Danijel Stelter, konsultant i ekspert za finansijske krize, kaže da
to što godinama doživljavamo nije bankarska kriza, niti kriza državnih
dugova, već dužnička kriza cijelog zapadnog svijeta. Od 1980, državni i
privatni dugovi su se više nego udvostručili – od 160 na oko 320 odsto
bruto domaćeg proizvoda, piše on u knjizi „Bomba bilionskih dugova“.
Zašto
su države i pojedinci tako ekstremno zaduženi? Prema Stelteru, to je
posljedica pogrešne ekonomske i monetarne politike. Poslije pada Berlinskog
zida i pristupanja Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, industrijske
nacije su bile pod ogromnim pritiskom, posebno iz Azije.
Umjesto investiranja u obrazovanje i inovacije, političari i
građani su izabrali lakši put – zaduživanje. Dok su Amerikanci preko
kredita sebi ispunjavali san o sopstvenoj kući, Evropa je na isti način
finansirala svoje socijalne države. Na te „orgije zaduživanja“, naročito
u južnim evropskim zemljama, prosto je navlačila zajednička valuta,
evro – i to čak i prije zvaničnog uvođenja.
„Evro je najavljen
1995. na samitu u Madridu. Dvije godine kasnije, kamate su pale, praktično
su bile na njemačkom nivou. A onda je povećanje plata finansirano
kreditima, što ih je podiglo iznad nivoa produktivnosti“, kaže
Hans-Verner Zin, predsednik instituta Ifo. „To je bilo u redu, sve dok
su finansijska tržišta bila spremna da daju nove kredite.“
Rizičan privatni sektor
Ali, 2007. je pukao takozvani mehur prenaduvanih cijena nekretnina i
kredita, prvo u SAD, a zatim u Evropi. Kada je grčki javni dug zaprijetio
da se raširi u evrozoni kao požar, počelo je da se govori krizi
državnih dugova. Pritom je Grčka izuzetak, kaže Moric Šularik sa
Univerziteta u Bonu.
„Krize u Irskoj i Španiji, na primjer,
nemaju nikakve veze sa državnim dugom. To su bili tradicionalni problemi
sa naduvanim nekretninama koje su finansirane sa mnogo kredita, dijelom
iz inostranstva i koji su na kraju pukli.“
Od 2,5 biliona evra
duga u Španiji, više od 70 odsto su iz privatnog sektora. Irska je
doduše napustila Fond za spasavanje evra, ali bivši „keltski tigar“ je
svojim povjeriocima dužan iznos od 400 odsto bruto domaćeg proizvoda.
Više od dvije trećine su privatni dugovi.
Drugim riječima, privatni sektor je mnogo rizičniji. To je takođe
rezultat studije koju je sproveo tim sa Moricom Šularikom na čelu.
Analizirano je 90 finansijskih kriza od 1870: „Po pravilu, finansijske
krize i kolapsi finansijskog sistema, rezultat su ciklusa duga u
privatnom sektoru.“
Do sada je uobičajena dijagnoza bila da su
prezadužene zemlje same krive za čitav haos. I recept je glasio: štednja
radi za smanjenja nacionalnog duga. Da li je riječ o pogrešnom lijeku, zbog
pogrešne dijagnoze?
„Dosadašnje mjere štednje su bile kočnica
rasta, a time i kočnica za smanjenje dugova“, kaže Danijel Stelter. Ali,
ni novo zaduživanje ne bi pomoglo. Po njegovom mišljenju, pomaže samo
drastičan oproštaj dugova. Zemljama koje su u krizi, on predlaže
smanjenje duga od 30 odsto godišnjeg ekonomskog učinka.
Moric
Šularik ne bi išao tako daleko, osim u slučaju Grčke: „To je vjerovatno
ekonomski razumno, jer bi u suprotnom, sa svojim izuzetno visokim
dugovima, Grčka bila osuđena da još mnogo decenija živi na oštrici noža.