Jedna od stranica u radosnici moga starijeg
sina potpuno je ispisana sitnim, nervoznim rukopisom. Stranica je
predviđena za unošenje datuma o cijepljenju i ozbiljnijim bolestima; ja
sam je ispisala detaljnim analizama simptoma, liječničkih mišljenja i
osobnim zapažanjima vezanim uz više zdravstvenih problema koji su nas
zaskočili gotovo odmah po njegovom rođenju. Na sreću, radi(lo) se o
blažim tegobama, a neke od liječničkih bojazni s vremenom su se pokazale
kao neutemeljene. Međutim, ta me stranica s gustim redovima gotovo
nečitljivih riječi, od kojih su neke napisane velikim slovima ili
podcrtane kako bi se naglasila njihova važnost, uvijek podsjeti na vruće
ljetne mjesece 2012. godine kada je očaj koji sam osjećala zbog stvari
koje su mi se tada činile bezizlaznima i nerješivima bio gotovo
opipljiv.
Od djetinjstva sam beskonačnim zapisivanjem
događaja, popisa i planova pokušavala uvesti red u svoj svijet. Tako
sam i ovoga puta (pre)detaljnim bilježenjem nastojala usustaviti i
kontrolirati stvari koje su me užasavale. Moje je dijete bilo tako
maleno, a ja mu već nisam mogla pomoći; tako sam kratko bila nečija
majka i već sam podbacila. Točka na i dugih samotnih sati koje
sam provodila znojeći se u stanu s bebom u naručju, mahnito guglajući
dijagnoze u potrazi za rješenjima i utjehom (a uglavnom pronalazeći
dodatne razloge za stravu i shrvanost) i čekajući da sunce zađe i
vrelina koliko-toliko popusti kako bismo mogli izaći u šetnju, bila je
pojava tvrdokorne tjemenice koje se, ma koliko puta slijedila savjete
pronađene na internetu, u stručnoj literaturi, kod pedijatrice, nisam
uspijevala riješiti. Vrativši se u tropsku klimu stana, nakon još jednog
posjeta pedijatrici tijekom kojega sam joj uzaludno pokušavala
objasniti kako sam već mnogo puta postupila upravo onako kako
mi je govorila, ali bez ikakvih rezultata, doživjela sam gorkim suzama
natopljen histerični slom. Ako nisam mogla riješiti taj beznačajni
problem, kako ću uspješno svladati krupnije probleme koji su bili pred
nama? Tjemenica me porazila. Bila sam nesposobna, loša majka.
Iz današnje mi perspektive drama oko tjemenice djeluje gotovo
apsurdno, vremenskim odmakom, kao i većina ostalih početničkih
roditeljskih muka, svedena na razinu beznačajnosti. Ono što nije ostalo u
prošlosti osjećaj je majčinske neadekvatnosti. On je još uvijek
prisutan, kao već stotinu puta izmutirani, neuništivi virus, ponekad
danima zatomljen i jedva čujan glasić, ponekad gromoglasna, dvometarskim
fluorescentnim slovima napisana objava. Čak i kada se uspijem
proglasiti dobrom majkom, svjesna sam kako je taj status nestabilan kemijski spoj, izjava koja se već u sljedećem trenutku može p(r)okazati kao lažna.
„Romantiziranje majčinstva“, piše Sarah LaChance Adams u knjizi Mad Mothers, Bad Mothers, and What a “Good“ Mother Would Do,
„dovelo je do kategorizacije majki kao prirodno dobrih ili patološki
loših.“ Društveni konstrukt majčinstva kao ideala bezuvjetne,
neproblematične i neproblematizirane ljubavi i požrtvovnosti pri tome
potiskuje i ignorira svaku naznaku prisutnosti ambivalentnih osjećaja u
odnosu majka-dijete, a i najmanju transgresiju onoga što se
podrazumijeva kao majčinski empatički imperativ brzo i efikasno osuđuje
zahvaljujući razgranatoj mreži nadzornih tijela i korektivnih
mehanizama.
