Gorska služba spasavanja Banja Luka je dobrovoljna, neprofitna, humanitarna i stručna organizacija, koja kao osnovni cilj i zadatak ima sprječavanje nesreća na planinama, u speleološkim objektima i uslovima, kao i alpinističkim i urbanim uslovima. Osnovana je prije nekoliko godina i iza sebe već ima uspješne akcije. Riječ je o volonterskoj organizaciji i članovi ne primaju nikakvu naknadu za to što rade. Ovu ekipu možete pozvati u slučaja nestanka osobe ili u slučaju elementarnih nepogoda. Oni su spremni da pomognu u svakom času.
Za portal BUKA razgovarali smo sa Lukom Kukrićem, sekretarom stanice GSS Banja Luka.
Možete li nam reći nešto više o Gorskoj službi spasavanja Banjaluka, ko su članovi, kako ste se okupili, kako radite?
Gorska služba spasavanja Banja Luka je dobrovoljna, neprofitna, humanitarna i stručna organizacija, koja kao osnovni cilj i zadatak ima sprječavanje nesreća na planinama, u speleološkim objektima i uslovima, kao i alpinističkim i urbanim uslovima. Organizacija takođe ima za cilj spasavanje ljudi i imovine, te pružanje prve pomoći u slučajevima kod kojih treba primjenjivati posebno stručno znanje i tehničke vještine, kao i tehničku opremu za spasavanje. Pored spasavanja i pružanja prve pomoći unesrećenima na nepristupačnim terenima, možemo djelovati i u urbanim uslovima u slučajevima saobraćajnih nezgoda, elementarnih nepogoda, kao što su poplave, visoki sniježni nanosi, niske temperature ili požari.
Registrovani smo kao udruženje građana u Osnovnom sudu u Banjaluci, 2012. godine i trenutno brojimo 59 članova. Sama ideja o osnivanju je dosta starija, ali do realizacije je došlo tek prije 3 godine, kada su se stvorili potrebni uslovi za formiranje stanice. Naši članovi su mladi ljudi, entuzijasti različitih profila i interesovanja, koje okuplja zajednička želja da pruže pomoć nekome ko je u nevolji, koji vole prirodu i boravak u njoj i koji vole da rade u timu. Već je rečeno da smo dobrovoljna i neprofitna organizacija, a to je možda i najjača osobina koja nas veže. Naš posao radimo dobrovoljno i za njega ne tražimo novčanu naknadu. To nam omogućuje da u mnogim stvarima budemo bolji od službi koje su plaćene za isti posao, jer nam je motiv neuporedivo veći. Ljudi koji danas čine Gorsku službu spasavanja su dobrovoljci, humanitarci, koji dijele zajedničke vrijednosti pružanja pomoći.
Koja je Vaša misija?
Misija Gorske službe spasavanja Banja Luka je pomoć i spasavanje građana i njihove imovine u nepristupačnim i teško pristupačnim terenima i uslovima, pružanje pomoći u urbanim sredinama kada ostale službe za zaštitu i spasavanje trebaju dodatnu podršku, kao i pružanje pomoći i spasavanje svih kojima je pomoć neophodna.
Nedavno ste pronašli nestalog Banjalučanina, Neđu Ostojića, kako je protekla ta akcija?
Prije nego što opišemo akciju, potrebno je pojasniti nekoliko stvari vezanih za tu aktivnost. Potrage su specifična i kompleksna oblast spasavanja kojoj se, nažalost, ne pridaje veliki značaj, posebno kod nas. Ukoliko obratite malo više pažnje na natpise u medijima, gotovo jednom sedmično se pojavi vijest da je neko nestao ili se izgubio. U gotovo svim slučajevima, kada se ta vijest pojavi u medijima, osoba je već nestala prije nekoliko dana. Zašto se to dešava? Najviše iz razloga nepostojanja institucija ili organizacija kojima se rodbina i prijatelji nestalog mogu obratiti u tom slučaju. Nakon što rodbina/prijatelji pokušaju da pronađu čovjeka (obično 1 ili 2 dana), obrate se policiji ili nekada vatrogascima. Kao službe koje imaju i druge poslove, te ograničene resurse u pogledu vremena, ovakve akcije se pokreću u različitim intervalima i sa različitim vremenskim trajanjem. Ako ti postupci ne urode plodom, porodice se hvataju za slamku i pokušaju preko medija obavijestiti javnost, nadajući se nekoj informaciji. Do tada je već prošlo nekoliko dana i šanse za preživljavanje izgubljene osobe se smanjuju. Volonterske organizacije poput Gorskih službi spasavanja imaju daleko veći motiv od ostalih da reaguju i istraju u ovakvim akcijama, te posjeduju veći nivo obučenosti i znanja od drugih službi. Bez obzira na to, ako javnost nije upoznata sa našim postojanjem i djelovanjem, i mi smo samo jedna u nizu organizacija koju građani zaobiđu.
