Udruženje građana Zdravo da ste nedavno je javnosti predstavilo izvještaj “Generalne mjere implementacije Konvencije o pravima djeteta na lokalnom nivou”. Ovo istraživanje kao i sam izvještaj o njemu su specifični po tome što su usmjereni ne toliko na ispitivanje položaja djece, već na ispitivanje elemenata sistema koji su odgovorni za donošenje odluka koje imaju uticaja na život djece.
Iz ovog Udruženja su istakli da su Generalne mjere implementacije Konvencije o pravima djeteta dio konvencije koji reguliše direktne obaveze države, na svim nivoima vlasti, u odnosu na realizaciju dječijih prava.
U najkraćem, one se odnose na status ratifikacije ključnih dokumenata za ljudska prava, analizu usklađenosti domaćeg zakonodavstva sa Konvencijom o pravima djeteta, nacionalne strategije i akcione planove za djecu, koordinaciju implementacije i praćenje implementacije Konvencije o pravima djeteta, prikupljanje podataka o djeci, vidljivost djece u budžetima, saradnja sa civilnim društvom, međunarodna saradnja, nezavisne institucije za ljudska prava (ombudsmani), i na kraju informisanje, obuke i jačanje kapaciteta za implementaciju Konvencije o pravima djeteta.
Ove pobrojane stvari su ono ključno što država treba da učini kako bi se Konvencija mogla provoditi u stvarnom životu. Jasno je samim čitanjem da su one većinom stvar odluka koje se donose na najvišem nivou, ali ovim istraživanjem Udruženja Zdravo da ste pokušalo se odgovoriti na pitanje koliko su one i na koji način „spuštene“ na lokalni nivo, koji je veoma bitan za organizaciju i kvalitet života djece.
Istu analizu su uradile i druge NVO, članice mreže „Snažniji glas za djecu“ u još devet lokalnih zajednica u BiH, u Trebinju, Modriči, Sarajevo – Novi Grad, Sarajevo- Centar, Sarajevo – Vogošća, Prijedoru, Zenici, Tuzli i Konjicu, a uz pomoć Save the Children International.
Aleksandra Kukoljac, koordinator programa dječijih prava u centru “Zdravo da ste” rekla je da je Konvencija o pravima djeteta ratifikovana u 193 zemlje svijeta i danas predstavlja najuniverzalniji sporazum u ljudskoj istoriji.
“Do sada se nije desilo da je neka zemlja povukla svoju ratifikaciju i sve učestvuju, u različitoj mjeri, u njenoj implementaciji. Postoje velike razlike među zemljama u stanju dječijih prava, a to stanje se prati kroz proces izvještavanja UN Komitetu za prava djeteta, koji je obaveza svake zemlje koja ratifikuje Konvenciju. Na osnovu podataka koji se dobiju iz zemlje, a oni dolaze od zvaničnog nadležnog tijela u zemlji, koje je kod nas Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, zatim od organizacija civilnog društva kroz pripremu Alternativnih izvještaja, te kroz podneske Ombudsmana i međunarodnih organizacija koje u zemlji djeluju, formiraju se preporuke za unapređenje stanja prava djeteta, na kojima se treba raditi u narednom četvorogodišnjem periodu”, objasnila je Kukoljac za BUKU.
Ističe da se to odnosi na formalni proces, a taj process treba da reflektuje stvarne pomake koji su u zemlji učinjeni i da adresira stvarne probleme. Napominje da usvajanjem Konvencije o pravima djeteta, ili bilo koje druge konvencije, država prihvata standarde koje treba da ugradi u svoje zakone i prakse. Ni od koga se ne očekuje da to uradi preko noći, jer to nije moguće, ali bilo bi logično da usvajanjem takvog standarda, država počne da radi u pravcu poboljšanja i da vrijednosti iz te konvencije ugradi u svoj vrijednosni sistem.
“Od vrijednosti se počinje, i one treba da usmjeravaju sve druge aktivnosti, od prilagođavanja zakona, njihove dosljedne primjene, obezbjeđivanja novca, komunikacije i praćenja stanja. Kod nas je takvo stanje da se ne može zaključiti ništa drugo nego da država u kojoj živimo u svom sistemu vrijednosti brigu o djeci, u najširem smislu, vuče kao nešto se mora radi ‘mira u kući’ i međunarodnih standarda a ne kao nešto u šta se vjeruje i što predstavlja naše opredjeljenje kao društva u cjelini. Kad podsjećate predstavnike vlasti da bi djeci trebalo posvetiti više pažnje, stalno dobijate odgovore kako je mnogo problema na kojima treba raditi i kako nema novca”, kaže ona..
