U kratkim crtama, Savićeva je rekla da ideja o banci hrane, kako su je predložili Mladi socijaldemokrati, postoji u 21 zemlji EU, na šta je Gligić odgovrio da nije dobro sve što dolazi iz EU i da „ona i Mladi socijaldemokrati ne treba da dižu noge kao žaba i da se potkivaju, jer žaba nije konj.“
Dakako, izgovor kako je riječ tek o interpretaciji narodne poslovice, jadan je i nedostatan. Naravno da je Gligićeva replika imala jasno emitovanu seksističku uvredu na račun žena, u ovom slučaju pomenute Dušice Savić.
To ne treba čuditi kada se pogleda skupštinski saziv u kojem dominira spoj lokalnog seoskog mačizma i frazeološke priučenosti, u čemu fenomenalno dobro plivaju poslanici narodni. Zapravo, oni su i bukvalno, i u prenesenom značenju, svoji na svome. Skupštinska govornica je počesto tek obični supstitut za šank, a sa koje se šankerski pokliči ore već decenijama. Kažem, ne treba čuditi takvo ponašanje, ako znamo da postoje skupštinari sa pravosnažnim presudama, kidnaperi i ljudi svakovrsne fele, koji su svoja primarna zanimanja iz sive zone ekonomskog poslovanja zamijenili poslaničkim klupama i fenomenalnim neradničkim nagradama, koje drsko nazivaju platama.
Žena je ženi stranačka vučica
Ima tu jedna druga, važnija stvar. Rodna nejednakost, koja je tako očigledno manifestna u muškoj parlamentarnoj većini i stavovima iste te većine, preliva se i na ženski dio skupštinske populacije. A, ne, nema tu nikakve rodne solidarnosti tako često, ponekad patetično pozivane i prozivane svih ovih godina! Mislite da je neko držao stranu Dušici Savić, samo zato što je žena? Naravno da ne! Ona je poslanik SNSD-a, a uvrede i insinuacije na temu „dizanja nogu“…pa, nek se sama nosi sa tim. To joj je, valjda, u opisu radnog mjesta?!
Tako je potpredsjednica Narodne skupštine, Snežana Božić, mogla vrlo lako, efikasno i rezolutno iskoristiti svoj položaj i prekinuti Gligićev seksistički napad na Savićevu. I, ne, naravno da nije to učinila. Jer je ona član, da, da, član, a ne članica SDS-a. Kakva crna rodna ravnopravnost!? Ona je tek obični stranački vojnik. Kao i žena koja je pretrpjela uvredu. Ona da brani ženu iz druge partije – Pa nije joj palo na pamet!
I da se razumijemo, da je bila obrnuta situacija, da je, primjera radi, gospođa Božić bila izložena takvom vidu verbalne violencije, situacija bi bila identična.
Ta ista Dušica Savićje ćutala dok je njen predsjednik stranke najpogrdnijim imenima nazivao novinarke i političarke koje nisu iz SNSD-a. A to je ultimativno licmejerstvo.
Zato je priča o nekakvoj rodnoj ravnopravnosti tek pusta farsa i licemjerstvo, i apsolutno nikome ništa ne znači, barem ne u Skupštini Republike Srpske.
Novinari i novinarke, vojska malena
Drugi par rukavica su novinari i njihova esnafska udruženja. Zapravo, kada bolje pogledamo, radi se o istom paru rukavica. Niko zvanično nije osudio napad na Savićevu. Moram reći da postoje oni svijetli izuzeci koji su se na ovaj ili onaj način solidarisali sa Dušicom Savić i koji su ljudskost, moralnost i na koncu normalnost stavili ispred dnevnog, jeftinog i otrcanog stranačkog interesa. Svi ostali medijski poslenici, kako sebe vole zvati, kojima prija tu i tamo tapšanje po ramenu, ćute jer su i oni poput stranačkih, obični medijski pijunčići, kojima je ta ljudskost nekada davno ubijena i skrhana.
Zato se ti i takvi novinari niti mogu, niti smiju oglasiti. Zato što ne može biti da brane SNSD-ovku! Neće dati gazda i slične zamlate. Da je napadnuta neka opoziciona političarka, bilo bi posve identično. Stranačka solidarnost u mačoističkom seoskom, a skupštinskom bratstvu, jača je od rodne.
Rodna ravnopravnost, gdje je to?
Fenomenološki gledano, rodna ravnopravnost NIKADA nije postojala u ovim balkanskim gudurama. Ona se sve vrijeme krila iza formalnih ključeva i ključića u kojima je žensko moralo biti procenat, kvota, promil, ostatak, udio…To isto potcijenjeno žensko se relativno dobro snalazilo u muškom svijetu domaćih dinaraca, samo imitirajući emancipovanu ličnost. Opet, osim časnih izuzetaka, to žensko je, nažalost, bilo većinom samo „to“. Predmet sprdnje muškaraca i opanjkavanja nerealizovanih žena.
A, svaki novi seminar o rodnoj ravnopravnosti, svaki novi trud da se uljude i muškarci i žene, da se, na koncu, ženski rod uvaži i uvriježi u jeziku, razbijali su se o malograđanski zid sprdnje oba pola.
I zato je konstatacija o „dizanju noge“ Dušice Savić od strane poslanika Gligića tek manifestacija jednog dubljeg, dominantog društvenog modela, koji s vremena na vrijeme ispliva na površinu u verbalnim uvredama, radnog naziva – Unizi koleginicu svoju.
Poslanice u narodnoj Skupštini Republike Srpske, kao, uostalom, i u svim drugim institucijama u BiH, jesu tek puke ikebane, kojima su namijenjene neke druge,osmomartovske ikebane i kojima se, tu i tamo, onako balkanski, priprijeti i pokaže, valjda, put kuhinje, „đe im je i mjesto“.
A, žene se osjećaju uvrijeđeno i poniženo tek kada se njima dogodi seksistički napad. Do tada smjerno prate poglede i pokrete svojih velikh stranačkih vođa, muškaraca dakako, i izigravaju političke bolničarke u svojim partijama.
Ćutanje o ovom slučaju, kao i o svim prethodnim, a i o budućim, pošto će ih biti, govori da smo mi društvo misaono situirano u prvu polovinu 19. vijeka, koje se nekim slučajem zadesilo među prosperitetnim evropskim narodima.
Nadam se da će me uskoro stvarnost, akteri i ljudi iz političkog i medijskog života demantovati.
I za kraj – da li je riječ „poslanica“ ispravna u kontekstu žene u parlamentu. Čini mi se da i jezik naš još kaska.