Proteklih godina, puno puta se moglo čuti da je psihoanaliza mrtva. Nova naučna otkrića o mozgu konačno su je postavila na svoje mesto, među one ljude koji se bave religijskim ispovedništvom i tumačenjem snova, tumarajući u prednaučno opskurantskoj potrazi za skrivenim značenjem. Kako je Tod Dufres naveo, niko u istoriji ljudskog mišljenja nije više grešio po svim osnovama – osim možda Marksa, neki bi dodali. Crnu knjigu komunizma nasledila je prošle godine Crna knjiga psihoanalize koja je pobrojala sve teorijske greške i kliničke podvale koje su načinili Frojd i njegovi sledbenici. Tako je sada barem duboka solidarnost marksizma i psihoanalize prikazana da je svi vide.
Pre jednog veka, Frojd je psihoanalizu svrstao u jednu od, kako ih je opisao, tri ‘bolesti narcisizma’. Prva se odnosila na Kopernikov dokaz da se Zemlja okreće oko Sunca, izmeštajući time čoveka iz središnog mesta u univerzumu. Pa je onda Darvin pokazao da smo samo produkt evolucije i tako nas lišio privilegovane pozicije u odnosu na druga živa bića. I najzad, jasno potcrtavajući prevlast nesvesnog u psihičkim procesima, Frojd je pokazao da ego nije čak ni gospodar u sopstvenoj kući. Danas se čini da naučna otkrića donose još veće poniženje: um je samo mašina za obradu podataka, a naš osećaj za slobodu i autonomiju je samo ‘iluzija nosioca’. U poređenju sa ovim, zaključci psihoanalize deluju prilično konzervativno.
Da li je psihoanaliza zastarela? Zasigurno izgleda da jeste. Zastarela je naučno, jer je kognitivističko-neurobiološki model ljudskog uma istisnuo frojdovski model; zastarela je u psihijatrijskoj klinici, gde psihijatrijsko lečenje sve više gubi smisao pored lečenja medikamentima i bihevioralnom terapijom; i zastarela je još šire u društvu, gde se pojam društvenih normi koje potiskuju seksualne nagone pojedinca odražava u ogledalu današnjeg hedonizma. Ali ne bi trebalo da budemo previše nagli. Možda bi umesto toga trebalo da insistiramo na tome da je vreme psihoanalize tek sada stiglo.
Jedna od stalnih tema današnje konzervativno kulturne kritike je da, u eri kada se sve dopušta, deci nodostaju stroge granice i zabrane. Ovo ih frustrira i tera da prave jedan eksces za drugim. Samo stroga zabrana koju postavlja neki simbolički autoritet garantuje stabilnost i zadovoljstvo – zadovoljstvo koje dolazi od kršenja zabrane. Da bi objasnio kako negacija funkcioniše u nesvesnom, Frojd se poslužio komentarom jednog svog pacijenta nakon izlaganja sna o nepoznatoj ženi: ‘Ko god da je ta žena iz mog sna, znam da nije u pitanju moja majka.’ Za Frojda, to je bio jasan dokaz da ta žena jeste njegova majka. Kako bolje okarakterisati tipičnog pacijenta današnjice nego zamisliti njegovu reakciju na isti san: ‘Ko god da je ta žena iz mog sna, siguran sam da ima nekakve veze sa mojom majkom!’
Tradicionalno, od psihoanalize se očekivalo da omogući pacijentu da prevaziđe prepreke koje ga sprečavaju da postigne normalno seksualno zadovoljenje: ako nisi u stanju da ga postigneš, poseti analitičara i on će ti pomoći da izgubiš svoje inhibicije. Sada, kada smo sa svih strana izbombardovani nalogom ‘Uživaj!’, psihoanaliza bi možda trebalo da se shvati drugačije, kao jedini diskurs u kojem nam je dozvoljeno da ne uživamo: ne da ‘ne smemo da uživamo’, nego da smo oslobođeni pritiska da moramo da uživamo.
Ova paradoksalna promena uloge psihoanalitičke interpretacije nigde nije tako vidljiva kao u slučaju snova. Uobičajeno shvatanje Frojdove teorije o snovima je da je san fantazmatična realizacija neke cenzurisane nesvesne želje, koja je po pravilu seksualne prirode. Na početku Tumačenja snova Frojd nam pruža detaljno tumačenje sopstvenog sna o ‘Irminoj injekciji’. Ovo tumačenje iznenađujuće podseća na jedan stari sovjetski vic: ‘Da li je Rabinovič osvojio nova kola na državnoj lutriji?’ U principu, da, jeste. Samo što nije osvojio kola nego bicikl, i nije bio nov nego star, i nije ga osvojio nego mu je ukraden! Da li je san manifestacija snevačeve nesvesne seksualne želje? U principu, da. Ali u snu koji je Frojd izabrao da demonstrira svoju teoriju o snovima, njegova želja nije ni seksualna ni nesvesna, štaviše, nije čak ni njegova.
