U ponedeljak
ujutru, vašingtonski insajderi probudili su se i među svojim mejlovima
pronašli „Playbook“, bilten koji citira drugi bilten – namenjen klijentima investicione firme Southwest Securities
– pod naslovom „Vikend haosa“. „Previše je dešavanja, i toliko su
široko rasprostranjena i ozbiljna da ih tržišta ne mogu zadugo
ignorisati“, navodi se u ovom biltenu. „Pred vratima imamo konstantnu
pretnju terorizma“. U Wall Street Journalu, priča sa naslovne strane diže sličnu uzbunu: „Obama se miri sa lukom nestabilnosti nezapamćenim od 70-tih.“
Iznenađuja činjenica u vezi ovog članka nije bilo to što su morala da
ga napišu dva novinara, nego što citira, kao dokaz ove nesvakidašnje
apokalipse, glavni i odgovornog dizača panike Džona Mekejna: „Senator
Džon Mekejn (republikanac, Arizona), izjavio je u intervjuu na CNN-u u
nedelju, da je svet ‘u većem previranju nego ikad u mom životu’“.
Ovo je šokantno izjava za čoveka rođenog 1936. – čoveka čiji je život
obuhvatao čitav Drugi svetski rat i koji je, setimo se, bio ratni
zarobljenik u Vijetnamu. Što se tiče naslova, prisetimo se i svih
nestabilnih stvari koje su se odigrale od 1970-ih: iračko-iranski rat,
duga izraelska borba oko granica, libanski građanski rat, raspad
Sovjetskog Saveza (sa ogromnim nuklearnim arsenalom), krvavi raspad
Jugoslavije, kraj aparthejda, genocid u Ruandi, uspon Kine, pad Japana,
vladavina talibana, potresi u Jemenu i Pakistanu, 11. septembar,
američka invazija na Irak i Avganistan, ruska invazija na Gruziju, narko
ratovi u Meksiku i Kolumbiji, Arapsko proleće, da spomenemo samo neka
dešavanja.
U svemu tome, Amerika je ostala netaknuta i uglavnom zdrava. Što se
tiče predskazanih globalnih posledica ovih događaja – demokratska Rusija
ili Irak, nelegalne nuklearne bombe koje padaju na naše tržne centre –
pa, većina njih se nije dogodila. Zapravo, zaboravili smo da smo ikada
verovali da su moguće. Pa ipak, još uvek iz generacije u generaciju
uporno gledamo u nebo, ubeđeni da će nam pasti za glavu, i ubeđeni da
znamo kako će tačno pasti.
Večito iščekivanje apokalipse je svojevrsna američka specijalnost.
Sjedinjene Države su nastale kao reakcija na korupciju i haos Evrope.
Puritanci su verovali da je njihova „obećana zemlja“ novi Jerusalim.
Zamisao da jedna grupica ljudi jedina zna strašnu istinu, kaže Entoni
Grafton, profesor istorije na Prinstonu, „traje od Otkrovenja
Jovanovog“. Ove apokaliptičke linije došle su do izražaja u „velikom
buđenju“, kada ljudi verovali da će Hrist vratiti na Zemlju: prva
stanica, Amerika.