Ističe da su sva prava iz konvencije djetetu i zagarantovana ratifikacijom konvencije od strane zemlje u kojoj dijete živi, međutim, u stvarnosti je to naravno drugačije, i zavisi od mnogo faktora.
“Na prvom mjestu zavisi od toga kako dječija prava doživljavaju oni koji donose odluke, jer oni grade sistem koji te garancije ispunjava. Kod nas je još uvijek svijest o pravima djeteta niska, dječija prava su nešto za šta se mora boriti, a većina odraslih ih percipira kao nešto što se djeci ‘daje’, iako dijete rođenjem dobija svoja prava koja niko ne može da otuđi”, kaže Kukoljac.
On objašnjava da kada se govori o pravima djeteta obično se kaže da sva prava imaju istu važnost i sva počivaju na četiri osnovna principa na kojima je građena Konvencija. Ta četiri principa koja su formulisana kao pravo na život, opstanak i razvoj svakog djeteta, pravo na nediskriminaciju, pravo na zaštitu najboljeg interesa djeteta i pravo na izražavanje mišljenja. Ova četiri principa se prelamaju i kroz sva ostala prava i trebali bi biti vodilja svima koji o djeci odlučuju, i sa djecom žive i rade.
“Naši sagovornici u istraživanju su navodili da su zadovoljni saradnjom između lokalnih institucija koje se bave djecom, rad Centra za socijalni rad se navodi kao dobar primjer zbog podataka, prakse planiranja i saradnje sa nevladinim organizacijama koja je unaprijedila brigu o nekim posebno osjetljivim grupama djece i proširila usluge. Grad je pokrenuo inicijativu i formirao radnu grupu koja bi trebala da koordinira aktivnosti kojima bi Banja Luka ispunila standarde i dobila certifikat ‘Grad po mjeri djeteta’. Takođe u administrativnoj službi grada je formirana DevInfo baza podataka o djeci, koja bi trebala da objedinjuje različite podatke o djeci koji bi onda služili za planiranje i praćenje stanja prava djeteta. Ostaje da se vidi da li će to zaista biti tako”, kaže Kukoljac.
BANJALUKA: NISKO RAZMUMIJEVANJE PRAVA DJETETA
Međutim, ona ističe da grad nema akcioni plan ili lokalnu strategiju koja bi objedinila sva područja dječijeg života i usmjeravala djelovanja prema prioritetima.
„Lokalne vlasti u Banja Luci takođe nisu razvile praksu niti mehanizme za konsultacije sa djecom prilikom donošenja važnih odluka za njih. Zabilježili smo i veoma nisko razumijevanje prava djeteta i opštu informisanost o pravima djeteta, čak i među onima koji rade sa djecom. Naravno, jedinice lokalne samouprave su takođe organičene i zakonima i budžetima. Što se zakona tiče često nemaju dovoljno resursa da ih provode u djelo ali ni podzakonskih akata koji bi omogućili njihovu punu primjenu. Nas je zabrinuo i nedostatak vizije kod sagovornika, koji upućuje na to da nisu svjesni lokalnih resursa kojima trenutno raspolažu i koji bi omogućili da se stanje popravi bez dodatnih ulaganja“, objašnjava ona.
Iz Udruženja Zdravo da ste ističu da što se tiče upravljanja u lokalnoj zajednici koje bi bilo po mjeri djeteta na pravom mjestu bi lokalne vlasti trebale da se usmjere na osmišljavanje akcionih planova i strategija na lokalnom nivou. U izradu akcionih planova i strategija bi trebalo, koliko god je to moguće i u skladu sa njihovim kompetencijama, uključivati i djecu. Prikupljanje podataka bi trebalo biti kvalitetnije i služiti kao osnov za planiranje, ali i evaluacija akcionih planova i strategija.
Takođe, njihov je prijedlog i unapređenja sistema donošenja odluka na lokalnom nivou putem uvođenja ček-liste koja bi se popunjavala prije svake odluke i osiguravala da se sve odluke promisle sa aspekta 4 osnovna principa iz Konvencije o pravima djeteta: najbolji interes djeteta, dječije mišljenje i participacija, ne ugrožavanje parava na život, opstanak i razvoj, i nediskriminacija. Ni jedna donesena odluka ne bi smjela da krši ove principe.
Iz ovog udruženja ističu da bi unutar lokalnih vlasti trebalo da postoji tijelo koje bi se bavilo praćenjem ostvarivanja Konvencije o pravima djeteta, koje bi imalo komunikaciju sa svima koji se pravima djeteta bave i samom djecom. Informacije o projektima, aktivnostima, različiti statistički pokazatelji bi trebali da budu dostupni javnosti ispred gradske vlasti i svake lokalne institucije, na njihovim web stranicama. Podaci koji su razumljivi djeci iz prethodno navedenih dokumenata, trebali bi da im budu predstavljeni.