San počinje razgovorom između Frojda i njegove pacijentkinje Irme o neuspehu njenog lečenja zbog infekcije koju je prouzrokovala injekcija. U toku razgovora, Frojd joj prilazi i zagleda joj duboko u usnu duplju. Tamo se suočava sa neprijatnim pogledom na kraste i uvijene strukture nalik nosnim kostima. Od tog trenutka, horor se odjednom pretvara u komediju. Pojavljuju se trojica doktora, Frojdovih prijatelji od kojih se jedan zove Oto, i u smešnom pseudo-profesionalnom žargonu počinju da nabrajaju moguće (i uzajamno isključive) uzroke Irmine infekcije. Ako se neko može okriviti, kako proizilazi iz sna, to je onda Oto jer je on bio taj koji je Irmi dao injekciju: ‘Injekcije se ne smeju davati tek tako, bez promišljanja’, zaključuju doktori, ‘a špric verovatno nije bio čist.’ Dakle, ‘latentna misao’ izražena u snu nije ni seksualna, niti nesvesna, nego je reč o Frojdovoj potpuno svesnoj želji da oslobodi sebe od odgovornosti za neuspeh Irminog lečenja. Kako se ovo uklapa sa tezom da snovi predstavljaju nesvesne seksualne želje?
Ovde je neophodno važno pojašnjenje. Nesvesna želja koja pokreće san nije samo ona latentna misao sna koja se prevela u njegov eksplicitni sadržaj, nego jedna druga nesvesna želja koja sebe upisuje u san kroz Traumarbeit (rad sna), proces u kom se latentna misao izvrće u eksplicitnu formu sna. Na tome počiva paradoks rada sna: hteli bismo da se otarasimo pritiska, neke uznemirujuće misli koje smo potpuno svesni, pa je onda izvrćemo, prevodeći je u hijeroglif sna. Ipak, baš putem ovog izvrtanja jedna druga, još fundamentalnija želja enkodira se u san, a ova želja je nesvesna i seksualna.
Šta je krajnji smisao Frojdovog sna? U svojoj analizi Frojd se fokusira na misao sna, na svoju ‘površnu’ želju da ne bude odgovoran za Irmino lečenje. Ipak, u detaljima njegovog tumačenja postoje naznake o dubljim motivima. Susret u snu sa Irmom podseća Frojda na nekoliko drugih žena. Pregled usne duplje podseća ga na drugu pacijentkinju, gospođu iz visokog staleža koja je važila za ‘sliku mladalačke lepote’ dok je nije pregledao. Irminio mesto pored prozora podseća ga na susret sa Irminom ‘intimnom prijateljicom’ o kojoj je imao veoma lepo mišljenje; misleći sada na nju, Frojd je imao ‘razloga da posumnja da je i ova druga gospođa takođe bila histerik’. Kraste i nosne kosti podsetile su ga na njegovo korišćenje kokaina kako bi sebi smanjio oteklinu u nosu i na pacijentkinju koja je, vodeći se njegovim primerom, razvila ‘jaku nekrozu nosne sluznice’. Zbog konsultacije sa jednim od doktora pada mu na pamet situacija u kojoj je Frojdovo lečenje jedne pacijentkinje dovelo do ‘ozbiljnog stanja trovanja’ kojem je ona postepeno bila ‘podlegla’; ta pacijentkinja nosila je isto ime kao i njegova najstarija ćerka Matilda. Nesvesna želja sna je Frojdova želja da bude ‘primordijalni otac’ koji poseduje sve žene koje su ugrađene u lik Irme u snu.
Međutim, san postavlja još jednu enigmu: čija se želja prikazuje? Skorašnji komentari jasno ukazuju da pravi motivi ovog sna leže u Frojdovoj želji da od odgovornosti i krivice oslobodi Flisa, njegovog bliskog prijatelja i saradnika. Flis je bio taj koji je loše uradio operaciju Irminog nosa, a želja sna nije da oslobodi Frojda, nego njegovog prijatelja koji je u tom trenutku bio Frojdov ‘subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna’, objekt njegovog transfera. San dramatizuje njegovu želju da bi pokazao da Flis nije bio odgovoran za medicinski neuspeh, da mu u tome nije nedostajalo znanja. San dakako predstavlja Frojdovu želju – ali samo ukoliko je njegova želja već želja Drugog (Flisova).