Sredstva nadzora lukava su i podmukla, ustrojena tako da vanjske
procjene i vrednovanja neprestano pothranjuju našu vlastitu, pounutrenu
porotu. Iako se često čini suprotno, izvanjski nadzor često je i
dvosmislen, višeznačan, ne omogućava jasno definiranje proskribiranih
postupaka, zamućuje značenja. Neka naša odluka u jednom sustavu
majčinskih/roditeljskih vrijednosti može biti ocijenjena kao dobra (zajedničko spavanje – jedan od temelja povezujućeg roditeljstva) ili loša i neodgovorna (Tako možeš ugušiti svoje dijete!).
Osim toga, čak i ukoliko po tumačenju sustava postupamo ispravno,
postavlja se pitanje radimo li to iz pravih razloga ili iz sebične,
nepromišljene komocije („I mi spavamo zajedno, ali ne jer je tako ispalo,
već smo to aktivno odlučili“, napomenula mi je jedna mama nakon što sam
joj rekla kako dijete spava sa mnom u krevetu jer mi je tako
jednostavno lakše podnositi česte noćne podoje). Čini se kako je
nemoguće pouzdati se u to da će ijedna donesena odluka uvjerljivo
definirati naš status kao onaj dobre majke; iza stidljivog
odobravanja uvijek će se naći drugo mišljenje, tek objavljena studija,
opskurna web stranica, alternativni pogled na svijet, tračak sumnje koji
će zaljuljati naše samopouzdanje. Temelji naše vlastite institucije dobrog majčinstva, mukotrpno iskopani, još su se jednom pokazali kao iznenađujuće krhki.
Američka spisateljica Ayelet Waldman
poznata je prije svega po esejima u kojima detaljno opisuje zgode i
nezgode iz vlastitog obiteljskog života, braka s autorom Michaelom
Chabonom i izazove majčinstva. Međutim, esej Truly, Madly, Guiltily
iz 2005. godine, u kojem je napisala kako više voli svoga muža od svoje
djece, onaj je kojemu duguje najveću slavu, a ujedno i ozloglašenost:
„Ako je dobra majka ona koja svoje dijete voli više od ičega na svijetu,
ja nisam dobra majka. U stvari, ja sam loša majka. Više volim svoga
muža od svoje djece“, piše Waldman nastavljajući kako, u slučaju smrti
svoga djeteta (ili djece) ne bi osjećala potpunu, zastrašujuću shrvanost
kakva bi je zadesila nakon suprugove smrti. Waldman smatra kako, za
razliku od ostalih majki s kojima se svakodnevno susreće, nije doživjela
prebacivanje psihološkog okidača u kojemu se fokus žudnje, želje i
strasti premješta s romantičnog partnera na dijete, čineći ga tako
apsolutnim središtem majčinog svemira; odanost i ljubav koja se osjeća
prema njemu neusporediva je s bilo kojim drugim odnosom u životu (dobre)
majke. Waldman ističe kako njezin muž dijeli njezine osjećaje, te
njihov romantični i patnerski odnos ostaje središte njihovog obiteljskog
svemira, dok su djeca “samo” voljeni sateliti.
Reakcija javnosti bila je snažna i generalno izrazito nepovoljna po
Waldman. I sama autorica tvrdi kako je bila zatečena gnjevom čitatelja i
čitateljica, a osobito drugih majki, koji se očitovao u ogromnom broju
negativnih komentara u kojima se Waldman proglašavalo užasnom,
monstruoznom majkom, upozoravalo na pogubne posljedice koje će zbog
takvog stava zasigurno imati njezina djeca i čak zahtijevalo uplitanje
socijalne službe. Autorica u knjizi Bad Mother, nastaloj kao produžetak propitivanja majčinske uloge i vlastitog raskrinkavanja kao loše majke
započetog navedenim esejem, opisuje i gostovanje u emisiji Oprah
Winfrey u kojoj je sudjelovala kao „kontroverzna autorica“, suočena s
gledalištem prepunim bijesnih majki od kojih je jedna prijetila kako će
fizički nasrnuti na nju. Gostovanje kod Opre ipak je završilo
svojevrsnom pobjedom za Waldman, koja je svoje stavove i osjećaje (uz
potporu voditeljice, neprikosnovenog emocionalnog gurua američke soccer mom-MiniVan majority populacije)
uspjela učiniti prihvatljivi(ji)ma nesklonoj joj publici. Ipak,
navedeni esej i stigma koju je izazvao i nakon deset godina ostaje
polazišna točka u procjeni Waldman i njezinog autorskog rada. Gotovo
svaki internetski članak koji se bavi autoricom sadržavat će link ili
manje ili više podrugljivu referencu na navedeni esej. S jedne strane to
dovodi u pitanje autoričinu samoproglašenu naivnost što se tiče
reakcija koje je očekivala po objavi eseji, osobito s obzirom na to da
su se daljnji eseji i knjiga o vlastitom „nekonvencionalnom“ poimanju
majčinske ljubavi i roditeljskih uloga pokazali kao lukrativan i
promišljen poslovni potez. S druge pak strane „besmrtnost“ navedenog
eseja dokaz je koliku snažnu emocionalnu reakciju u javnosti izaziva
propitivanje onoga što se smatra svetim i nedodirljivim.