Tako se desilo i u ovom slučaju. Neđo Ostojić je nestao u utorak, 04.08., oko 17:00 popodne (kada je posljednji put viđen). Informacija je do nas došla sasvim slučajno i u zadnji čas – u petak, 07.08., oko 10:00h. Kada je naš tim u 13:00h posjetio porodicu da prikupi potrebne informacije, sve ostalo je već bilo pripremljeno, svi slobodni članovi informisani i u pripravnosti. Potraga je počela odmah nakon analize, oko 15:00h i po pristizanju slobodnih članova, pokrivali smo sve veći teren. U jednom od pretraživanja najperspektivnijeg sektora, naišli smo na informacije koje su nas dovele do lokacije gdje smo pronašli nestalog. Ukupno aktivno vrijeme traganja na terenu je bilo manje od 5,5 sati, što je izuzetno kratko vrijeme za pronalazak izgubljene osobe. Na svu sreću, g-din Neđo Ostojić je pronađen živ i zdrav, nakon tri dana izbivanja od kuće, a ova akcija je na pravi način potvrdila i opravdala naše napore da se obučimo i osposobimo za izvođenje potraga i tako doprinesemo većoj sigurnosti naših sugrađana.
Recite nam nešto o ranijem radu na terenu, čime ste se sve bavili?
Obzirom da smo veoma mlada organizacija i da smo u javnost istupili tek relativno skoro, portfolio naših akcija je još uvijek skroman. Učestvovali smo u spasavanju ugroženih u poplavama prošle godine, u banjalučkom naselju Priječani, kada smo bili jedini koji su se prvog dana probili u tada odsječeno naselje. Tu smo bili angažovani cijeli dan, sve dok je bilo ljudi za koje smo znali da trebaju evakuaciju. Odmah iza toga, učestvovali smo i u akciji širih razmjera u poplavljenom Šamcu, gdje smo stigli samo dan nakon što smo radili u Banjaluci. U Šamcu je tih dana bio angažovan jako veliki broj spasilaca, vojske i građana iz svih krajeva BiH, sa kojima smo imali odličnu saradnju. Tokom ove godine smo imali nekoliko akcija dežurstava i obezbjeđenja različitih izleta i manifestacija kao što su banjalučka Transverzala, Izleti na izvore Sane, Prvi banjalučki polumaraton ali i i druge. Kako smo u trenažnom i obučnom procesu, tokom proteklih godinu dana smo učestvovali i u različitim zajedničkim vježbama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj od kojih bi istakli regionalnu potražnu vježbu gorskih službi spasavanja Avala 2015, održanu u maju ove godine. Najveći dio našeg vremena u proteklom periodu je ipak posvećen trenažnom procesu i edukaciji.
Koji Vam je bio najteži zadatak sa kojim ste se suočili u toku rada?
Mislim da je to bila neizvjesnost hoćemo li biti na visini zadatka koji se pred nas postavi kada izađemo u javnost. Najviše iz tog razloga, bili smo daleko od očiju javnosti sve od osnivanja, pa do poplava 2014. godine. Srećom, uspjeli smo se obučiti, organizovati i uvježbati na vrijeme i spremno dočekati to prvo pojavljivanje u prošlogodišnjim poplavama.
Javljaju li Vam se građani, šta traže od Vas, kako mogu stupiti u kontakt sa Vama i u čemu im najviše možete pomoći?