U devetnaestom veku, dok se Amerika bavila industrijalizacijom,
Evropu je preplavio talas revolucija. „Izgledalo je kao da je rulja
pokušavala da preuzme Evropu“, kaže Piter Šulman, koji predaje američku
istoriju na univerzitetu Case Western. Amerika je zabrinuto gledala u
Evropu; apokalipsa se upravo odigravala s druge strane okeana. „U
devetnaestom veku, Amerikanci su često posmatrali događaje u
inostranstvu ili kao opravdanje ili kao pretnju svom projektu“, kaže
Šulman. Kod nas je apokaliptički jezik „korišćen u pripremama za dolazak
građanskog rata“, kaže Grafton. „U ovom slučaju, to je imalo smisla.“
Ali naša upotreba apokaliptičkog jezika češće je samo egoistična:
svaka generacija smatra da proživljava neponovljivo – i neponovljivo
zastrašujuće – rasulo. „Skoro svaka generacija za za koju znam bila je
ubeđena da svet ide dođavola“, kaže Tia Kolbaba, vizantijska istoričarka
koja predaje religiju na Ratgersu. „Pretpostavljam da ima perioda u
istoriji kada su ljudi verovali da stvari idu dobro, ali ljudi su oduvek
govorili da je ovo kraj kulture i nestanak svega što valja, pa“,
zastaje ona – „od Katona Starijeg, koji je smatrao da grčki uticaj na
Rim predstavlja kraj Rima“. Katon Stariji
je umro 149 p.n.e; smatra se da je Rim počeo da propada oko 450 godina
kasnije. „To je još jedna odlika propasti“, kaže ona. „Ako gledate iz
dovoljno daleke perspektive, ti ljudi uvek mogu da budu u pravu.“
I u novovekovnoj Evropi, tvrdi Grafton, ljudi su neprestano
predviđali kraj. Na primer, 1584. i 1604, zbog naročito snažne
„konjunkcije“ Jupitera i Saturna, očekivale su se strašne stvari na
zemlji. Najčešće bi katastrofa bila izbegnuta, ali je jedan francuski
astrološki istoričar početkom 15. veka rekao je da kraj sveta nastupiti
1789. Nisu bile samo u pitanju tipične predmoderne preokupacije
astrološki zacrtanom apokalipsom. I geopolitički problemi su
zabrinjavali ljude. U to doba, u 15. i 16. veku, Turci su napredovali.
Zauzeli su Carigrad i par puta umalo i Beč. Čitavu Evropu, predviđalo
se, preuzeće Saraceni i svi će morati da pređu u islam.
Zapravo, ništa od toga se ne razlikuje mnogo od naših današnjih
„lukova nestabilnosti“. Krizu vidimo tamo gde želimo. Godine 1956,
priseća se Grafton, strahovalo se da poraz Adlaja Stivensona od
Ajzenhauera predstavlja propast zapadne civilizacije. (Tada je imao samo
šest godina, tako da se, „verovatno samo o tome pričalo“ ako mu je
prodrlo do svesti.) Takođe je vladao strah da crno-bela televizija
predstavlja kraj kulture, a da ni stripovi nisu ništa bolji. Zatim smo
imali pobedu komunističke horde u Vijetnamu, pa uništavanje američkih
gradova. „Tada se predviđalo da će se propast gradova nastaviti, da će
svako mesto ličiti na Detroit“, kaže Grafton.
Nasuprot strahu, krizi i apokalipsi, naravno, stoji kontrola. Ali
dosad se u 21. veku pokazalo da je „kontrola“ sumnjiva, ako ne i
uzaludna ideja. Pa čak i kad „apokalipsa“ nastupi, ona nije uvek tako
strašna – niti onakva kakvom je zamišljamo. Ispalo je da poraz Adlaja
Stivensona nije toliko važan; stripovi su postali umetnost (U Britanskoj
biblioteci je u toku velika izložba.)
Amerika je dočekala veliku gradsku renesansu, dok je Detroit izuzetak, a
ne pravilo. „Prosto ne znate kako će stvari ispasti“, kaže Grafton. „Ne
mogu da zamislim da bi neki analitičar predvideo, dok se Vijetnamski
rat bližio kraju, da ćemo imati prijateljske odnose sa Vijetnamom i da
će ta zemlja iskoristiti relativno jeftinu radnu kao prednost.“
Nije da stvari uvek ispadnu idealno i da ne treba brinuti; stvar je u
tome, makar u Americi, što najgori ishod nije uvek najverovatniji. Ali
mi volimo da verujemo u sopstvenu izuzetnost, da smo mi generacija koja
konačno “stoji pred Armagedonom“ i pokušava da zauzda posledice sumanutim i netačnim prognozama. Šulman kaže, „Mi smo zapravo jedan vrlo bojažljiv narod.“
Julia Ioffe, New Republic, 15.07.2014.
Preveo Ivica Pavlović