Zbog čega sanjamo? Frojdov odgovor je varljivo jednostavan: krajnja funkcija sna jeste da omogući snevaču da ostane u stanju spavanja. Ovo se najčešće dovodi u vezu sa snovima koje imamo kada neka spoljašnja smetnja – buka, na primer – preti da nas probudi. U takvoj situaciji spavač odmah počinje da zamišlja situaciju koja ugrađuje ovaj spoljašnji nadražaj, na taj način izdejstvovavši nastavak spavanja za izvesno vreme; kada spoljašnji nadražaj postane previše jak, on se konačno budi. Da li su stvari zaista tako jednostrane? U drugom čuvenom primeru iz Tumačenja snova premoreni otac, čiji je mladi sin upravo umro, zaspi i sanja da mu dete u plamenu stoji pored kreveta, upućujući mu užasan prekor: ‘Oče, zar ne vidiš da gorim?’ Uskoro posle toga, otac se budi da bi ustanovio da je sveća koja je pala zapalila mrtvački pokrov njegovog sina. On je osetio dim dok je spavao i ugradio sliku sina koji gori u svoj san kako bi produžio spavanje. Da li se otac probudio zato što je spoljašnji nadražaj postao previše jak da bi se održao u scenariju sna? Ili je bilo suprotno, pa je otac iskonstruisao san da bi produžio svoje spavanje, ali je ono na šta je naišao u snu bilo još manje podnošljivo od spoljašnje realnosti, pa se probudio da bi pobegao u tu realnost.
U oba sna postoji traumatičan susret (pogled u Irmino grlo, slika sina u plamenu); ali u drugom snu snevač se u istom trenutku budi, dok u prvom horor nestaje dolaskom doktora. Ova paralela pruža nam ključ za razumevanje Frojdove teorije o snovima. Baš kao što buđenje oca u drugom snu ima istu funkciju kao naprasna promena tona u prvom, tako nam naša obična stvarnost omogućava da izbegnemo susrete sa onim što je prava trauma.
Adorno je govorio da je moto nacista ‘Deutchland erwache!’ zapravo značio svoju suprotnost: ako si odgovorio ovom pozivu, mogao si da nastaviš da spavaš i sanjaš (tj. da izbegavaš da se upustiš u realnost društvenog antagonizma). U prvoj strofi pesme ‘Reveille’ Prima Levija preživeli iz koncentracionog logora seća se kako je bio u logoru, kako je spavao i intenzivno sanjao o tome da se vraća kući, da jede, da priča svojoj rodbini kroz šta je prošao, kad ga je odjednom poljski kapo-nadzornik probudio naredbom ‘Wstawac!’ (‘Diži se!’). U drugoj strofi, on je kod kuće nakon rata, dobro uhranjen, podelivši sve što mu se desilo sa svojima, kad mu se odjednom učini da ponovo čuje uzvik ‘Wstawac!’. Obrat u vezi između sna i realnosti iz prve strofe prema drugoj je ključan. Njihov sadržaj je formalno isti – prijatna domaćinska scena prekinuta je naredbom ‘Diži se!’ – ali u prvoj, san je brutalno prekinut zahtevom za buđenjem, dok je u drugoj, realnost prekinuta komandom koja je zamišljena. Mogli bismo da zamislimo da drugi primer sna iz Tumačenja snova pripada preživelom iz Holokausta koji je, u nemogućnosti da spasi svog sina iz krematorijuma, nakon toga progonjen prekorom: ‘Vater, siehst du nicht dass ich verbrenne?’
U našem ‘društvu spektakla’, u kojem ono što proživljavamo u svakodnevnom životu sve više i više uzima oblik laži koja je napravljena da bude stvarna, Frojdovi uvidi pokazuju svoju pravu vrednost. Pomislimo na interaktivne kompjuterske igrice koje neki od nas kompulzivno igraju, igrice koje omogućavaju neurotičnom slabiću da usvoji ličnost mačo agresora sa ekrana koji prebija druge muškarce i divljački uživa u ženama. Previše je jednostavno pretpostaviti da ovaj slabić nalazi utočište u sajberspejsu da bi pobegao od dosadne i impotentne realnosti. Možda nam igrice govore nešto više od toga. Šta ako, igrajući ih, artikulišem perverzno jezgro moje ličnosti koje, zbog etičko-društvenih stega, nisam u stanju da ospoljim u stvarnom svetu? Zar nije tad moja virtualna ličnost na neki način ‘realnija od realnosti’? Ne mogu li upravo zato što sam svestan toga da je ovo ‘samo igra’ da radim u njoj ono što nikad ne bih mogao da radim u stvarnom svetu? U ovom smislu, kako je Lakan govorio, Istina ima strukturu fikcije: ono što se pojavljuje u okviru snova, ili čak budnih snova, ponekad je istina na čijem potiskivanju je zasnovana sama društvena stvarnost. Na tome počiva krajnja lekcija iz Tumačenja snova: stvarnost je za one koji ne mogu da podnesu san.
Tekst je preuzet sa E novina