Vodena stihija koja je nosila sve pred sobom napunila je do plafona trošnu kućicu u Paraćinu u kojoj su kao podstanari živeli Natalija Stepanov, njen suprug, sinovi, snaja i dva unučeta. Da ih komšija nije pozvao kod njih na drugi sprat, verovatno bi se, priča Natalija, podavili.
Izvukla ih je Vojska sutradan oko 12 sati, odvela u prihvatni centar, a odatle u jedan od dva vrtića u kojima su zbrinjavane porodice s decom.
– Došla je predveče ta žena, Marija, i rekla da hoće sve da nas smesti. Hvala joj do neba! U vrtiću smo zaista imali sve ali znam da tu ne bismo mogli dugo da ostanemo. Živeli smo kao podstanari u Ulici Milovana Glišića, ali je nameštaj bio naš. Sva ta naša sirotrinja sada je uništena – ispoveda se za Telegraf.rs Natalija.
Dodaje da su i pre živeli teško.
U drugoj sobi na istom spratu prostrane kuće – Stepanovići. Marina i Miroslav živeli su u Železničkoj ulici koja je sinonim za stradanje u paraćinskim poplavama. Sudbina slična. Podstanari, bez posla. Najveće blago – četiri devojčice. Milica, Anđela, Bojana i Lena. Milica ima 13 godina, Lena samo 11 meseci, a ostale su negde između.
Stepanovići su noć kad je bujica pokuljala proveli na tavanu, odakle su spašeni tek sutradan u podne. Nemaju gde da odu pa im je smeštaj kod Marije i Zorana došao kao spas.
Živi smo, sve ostalo će se nekako dovesti u red. Nemam dovoljno reči da se zahvalim Kojadinovićima što su nam dali krov nad glavom. Ne znam koliko ima takvih ljudi – priča majka Marina.
Zoran i Marija Kojadinović rade u inostranstvu. Imaju prilično bogatstvo i ogromno srce.
Tri kuće ne koristimo i rešili smo da ih ponudimo nesrećnicima kojima je reka otela sve. Ovde smo zbrinuli porodice sa malom decom, a ima mesta za još jednu. Trinaestoro duša tu obitava. Uselićemo i kuću u drugoj ulici, a ponudili smo i kuću u Ćupriji. Ona ima 600 kvadrata. Tamo zasad nema nikog, ali može da se koristi ako u Paraćinu nema dovoljno mesta za sve kojima smeštaj treba – objašnjava nam Zoran.
Dok ima ovakvih ljudi, ima nade za Srbiju.
Izvor: Telegraf.rs