od vas, to sam uvijek htjela da pokažem.
Vodimo ovaj razgovor nedaleko od tvoje firme ‘Sigrid Therapeutics’, pričamo o ekonomiji, kako danas vaše brojke izgledaju?
U timu za razvoj nas je 40, zaposlili smo još 5 ljudi u komercijali. Fabrika koja proizivodi naš lijek je u Japanu, zapošljava 1000 ljudi i ima veliko iskustvo u proizvodnji. Tržište za koje smo posebno zainteresovani je Amerika, preko 150 miliona je gojaznih Amerikanaca i pokušaćemo da se probijemo na tom tržištu. Naravno, baza nam je Švedska, i ovdje ćemo biti prisutni, kao i u cijeloj Evropi sa prodajom.
Insistiraš na pozitivnom, uvijek gledaš pozitivno, pomaže li to kada gledaš iz Švedske, najsređenijeg društva svijeta prema Bosni i Hercegovini?
Ja znam mnogo ljudi iz Bosne koji su se ovdje rodili, završili škole u Švedskoj i vratili se dole u Bosnu da žive. Znam da je teško, ali ima nešto u toj zemlji… Moji roditelji idu svaka dva mjeseca u Bosnu, moji prijatelji… Prije par sedmica sam pričala sa jednom mladom Kineskinjom koja je došla iz San Franciska u Štokholm, za 8 mjeseci nije stekla nijednu prijateljicu, osjećala se jako usamljenom.
U BiH je drugačije, ovo društvo nije baš druželjubivo, zatvoreno je. Mi imamo duh, jer na kraju dana su bitne te ljudske relacije. Ovdje je sistem perfektan, ali dolje ima nešto… Imamo prelijepu prirodu, ljudi su prijatni, gostoljubivi…
Prošla sam cijeli svijet, a najbolje Nove godine sam proslavila u Olovu i Varešu.
Ima pozitivnih snaga u BiH, ja zaista vjerujem da stvari mogu biti bolje. Možda ja, kad dođem dolje, vidim najbolje, ali mi imponuje kada sretnem tako mlade i sposobne ljude, nema nikave razlike između njih i njihovih vršnjaka u Švedskoj.