Mališan pun bijesa nakon toga sigurno će postati pokoran, preplašen i
spreman na saradnju s mamom i tatom. Tako je bilo nekada, a mnogi i sada
primijenjuju takve šablone vaspitavanja i brige o djeci.
Međutim,
pojavio se i savremeni tip roditelja koji razmišljaju o svojim
postupcima, pokušavaju da shvate njihov dugoročni uticaj na dijete, rade
na sebi i traže najbolje načine da podignu srećno, emocionalno stabilno
dijete s osjećajem samopoštovanja.
Neki znaju koliko je važna
međusobna komunikacija i koliko mogu biti loše posljedice koje proizilaze
iz nametanja autoriteta, koji podrazumijeva ignorisanje i sistem nagrada i
kazni, uskraćivanje pažnje i bliskosti.
Promijenio se i pojam
poslušnog djeteta. Poslušnom djecom smatrala su se ona koja ne prekidaju
roditelje dok govore, koja se igraju s drugom djecom u sobi, koja ne
zapitkuju previše.
Poslušna djeca ni danas ne prekidaju
roditelje i znaju da se igraju s drugom djecom, ali su načini na koje to
postižemo drugačiji.
Moderni, informisani roditelji upoznati su
sa svim fazama kroz koje djeca prolaze i u skladu s tim, pozitivno utiču
na neurološki razvoj djeteta.
Današnjim roditeljima nije
prioritet da se ukalupe u neku kolektivnu sliku i žive život po tuđim
nepisanim pravilima. Danas roditelji prvenstveno žele da im djeca budu
srećna, da imaju unutrašnji mir, da razviju samopoštovanje i u procesu
vaspitanja preispituju svoje ponašanje, rade na sebi, promišljaju kakve
će posljedice njihovo ponašanje imati na dijete.
Odgovori “zato
što ja tako kažem”, “zato što sam ti ja mama” ili pak onaj tako omiljen
“tradicionalnim roditeljima” – “dok živiš pod mojim krovom, biće kako ja
kažem”, u modernom društvu određenoj grupi roditelja su neprihvatljivi.
Ipak, s druge strane, nekim roditeljima te fraze su odličan
alat za malo mira u kući, ali dugoročno gledano, pogrešna retorika koja
nikako ne pomaže razvoju djeteta.
Ono što se u savremenom
društvu značajno mijenja je tretiranje djeteta. Nekadašnji koncept
roditeljstva tretirao je dijete kao objekat koji treba oblikovati, a
roditeljski uspjeh da dijete nauči da sluša i poštuje starije.
“Tako vaspitavana djeca idu u dvije krajnosti: ili su cijeli život u sukobu s
autoritetima, što se ogleda i kroz razne vrste kriminala, ili postaju
osobe koje se poistovećuju s autoritetom i nemaju sebe”, kaže Tomislav Kuljiš, terapeut, autor programa “Roditeljstvo 0-6” i Osnivač centra Prirodno roditeljstvo u Hrvatskoj.
Dijete više nije objekt; dijete postaje subjekt.
Nekad stroga i distancirana disciplina i ignorisanje kao metoda
vaspitavanja, zamijenjeni su, kod određenih roditelja, toplom i
pristupačnom “metodom”, roditeljem koji je spreman da uvaži, nauči i
poštuje sve djetetove razvojne faze i u skladu s njima se ponaša.
Jedna od faza u kojima većina roditelja ne zna kako da postupa, je faza neposlušna faza koja se javlja oko druge godine života.
“Ona nikako ne znači da je dijete postalo nevaljalo niti znači da
roditelji nešto rade pogrešno. Obično nastane panika i ljudi se zbog
osjećaja straha da nisu dobri roditelji počnu obrušavati na dijete. Ono što
u tom periodu djetetu treba od roditelja je afirmisanje osjećaja da ima
pravo na svoj stav, na svoju volju, ideje i mišljenje i ima pravo da te
ideje mogu da budu u neskladu s onim što bi mame i tate htjele. To nikako
ne znači da im sve treba dopustiti, ali iz tog perioda mora izaći s
iskustvom da ima pravo da bude svoj”, objašnjava Kuljiš, dodajući da su u toj fazi djeca “legitimno neposlušna”.
Roditelj treba da shvati da bliskost i ljubav nisu nešto što dijete treba
da zasluži, da ga vole bezuslovno, a ne zbog nečeg što je postigao, da
ga neće odbaciti ni kada se ne slažu s njim.
“Ključ uspješnog
roditeljstva je u očuvanju djetetovog povjerenja u nas kao roditelje,
očuvanju povjerenja da ćemo uvijek biti tu uz njega kada smo mu potrebni,
da ga nikada nećemo napustiti ili iznevjeriti, da šta god kaže ili uradi,
neće ugroziti naš odnos. Dijete koje ima povjerenje u roditelja, samim tim
je vrlo spremno na saradnju i želi da doprinosi očuvanju tog odnosa i
normalno mu je da bude svojevoljno poslušno (osim u pomenutoj posebnoj
fazi), ali ne zbog straha od kazne i s njim je roditeljstvo mnogo lakše.
Tačnije, djetetu je s takvim roditeljem mnogo lakše jer je to upravo
onaj odnos koji ono očekuje i koji mu je potreban”, objašnjava Kuljiš. To, međutim, nikako nije znak da djetetu treba da dopuštamo da sve bude po njegovom.
Naprotiv, popustljivost nije nikakva usluga djetetu. Njemu, objašnjava
Kuljiš, neminovno moramo da budemo izvor frustracije kada postavljamo
granice, ali istovremeno i utehe. Uz to je važno da očuvamo odnos i
bliskost čak i kad smo u sukobu. Djete mora u sebi osjećati da smo u
osnovi i dalje dobri i da se bez obzira na trenutni konflikt, odnos i
bliskost neće promijeniti.
Sve više današnjih roditelja, na
sreću, o tom svemu razmišlja, konstantno se edukuje i radi na sebi i
svojim postupcima. Možda uprkos babarogama i prijetnjama poput “nisi me
slušao i nisi zaslužio da se igram s tobom”, ipak postoji neka nada za
našu djecu, kaže Kuljiš.
Šta bi u ophođenju s djetetom trebalo da izbjegavamo
-
Metode zasnovane na buđenju straha kod djeteta
(prijetnje, podizanje glasa, vikanje, zastrašivanje djeteta batinama,
kaznama, ultimatumima…); -
Metode zasnovane na strahu od
odvajanja (masovno preporučivani time out koji podrazumeva odvajanje
djeteta, izolaciju i slanje u drugu prostoriju ili ugao, uskraćivanje
ljubavi kao kazna, ćutanje i ignorisanje, postiđivanje, svaka vrsta
ekskomunikacije djeteta poput glumljenja napuštanja ili rečenica tipa:
“Nećeš živeti s nama ako se budeš tako ponašao”; -
Metode
zasnovane na posljedicama, npr. kažnjavanje za nepoželjno ponašanje, tj.
disciplinska mjera za ponašanje koje nam se ne sviđa, uskraćivanje onoga
za šta je dijete emocionalno vezano ili ukidanje povlastica koje su mu
važne, navodi Tomislav Kuljiš.