Kao što je rečeno, građani tek odnedavno i polako postaju svjesni našeg postojanja. Iz tog razloga, njihovi pozivi prema nama su rijetki. Maloprije pomenuta akcija potrage za nestalim Neđom Ostojićem je pokrenuta na “komšijski” poziv. Naime, prijatelji nestalog su sasvim slučajno poznavali suprugu jednog našeg člana jer žive u istom naselju, te je informacija na taj način došla do nas. Da nije bilo te slučajnosti i informacije, ko zna kakav bi bio ishod cijelog događaja. Naša služba je sve prisutnija u javnosti, prvenstveno u krugovima ljudi koji se kreću u prirodi, poput planinara ili biciklista, ali i ostali građani polako postaju informisani o našem postojanju i aktivnostima, te će potrebe za našim djelovanjem vjerovatno porasti. Dok ne postane zvanično operativan broj za hitne slučajeve poput onoga u zemljama regiona (112), svi građani koji imaju tu potrebu, mogu nas kontaktirati na naš službeni telefon, 066/345-112 koji je dostupan 24 časa dnevno.
Koliko su mladi zainteresovani za Vaš rad, da Vam se priključe, da izađu u prirodu?
U zavisnosti od trenutnih trendova u našem okruženju. Nakon neke katastrofe ili incidenta, često dobijamo upite kako nam se mogu priključiti. Ipak, nakon što to vrijeme ili događaj prođe, i interesovanje opadne. Konkretno, na posljednji pristupni kurs se prijavilo 66 ljudi. Kada je kurs počeo, na prvom predavanju se pojavilo svega 15 ljudi. Sa druge strane, primjetno je da je sve veći broj mladih prisutan u prirodi, na ovaj ili onaj način. Bave se raznim aktivnostima ili jednostavno rekreacijom. Kao i sve ostalo, i to je neka vrsta trenda, jer smo u posljednjih par godina doslovno izbombardovani propagiranjem “outdoor” aktivnosti i života u skoro svim medijima, pa mladi žele da budu “in” i u modi. Do prije koju godinu, uglavnom su samo sportisti išli na Banj brdo/Šehitluke, radi treninga. Danas tim putem ne možete proći od ljudi svih profila i interesovanja. Bilo kako bilo (i iz kog god razloga to bilo), ipak je dobro što su ljudi u prirodi. Ako bude sreće, ostaće tamo i kada se trendovi promjene.
Kako mlade “odvojiti” od računara, da izađu napolje u prirodu?
Konkretnim organizovanjem aktivnosti odnosno zadacima. Apeli na svijest o zdravlju i štetnom uticaju ne-kretanja izgleda trebaju malo vjetra u leđa. Taj vjetar u leđa bi moglo biti češće i kvalitetnije organizovanje i promovisanje dešavanja u prirodi koji bi uključili i obavezali naše sugrađane da učestvuju… Nešto poput pošumljavanja, branja ili sakupljanja bilja, ili nekog drugog korisnog rada. A pošto već svi vise na računarima, to treba iskoristiti i da se ljudi stalno prozivaju i potiču na takve aktivnosti i odlaske u prirodu. Prije nekoliko dana smo bili svjedoci jednog dobrog primjera. Građani, pojedinci i društva su bili pozvani na akciju čišćenja i uređenja staze od Ponira do Trešnjika koju je organizovao TOBL, a naša služba je pružala medicinsko obezbjeđenje i podršku. Prekrasna akcija na koju su se odazvala samo dva građana Banjaluke… Sada se vjerovatno očekuje rečenica poput: “To je to”, ili “Pa da…”, jer to smo mi i naše društvo. Naprotiv, treba reći da se od nečega kreće i da treba istrajati. Na sljedećoj akciji više raditi i više promovisati. Kada je riječ o onim najmlađim, mislim da je tu prije svega potrebna “čvršća ruka” – i prema njima i prema roditeljima. Nažalost, današnje generacije roditelja su prestrašene idejom da djeca borave napolju. Tu su sunce, vjetar, kiša, insekti, krpelji, trava i još mnogo stvari koje predstavljaju opasnost. Ove generacije su gotovo i zaboravile kako su oni odrasli i koliko su vremena provodili napolju, a nažalost, danas je previše spoljnih uticaja na njihovo mišljenje. Roditelji jako malo prepoznaju taj problem kod sebe pa je djeci prepušten izbor koji gotovo uvijek bude računar ili igrica umjesto boravka napolju. Iz tog razloga, ne treba omogućiti taj izbor, već proaaktivno djelovati i zajedno sa svojom djecom učestvovati u aktivnostima i boravku u prirodi. Nekada se roditelji i “prizovu pameti”, ali često prekasno. Tada se često dešava situacija da se dijete naprasno uključuje u aktivnosti na otvorenom, poput raznih škola u prirodi ili kampova ali ono to ne prihvata i stvara odbojnost. Imate te primjere svugdje oko sebe, u zgradi, komšiluku, na poslu…
Imate li novčanu nadoknadu za Vaš rad ili je on volonterski? U čemu pronalazite motivaciju za rad?