“Savjeti učenika i roditelja unutar osnovnih i srednjih škola bi trebali da se, kao tijela, koriste za prikupljanje podataka o poštivanju prava djeteta unutar obrazovnih institucija, koja bi obavještavala lokalne vlasti, kao i republičke, o njihovom kršenju, te kao tijela unutar kojih bi se učenici i roditelji edukovali o pravima djeteta na adekvatan način i sami raditi na njihovoj zaštiti. Unutar gradskog budžeta i budžeta svake lokalne institucije, koja se bavi djecom, trebalo bi da budu vidljivije linije, koje pokazuju koliko sredstava se odvaja za djecu. Gradski budžet bi trebao više sredstava da usmjerava na rad sa djecom, posebno kroz preventivne aktivnosti i brigu o njihovom psihičkom i fizičkom zdravlju”, kaže Kukoljac.
DJEČIJA PERSPEKTIVA
Kroz ovo istraživanje ispitivano je i kako djeca doživljavaju svoju poziciju u sistemu donošenja odluka, koliko o njemu znaju i koliko su u njega uključeni. U fokus grupama su navodili probleme sa kojima se susreću u svojim zajednicama, na koje bi sugerisali lokalnim vlastima. Ti problemi su, kada je prigradsko naselje u pitanju, infrastruktura, put, rasvjeta, nedostatak centara za djecu, otvoreni prostor za boravak i rekreaciju djece, nedostatak parkova, sportskih objekata, kao što: klizalište, fudbalski stadion, košarkaški teren, bazen i tereni za druge sportove, nedostaju im kulturni objekti.
Jedan interesantan podatak do kojeg se došlo ovim istraživanjem je to da djeca imaju utisak da ih niko iz vlasti ne bi slušao jer, kako kažu: “Uđe im na jedno uvo, izađe na drugo. Odrasli ne slušaju djecu, stalno govore da su umorni od posla i da postoje ozbiljni problemi i da je ovo naše smiješno”, rekla je jedan učenica osnovne škole.
Djeca iz gradske sredine su naveli probleme vršnjačkog nasilje, kvalitetnijeg obrazovanja, zaštite od konzumiranja neželjenih supstanci, zaštita djece na internetu. Djeca su navodila da nemaju uticaj na donošenje odluka i kako se one provode, i da se njihov glas ne čuje niti shvata ozbiljno.
„Ovo smo imali priliku da vidimo na najočitiji način kada smo pokušali da prezentujemo ove nalaze pred odbornicima Grada Banja Luka“, rekla je Kukoljac i dodaje da sva prava koja su djeci zagarantovana ne mogu biti ispoštovana ukoliko se cijela zajednica i cijelo društvo ne posvete unapređenju života djece. Od ličnog do državnog nivoa.
“Veoma je važno prepoznati djecu kao sastavni i ravnopravni dio svake zajednice u kojoj ona žive, jer ona to jesu i moraju biti. Nema važnih i manje važnih. Njima se mora omogućiti da iskažu svoje mišljenje i da učestvuju u životu ne kao teret koji odrasli i zajednice vuku, nego kao ravnopravni učesnici života i društva u kojem živimo. Nema zemlje na svijetu u kojoj se ne dešavaju ružne stvari i u kojoj se prava djece ne krše, ali ima zemalja koje u takvim slučajevima imaju sisteme zaštite i spremne odgovore na svaku situaciju, koje planiraju nešto bolje i prema tome idu. Mi se trebamo zapitati kuda idemo i kako ćemo tamo stići, šta nam je važno? Svi će vam reći da su djeca najvažnija, ali mnogi pri tome misle samo na svoju vlastitu djecu. Dok svoj djeci oko nas ne bude dobro, ne može biti dobro nikome, bilo da se radi o djeci ili odraslima, jer je to pokazatelj vrijednosti i kvaliteta uspostavljenih sistema brige o ljudima i kvaliteta odnosa među ljudima”, kaže Aleksandra Kukoljac.
Na kraju napominje da dok se to ne desi potrebno je uraditi sve ono što kao pojedinci možemo učiniti, jer je svaki trenutak dragocjen i mali gest suosjećanja ili pomoći može promijeniti život nekog djeteta.
Vezani tekstovi:
Prijetnje iz Skupštine Grada pred djecom: “Sve što budete govorili mora biti afirmativno za grad”
Nasilje i eksploatacija djece kod nas su još uvijek tabu tema