Upravo zbog toga što je, kako piše Waldman, „ključna karakteristika dobrog majčinstva samožrtvovanje“, kriva je za najgori grijeh, ključnu odrednicu loše majke:
sebičnost. Tradicionalno vrednovanje (heteroseksualnog) romantičnog
odnosa uvelike ovisi o njegovom poimanju kao sredstvu do glavnog cilja,
odnosno ozakonjene bračne zajednice i prokreacije, kada potpuno pada u
drugi plan i postaje važan jedino kao minimum, u svrhu održavanja
cjelovitosti nuklearne obitelji. Ova tradicionalna shema svaki drugi tip
odnosa definira kao manjkav i/li prijeteći, kao predmet sumnje i
propitivanja. Inzistiranje na prioritetnosti i povlaštenosti romantičnog
odnosa u obiteljskoj strukturi, nespremnost da joj se „prirodno“ oduzme
njezin prvobitni intenzitet, njezina preobilna, prenapadna prisutnost,
Waldman čini neugodnom, zastrašujućom anomalijom. Ipak, zgroženost
ovakvom neprihvatljivom raspodjelom emocionalne naklonosti i određivanje
Waldman kao podbačaja u sferi majčinstva također služi i u svrhu
pozitivnog samoodređenja drugih majki kao dobrih u odnosu na
majku-monstruma, što pronicljivo opaža i sama autorica: “Možda smo tu i
tamo i zabrljale, ali barem nismo Ayelet Waldman!” „Kvaliteta“
majčinstva uvijek je komparativ.
Jedan od likova u romanu Big Little Lies Liane Moriarty, u
kojemu se konflikti između majki i izazovi roditeljstva razotkrivaju kao
daleko stravičniji od smrtnog slučaja na samom završetku priče, tvrdi:
„Roditelji su skloni osuđivati jedni druge. Ne znam zašto. Možda jer
nitko od nas zapravo ne zna što radi?“ Waldman u propitivanju međusobnog
majčinskog osuđivanja i Mommy Wars fenomena dolazi do sličnog
zaključka: „Možda je to zbog toga što su ulozi tako visoki. Drugačiji
pristup nekog roditelja ukazuje na mogućnost da ste sa svojim djetetom
pogriješili. To jednostavno ne možemo tolerirati jer se bojimo da bilo
kakva greška, ma koliko sitna, može imati razorne posljedice.“
Jednostavne, binarne, crno-bijele podjele lake su, ugodne i više od
svega utješne: u tjeskobnoj, grizodušjem natopljenoj i često neopisivo
samotnoj atmosferi majčinstva često kao jedina utjeha može poslužiti
subjektivna, uglavnom površna procjena kako neka druga majka svoj posao
obavlja lošije, nemarnije, pogrešno. Empatija prema drugim majkama, kao
što to u prekrasnom eseju ističe Stacia L. Brown, mnogo je teži put. Neusporedivo je lakše ignorirati činjenicu kako se ogromna većina tih drugih, loših majki svakodnevno trudi biti savršena majka, baš kao i ja. S istim nezadovoljavajućim, frustrirajućim, manjkavim, ali ipak dovoljno dobrim rezultatima.
Izvor MUF