Naš rad je u potpunosti volonterski i ne primamo nikakvu naknadu za to što radimo. Volonterizam je baza spasavanja u gotovo svim zemljama svijeta, ali je neuporediva razlika između poimanja volonterizma na Balkanu i ostatku svijeta. Pod volonterizmom se u drugim državama podrazumjeva da ljudi koji su volonteri daju ono najvrijednije – svoje vrijeme kako bi radili posao za koji se obučavaju i koji se inače ne može platiti. Uređena društva im to omogućavaju putem obuka, opreme i ostalih resursa jer je njihov rad direktan doprinos poboljšanju života u društvenoj zajednici. Kod nas, sa druge strane, pod volonterizmom se podrazumjeva nešto potpuno drugo. Onaj ko volontira neće nikada imati omogućene uslove da se time bavi ako ih sam ne stvori, jer čemu to? Volonter treba dati i vrijeme, i resurse, i opremu, i novac… Tako i mi sami od svojih ličnih primanja štedimo za obuke, opremu, pokrivamo troškove naših aktivnosti, plaćamo tekuće obaveze i sve što nam treba. Ipak, zbog toga nam ne nedostaje motiva jer nije ovo jedina oblast našeg društva koja je nakaradna. Naopako je skoro sve oko nas, pa čovjek nekako navikne da je to normalno okruženje za rad i onda to i ne primjećuje. Svaki dan ima neki mali uspjeh kojem se radujemo i zadatak za sutra koji želimo ispuniti.
Kako se snalazite sa opremom. Da li Vam je potrebna podrška institucija?
Oprema koju koristimo treba da posjeduje određene karakteristike koje je čine sigurnom za upotrebu i respektabilne certifikate koji to potvrđuju. Iz tog razloga, prilično je komplikovano doći do takve opreme kod nas, a i kada se dođe – ona je jako skupa. Osnovna baza naše opreme je u početku bila naša lična, odnosno ona koju je svako sa sobom donio u ovu organizaciju. Posuđivali smo za obuke i akcije, snalazili se kako smo znali i umjeli. Štedimo pare i sakupljamo sredstva putem molbi za sponzorstvo i donaciju od različitih firmi kako bi pokušali kupiti ono što nam treba. Ne možemo reći da su baš svi oko nas gluvi na naše molbe. U proteklom periodu, naše ciljeve, viziju i ulogu je prepoznala Nova Banka koja nam je pomogla da kupimo osnovni paket opreme sa kojim smo nastavili da radimo. Za neke dijelove opreme smo dobiti pomoć od firme “Autokomerc V.S” iz Banjaluke, kao i od pojedinaca i prijatelja stanice koji su od samog početka uz nas i kojima smo mnogo zahvalni. Jedan dio opreme koji ne traži certifikate sigurnosti ili se često haba i troši, pokušavamo sami praviti. U našoj službi postoji izuzetan inovatorski i proaktivan duh u rješavanju ovih problema pa smo tako u saradnji sa preduzećem Austronet iz Kozarca uspješno realizovali nekoliko projekata za laka nosila, a preduzećem Trien iz Tešnja, za odjeću. Pokušavamo iskoristiti i znanja i vještine koji naši članovi posjeduju te mnoge stvari pravimo i popravljamo sami za sebe.
Konstantno smo “tanki” sa medicinskom opremom i sanitetskim materijalom koji najviše trošimo, tako da se uvijek obraćamo zastupničkim firmama i preduzećima iz ovih oblasti za pomoć. Sve u svemu, i ova organizacija čini ono što i svi građani ove države – snalazi se kako zna i umije.
Savjet građanima, kako da budu sigurni/sigurniji?
Prvi savjet bi bio da poštuju prirodu i pravila boravka u njoj. Drugi da ne precjenjuju svoje sposobnosti, vještine i znanja, ali i ne podcjenjuju vremenske prilike i terene kojima se kreću. Treći i posljednji je da imaju na umu da se imaju kome obratiti za pomoć ako prethodna dva savjeta nisu čuli.
Razgovarala Maja Isović